Na današnji dan 13. marta 2016. godine preminuo je u Zagrebu Branislav Ćelap, dugogodišnji direktor Izdavačkog poduzeća Prosvjeta, član Nadzornog i Glavnog odbora SKD „Prosvjeta“, te višestruki donator naše Biblioteke. Otišao je možda zadnji izvorni pripadnik srpskog građanskog sloja u Hrvatskoj, koji je veliku većinu svog dugog životnog vijeka proveo u Zagrebu, unatoč revolucijama, nacionalizacijama…
Branislav Ćelap, istaknuti član srpske zajednice sa nemjerljivim zaslugama za srpsko izdavaštvo u Hrvatskoj potiče iz ugledne porodice Ćelap. Rođen je 1922. godine, kako sam kaže među brdima knjiga i čitavog života je zbog toga imao ambivalentan odnos prema njima, i strah i ljubav. Branislavov otac Đorđe, Srbin iz Mirkovaca kod Vinkovaca, nakon Prvog svjetskog rata osnovao je izdavačku knjižarnicu „Ćelap i Popovac“, čija se vrijedna izdanja i danas mogu naći u antikvarijatima. Knjižarstvo je učio u Pančevu, kod čuvenog knjižara i štampara, mađarskog Jevrejina Horovica, uz kojeg je naučio tri jezika: mađarski, nemački i jidiš. Inače u gimnaziji je pohađao nastavu u istom razredu sa Miroslavom Krležom, te je kasnije objavio i prvu Krležinu knjigu „Hrvatska rapsodija“.
Sluteći šta slijedi, Đorđe je vlasništvo nad knjižarom 1926. godine prenio na svoju suprugu Anu koja je bila iz šokačke, katoličke porodice. Đorđe je vodio knjižaru do 1941. kada je uhapšen, a knjižara je konfiskovana i poslije rata nacionalizovana.
Branislav Ćelap, koji je pohađao višu školu za vanjsku trgovinu u Beču i diplomirao pravo, u Prosvjetu je došao 1947. godine. Četiri godine kasnije postao je poslovni sekretar Udruženja izdavača i knjižara Hrvatske. Za direktora Prosvjete izabran je 1953. i od tada je vodio njenu izdavačku djelatnost. Bio je izuzetan knjižar, odan upravo tom poslu, proizvodnje i plasmana knjige. Pratio ga je glas čovjeka koji u pravilu nije čitao ono što je birao za izdavanje, ali je imao nos za ono na čemu se može novac zaraditi. U njegovo je vrijeme “Prosvjeta”, kuća čije je ime uvijek posebno zvonilo u Zagrebu, zaista živjela na tržištu i još od toga izdržavala nacionalnu misiju, u mjeri u kojoj je to bilo moguće.
Brane i njegov posao bili su tada jedini realan oslonac Stanku Koraću koji je tako pokriven objavljivao svoje radove, ali i zbirke, Jelene Buinac, Zdravka Krstanovića, Dragana Božića, Nebojše Devetaka, Divne Zečević, Miloša Kordića, Luke Štekovića… A sve je to Branislav Ćelap pokrivao svojim hitovima; serijom Ladlamovih romana, Zlatnom knjigom nogometa, Šahovskom enciklopedijom, Ginisovom knjigom rekorda, Bremovim Životom životinja, Kazanovinim Memoarima, i, naravno, čuvenim Figurama veneris, koje su izašle u nebrojenim izdanjima. Otvorio je i seriju odlično prodavanih knjiga popularne i alternativne psihologije. Paralelno su izlazili i klasici; izabrana djela Remarka i Maksima Gorkog, Vladana Desnice i Gustava Krkleca; zatim savremena svjetska literatura, Truman Kepot, Sarojan, Oriana Falači.
No, posebno su poglavlje u priči o Brani, sajmovi knjiga. Jer on je jedan od organizatora prvog Međunarodnog sajma knjiga koji je održan 1956. u Zagrebu, a onda preseljen u Beograd. Dakle, imao je veoma važnu ulogu u osnivanju i razvoju najznačajnije manifestacije posvećene knjizi u ovom dijelu Evrope. U svakom slučaju, sajmovi su bili Branina slabost, u tom se žamoru dobro osjećao. Mnogo je dobrih ideja i poslova donio tako iz Frankfurta sa šestog Frankfurtskog sajma knjiga, 1955., u koji je otišao samoinicijativno, znatiželjan kakav je bio sa odličnim znanjem nemačkog jezika. A u Beograd je išao sve dok se ikako mogao kretati.
Branislav Ćelap je bio čovjek okrenut životu i životnoj radosti, ali volio je izabrati oblike koji su mu najviše odgovarali. Bio je tako strastan putnik i planinar, nema svjetskog vrha oko kojeg se nije potrudio. Njegovi zaposlenici, na primjer pričaju kako nisu ni znali gdje je, kad je otišao na Tibet. Ogromnu arhivu filmova poklonio je planinarskom društvu “Velebit”.
Takođe je važno reći da je Ćelap uz Đuru Pjevca bio kopredsjedavajući privremenog odbora SKD-a „Prosvjeta“, čiji je rad obnovljen 1993. godine. Osim velikog dijela svoje zbirke knjiga i časopisa, Prosvjeti je Brane donirao i novčana sredstva. Bio je veliki dobrotvor “Prosvjetine” biblioteke. U nekoliko je navrata poklanjao velike količine knjiga, donirao je novac za bibliotečne police, nudio svoj automobil. Volio je podsjećati na nesretnu sudbinu biblioteke formirane poslije rata i rasturene 1953. godine. Zbog svojih zasluga jedan je od dobitnika Zlatne značke koju SKD „Prosvjeta“ dodjeljuje svojim istaknutim članovima.
Pod kraj je živio na duhovnoj relaciji; Zagreb, kojeg je volio, kojem je pripadao, ali kojeg je opet sve teže prepoznavao; Beograd, kojeg je volio, u kojeg je bježao, gdje su mu prijatelji i ispisnici živjeli koje je cijenio nad sve ostale (Dejan Medaković), ali kojem ipak nije do kraja pripadao. Teška sudbina jednog veseljaka.
