Menu
Categories
Do Islama dva putića – hrvatski i srpski. Kako iscijeliti narušene susjedske odnosa dvaju politički razdvojenih, a fizički spojenih sela?
24/07/2021 AKTUALNA VIJEST

Jedan Islam je Grčki, drugi Islam je Latinski – na prvu, ova rečenica je besmislena etnoreligijska kupusara. No, to je ta kompleksna, ujedno i smrtnošaljiva stvarnost Balkana, konkretno Ravnih kotara: ta dva susjedna sela u zadarskom zaleđu, pod nazivima Islam Grčki i Islam Latinski, postoje jedno uz drugo već 300 godina, sjedinjujući tri konfesije u svom imenu, na radost cinika i zbunjenost ljubitelja jednostavnih rješenja.

Neupućenom promatraču na spomen tih sela vjerojatno bi se nad glavom pojavio temeljni upitnik: tko, dovraga, živi u tim selima – muslimani, Grci ili neki latinski narod? Ili svi zajedno?

Nekoć je tako i bilo, da su živjeli svi zajedno. Danas u oba sela – koja skupa broje jedva nešto više od 400 duša, mahom staračkih – debelo pretežu Hrvati, katolici. A do 1991. Hrvati su činili većinu samo u Islamu Latinskom, dok su u Islamu Grčkom pretezali Srbi, pravoslavci. Otuda i nazivi sela – u toj lingvističkoj igri pravoslavci (Srbi) su Grci, a katolici (Hrvati) su Latini.

Dobro, a otkud u nazivu sela riječ „Islam”? – upitat će neupućeni promatrač.

Otuda što govorimo o bivšoj najzapadnijoj točki Osmanskog Carstva na Jadranu. Još u 16. stoljeću područje na kojem se nalaze ova sela jednim se imenom zvalo „Sedd-i islam” („Bedem islama”), kao oznaka krajnje zapadne granice proboja osmanskog imperija. To ime je 1577. dao Ferhat-paša Sokolović. Od tog starog imena danas je zadržana riječ „Islam”, dok su nazive „Grčki” i „Latinski” sela dobila početkom 18. stoljeća, nakon što su Turke na tom području zamijenili novi osvajači – Mlečani.

Dolaskom novih osvajača promijenila se i struktura stanovništva: muslimanski starosjedioci su se iseljavali, a doseljavali su se kršćani. Onaj dio sela u kojemu su pretezali pravoslavci Venecija je nazvala „Islam Grčki”, a onaj dio u kojem su većinu činili katolici dobio je ime „Islam Latinski”.

KOMŠIJSKE PSOVKE

Na taj način sela su dobila imena po dominantnoj seoskoj vjeri. U mirnim vremenima to nikomu od mještana nije smetalo: stoljećima su katolici i pravoslavci jedni uz druge živjeli i radili, čineći većinu svak u svom Islamu.

No, u nemirnim vremenima različite konfesije više ne spajaju ljude i narode, nego ih razdvajaju. Tako je 90-ih došlo do raskola u Islamu: nakon što su 1991. okupacijske paravojne snage osuđenog ratnog zločinca, srpskoga generala Ratka Mladića, iz pravca Islama Grčkog ušle u Islam Latinski i protjerale hrvatsko stanovništvo, oslobodilačka akcija „Maslenica” je 1993. donijela preokret: tada počinje povratak Hrvata u Islam Latinski i odlazak Srba iz Islama Grčkog, tako da su danas Hrvati većina u oba sela.

Prema popisu iz 1991., Islam Latinski imao je 957 stanovnika: 77 posto Hrvata, 20 posto Srba i tri posto ostalih. Islam Grčki uoči rata imao je 1139 žitelja: 87 posto Srba, devet posto Hrvata i četiri posto ostalih. Dvadeset godina poslije, popis stanovništva iz 2011. pokazao je da u Islamu Latinskom žive 284 stanovnika, a u Islamu Grčkom njih 150. Oba sela u ratu su temeljito razorena, ali samo je Islam Latinski nakon rata obnovljen.

Između dva dalmatinska Islama danas vlada poratno nepovjerenje. Islam Grčki jedno je od srpskih sela u Hrvatskoj s najmanjim povratom izbjeglica: Hrvati to tumače kao dokaz da njihovi susjedi nikad nisu prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, dok rijetki srpski povratnici tvrde da ih se za povratak u Islam Grčki na sve načine destimulira (u selu nema pitke vode ni redovne autobusne linije za Benkovac, a neki povratnici ne mogu doći ni do svoje zemlje, koju su u međuvremenu prisvojili Hrvati), jer ih se neopravdano drži krivcima za ratne nevolje, zbog čega se u Hrvatskoj osjećaju kao građani drugog reda.

Obostrani osjećaj nepravde i generalizacija krivnje prkose mogućem pomirenju, što se vidi iz naslova tekstova koji se o iskustvu srpskih povratnika u oba Islama objavljuju na portalu srbi.hr: „Islam Latinski: Komšija mu psovao mrtvu četničku majku i pretio smrću”, „Samo sam tražio svoju zemlju”, „I prošle godine bilo je kamenovanja kuća Srba povratnika”…

HRVATSKI I SRPSKI KNJIŽEVNIK

U takvom kontekstu i u takvoj atmosferi zagrebačka kustosica Davorka Perić, odnedavno angažirana u Srpskom kulturnom društvu „Prosvjeta”, ovog je tjedna, od 19. do 21. srpnja, u suradnji s udrugom „Vlajter-ego Benkovac” i Kulom Jankovića organizirala ambicioznu i interesantnu izložbu/projekt/festival „Umjetnost približavanja”, koja je okupila dvadesetak hrvatskih i stranih umjetnika, u pokušaju da se zavađena sela, načinom artističkim, barem simbolično približe.

Trodnevna izložba upriličena je u sklopu Dana srpske kulture (uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine), a održavala se na više lokacija – u Kuli Jankovića u Islamu Grčkom (gdje je živio hrvatski i srpski književnik Vladan Desnica, autor kanonskih romana „Zimsko ljetovanje” i „Proljeće Ivana Galeba”, koji je tu i pokopan), kod Zelenog hrasta u Islamu Latinskom (starost ovog stabla procjenjuje se na više od 250 godina, pa je ono zakonski zaštićeno kao spomenik prirode), te na – nogometnom igralištu.

Zašto, pobogu, na nogometnom igralištu?

Zato što je u sklopu izložbe, kao jedna od umjetničkih akcija, bilo predviđeno održavanje nogometne utakmice između Islama Latinskog i Islama Grčkog, na koju su mještani oba sela bili pristali. Međutim, kako ćete vidjeti u popratnom razgovoru s kustosicom Perić, ta se utakmica odigrala u nešto drukčijem formatu, pa je na kraju nisu odigrali seljani dvaju Islama, nego umjetnici. Sudio je, u crnoj majici s brojem pet, splitski umjetnik Gildo Bavčević.

Razlog te (ne)očekivane promjene formata planirane utakmice leži upravo u spomenutom poratnom nepovjerenju između dva Islama, koje očito traje i trideset godina nakon ratnog raskola. No, upravo to nepovjerenje bilo je i glavni razlog zbog kojeg se Perić odlučila na ovakav projekt. Izložba se baš zato i zove „Umjetnost približavanja”.

NEMA AUTOBUSA, NEMA VODOVODA

„Kroz projekt SKD ‘Prosvjete’ ‘Umjetnost približavanja’ u suradnji s Kulom Jankovića i Mjesnim odborima u Islamu Grčkom i Islamu Latinskom – uključivanjem stanovnika ovih naselja u radove umjetnika radit će na iscjeljivanju narušenih susjedskih odnosa dvaju politički razdvojenih, a fizički spojenih sela”, piše Perić u programskoj knjižici, opisujući izložbu kao „kustosko-umjetnički projekt, čiji je cilj bolje povezivanje lokalnog stanovništva, udruga i lokalne samouprave kroz umjetničko djelovanje”.

Osim temom međuljudskih odnosa, navodi dalje Perić, umjetnički radovi u sklopu izložbe bave se „utjecajem politike na vanjske vidljive razlike između dva susjedna sela”.

„Projekt, osim fotografskih radova, razgovora s mještanima, videoradova, instalacija i performancea, predstavljanja knjiga i prikazivanja filmova, uključuje rad s djecom i aktivističke akcije poput uvođenja autobusne linije, organizaciju nogometne utakmice Islam Grčki – Islam Latinski, osnivanje biblioteke u Mjesnom odboru u Islamu Grčkom koje nema, kao što nema ni vodovoda”, piše zagrebačka kustosica, dodajući da će se javna događanja odvijati „na različitim lokacijama u naseljima Islamu Grčkom i Islamu Latinskom pronalazeći mjesta približavanja”.

ZNAČENJE RASTAVNOG VEZNIKA ‘ILI’

Kao što smo već spomenuli, jedno od tih „mjesta približavanja” je i Zeleni hrast, rijetki primjerak drveta koje umnogome ilustrira sudbinu ovih dvaju sela: ne samo da je u povijesti imalo ulogu međaša između dva imperija – Venecije i Turske – nego su, k tome, znanstvena ispitivanja pokazala da se radi o križancu, odnosno hibridu cera i hrasta plutnjaka hermafroditnog cvata.

U toj sudbinskoj neodređenosti Perić nalazi sličnosti između Zelenog hrasta i književnika Vladana Desnice koji je Kulu Jankovića „otvarao drugima, ukazujući na kulturno povezivanje kao vrijednosti iznad nacionalnog određivanja i zatvaranja”. Autorica izložbe pritom spominje čuveni odgovor Desnice na pitanje „Čiji ste Vi pisac, hrvatski ili srpski?” Desnica je odgovorio: „Ili.”

Tom lucidnom odgovoru slavnog pisca – kojim je jedan „de jure” rastavni veznik postao „de facto” sastavni faktor – posvećena je i intervencija u javnom prostoru umjetnice Kate Mijatović pod nazivom „Izbor”: u intervenciji se riječ „ili” projicira na Zeleni hrast, smješten na raskršću puteva za Poličnik, Posedarje i Islam Latinski.

I svi drugi radovi na izložbi referiraju se, direktno ili indirektno, na lokalni geopovijesni kontekst, čime se želi istaknuti sve ono što je stoljećima spajalo žitelje Islama Latinskog i Islama Grčkog, dva susjedna sela koja su se prije rata – zbog plodne, bogate zemlje koja je obilato rađala – neformalno nazivala „mala Kalifornija”.

„Otvaranjem pozitivne povijesti dobrosusjedskih odnosa iz perioda prije devedesetih i orijentacijom na pozitivne vrijednosti u budućnosti umjetnici na boravku u prostoru što se s Kule vidi stvaraju mostove na mjestima razdora”, zaključuje kustosica Perić.

DAVORKA PERIĆ, KUSTOSICA IZLOŽBE Prošlo je slično kao prvi Pride

Kako je protekla nogometna utakmica između Islama Grčkog i Islama Latinskog?
– Slično kao prvi Pride. Stanovništvo se nije odazvalo našoj akciji približavanja kroz prijateljsku utakmicu. Doduše, neki su stanovnici Islama Latinskog pozitivno reagirali na ideju o prijateljskoj utakmici i zbližavanju, no brzo su krenuli komentari po društvenim mrežama, pa po selu. Na kraju odlučili smo odigrati utakmicu sami, mi sudionici festivala „Umjetnost približavanja” u dresovima Grka i Latina. Utakmica se održala na nogometnom „Stadionu Jedinstvo“ u Islamu Grčkom.
„Jedinstvo” je nekada bio zajednički klub oba sela?
– Nekad je „Jedinstvo” bio klub s igračima iz Islama Grčkog i Islama Latinskog. Kako se ljudi iz Islama Grčkog okupljaju kod „Stadiona”, a imali smo manje igrača koji su nosili majice „Latinski”, pitali smo čovjeka koji je tamo sjedio da zaigra za Islam Latinski. U početku je govorio da neće, a na kraju je i zabio gol za Islam Latinski i rukovao se s Antom, igračem protivničkog tima „Grčki”. Bio je jako uzbuđen jer je na nogometnom igralištu čuo navijanje „Ante!, Ante!”. Pa su se kasnije rukovali, popili piće i otišli zajedno pogledati film „Ono drugo selo” Jadrana Bobana.
Utakmica je prošla bez incidenata?
– „Nikad se sigurnije nismo osjećali”, rekli su igrači nakon utakmice, jer je ovu utakmicu od „velikog rizika” osiguravala policija.
A što je s umjetničkom akcijom uvođenja autobusa? Ta dva sela su postala simboli etničkih ideologija, a Islam Grčki nema ni autobusne linije, da ne spominjemo pitku vodu?
– Kroz program festivala ukazali smo na taj problem neravnopravnog tretmana sela. Saznali da autobus stoji u Islamu Grčkom, ali da ide do kuća gdje žive Hrvati, okreće se i ide drugim putem ostalih 10 kilometara, tako da po starce u Islamu Grčkom dolaze njihova djeca i unuci, uglavnom iz Rijeke, da ih odvedu doktoru u Zadar ili Benkovac. Bilo bi im puno lakše da doktor dolazi bar jednom mjesečno u selo.
Zadnjeg dana festivala na autobusnim stanicama pojavili su se grafiti „Život treba ponovo preurediti pa tek onda pisati pjesme”, „Kaće Bus?”, „Bilo je to dobro vrijeme, neka ovo bude bolje!”…, te drugi pozitivni grafiti. Ljudi koji su prolazili cestom dok je grafite snimala TV ekipa zaustavljali su se i komentirali: „Koji got čojek je ovo napisa, to je dobro napisa” i slično.
Što je s vodovodom u selu? I s bibliotekom?
– Iskopine kod granice Islama Grčkog i Latinskog, koje su nastale prije godinu dana, također su bile mjesto okupljanja umjetnika i susreta s medijima. Primijetili smo da se, od početnih ukazivanja na ovaj problem kroz ovaj projekt, na terenu kod vodovodnog prokopa pojavilo više strojeva koji su sve dane stajali tamo parkirani. Voda i vodovod postoje, evo voda samo što nije potekla.
Knjige za začetak biblioteke u Islamu Grčkom donirali su umjetnica Staša Aras i SKD “Prosvjeta” iz Zagreba. Poziv za donacije ostaje otovoren, sigurni smo da bi to bilo dragu učitelju Simi Matavulju, koji je ovdje predavao.
Što vas je potaknulo da u fokus izložbe stavite ta dva fizički spojena, a politički razdvojena sela?
– Kroz ovaj istraživačko-umjetnički projekt željela sam potaknuti pozitivne političke odluke i doprinijeti ravnopravnom tretmanu ovih sela.
Izložbu ste nazvali „Umjetnost približavanja”. Je li približavanje Hrvata i Srba doista umjetnost?
– Ne, nije, naravno: približavanje Hrvata i Srba je svakodnevni život, prijateljstvo, miješani brakovi, poslovne suradnje. Ipak, umjetnost je kad se Srbin i Hrvat iz Islama potajno nalaze u Zadru da ih nitko od „njihovih” ne vidi, pa kad to kažu u povjerenju.
Kako su mještani obaju sela reagirali na vašu izložbu?
– Bilo im je drago kad su vidjeli da smo istaknuli problem „Crnog brda”, toksičnog otpada odloženog usred sela Biljane Donje, jer truje sve jednako dok otrovne sitne čestice lete po Ravnim kotarima. Mislim da su mogli osjetiti nepristranost i da ih je to iznenadilo, no mještana je bilo jako malo – bilo je ljudi iz Benkovca i Zadra, te nešto ljudi što samo ljeti dolaze u sela, a njihova djeca sudjelovala su u fotografskoj terapeutskoj radionici Duške Boban.
Kako biste ocijenili današnju međuetničku situaciju između „islamskih Latina” i „islamskih Grka”?
– Pozitivno. Strah od neprihvaćanja od sredine ako naprave prijateljski korak prema onom drugom je veći problem od onih par glasnih što brane ljudima da žive normalno.
Odnedavno radite za Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta”, a ovo je vaš prvi projekt na novoj dužnosti. Koji su vam budući planovi u okviru tog angažmana?
– Približavanja, korak po korak, koprodukcije, suradnje, regionalno povezivanje, kultura otvorenosti uvažavanja i komunikacije.

Izvor: https://zadarski.slobodnadalmacija.hr/zadar/4-kantuna/do-islama-dva-putica-hrvatski-i-srpski-kako-iscijeliti-narusene-susjedske-odnosa-dvaju-politicki-razdvojenih-a-fizicki-spojenih-sela-1114968

Autor: Damir Pilić

Comments are closed
*