Đorđe Matić: 60 godina od Andrićeva Nobela

U hladno i kišovito veče u Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci  9. decembra o velikom književniku Ivi Andriću svjetskom, a našem, u povodu 60. godišnjice njegova Nobela, predavanje je održao Đorđe Matić, pjesnik, esejista i romanopisac, tridest godina u imigraciji, rođeni Zagrepčanin, povratnik u Hrvatsku. Živio je najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu diplomirao englesku i talijansku književnost. A jedan je od urednika i koautora kultnog Leksikona YU mitologije.

“Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: Biti čovek.“

„Uvodni tekst je citat iz govora pod nazivom O priči i pričanju koji je održao Ivo Andrić na dodjeli Nobelove nagrade za književnost 1961. godine u Stokholmu. Ivo Andrić je i dalje jedini književnik sa našeg područja koji je dobio ovu prestižnu nagradu za književnost.

Šezdeset godina kasnije postavljamo pitanje  zašto nas se (i) dalje tiče Ivo Andrić. Odgovor će nam dati pjesnik, esejista, romanopisac, naš večerašnji gost Đorđe Matić, rekla je Snježana Čiča, voditeljica Biblioteke obraćajući se malobrojnoj, ali vjernoj publici.

„Govoriću o Andriću koji govori o stvarima koje se tiču nas, konkretno ovdje koji smo. Krenuću naravno iz jednog šireg konteksta, da bih sužavao to što se nas najviše tiče, ali ići ćemo suprotno od Andrićevog, svakako nesumnjivog univerzalizma koji ne bi mogao postojati bez dubokog shvaćanja svoje neposredne kulture, a onda u sve širim krugovima ovdašnjih kultura: Južnoslavenske, zavičajne bosanske, njegove rodne katoličko – hrvatske, pa na kraju srpske kao i dvije jugoslavenske“, rekao je Matić na početku svoga predavanja.

Istakao je takođe da će 10. decembra 2021. godine biti ravno šezdeset godina da je Andrić u Stokholmu primio nagradu svih nagrada za književnost i „to je događaj koji šezdeset godina kasnije gledamo u jednom potpuno drugačijem svjetlu“, rekao je Matić i nakon toga dao i jedan Andrićev lični momenat. „Andrić je volio šetati od svoje kuće do Kalemegdana u Beogradu ( što isto govori o vremenu koje se potpuno promenilo) i njega je vijest tada zatekla pred kućom. Spojom čudnih okolnosti, obavijest o Nobelu dao mu je tadašnji saradnik TANJUG-a, otac moga prijatelja Dejana Novačića – Saša Novačić, obojica inače sjajni pisci“, govori  Matić.

Andrićev Nobel

„Andrić je te godine pobijedio, ako se tako može reći jer nije sport u pitanju, kandidate, a sve klasici: Đon Stajnbek, Alberto Moravia, Grem Grin, Lorens Darel. Naročito mi je drago da je pobijedio Lorensa Darela koji je poslije Drugog svjetskog rata radio kao diplomat u Beogradu i nakon tog svog staža u tadašnjoj Jugoslaviji ostavio je jednu polufikciju „Diplomatski kor“, jednu od najkulturrasističkijih knjiga koju sam pročitao, briljantno pisana, ali jedno potpuno ismijavanje Jugoslavije i naše kulture. I danas kada razmišljam kako ga je Andić u tom smislu pretekao bilo mi je strahovito drago“, govori Matić i dodaje zanimljivost vezano za kontekst samog  objavljivanja 26. oktobra 1961. godine, da je Andrić dobio Nagradu.

„ Naime, jedna moja  kolegica je našla fantastičan citat našeg velikog pjesnika Oskara Daviča koji kaže: Ivo Andrić je prvi naš pisac koji je probio zid gluvila, koji ne postoji samo oko naše literature, on je omča oko književnosti svakog malog naroda i Andrić ju je prekinuo“. I onda tipično Davičovski duhovito i ironično u isto vrijeme, rekao „da je Nobelova nagrada za Andrića znak da pravda ne pobeđuje samo u bioskopu“, podvlači Matić i nastavlja „stvar oko nominacije za Nobela je krenula već od 1958. godine, a zanimljivo je da je prije Andrića predložen Krleža. On je bio taj omiljeni pisac, a ja sam krležijanac po lokalnom nekom ustroju i senzibilitetu i temperamentu. Ali, eto kao i svaki pisac, čovjek se sa svojim uzorima i najviše svađa. No, kako je Krleža bio favorit, Savez književnika je tako najprije predložio Krležu, pa onda tek Andrića. Međutim, Andrić je izabran“.

Zatim ističe jedan, kako Matić kaže, mikromomenat vezano za sam događaj iz decembra 1961. godine, gdje se vidi što je Andrić bio i kakve vrste čovjeka i autora je bio  kad je stupio na pozornicu Švedske kraljevske akademije da primi tu nagradu svih nagrada. „On je učinio našu književnost i kulturu vidljivijom nego ikada. I postavlja se tu pitanje šta je tada nama Andrić bio i šta je Andrić danas nama ovdje“, govori Matić i nastavlja.

„Danas zahvaljujući internetu, You Tube-u, imamo prilike odgledati snimke,  ne moramo čekati televiziju da nam to servira. I ako pogledate snimke dodjele Nobelove nagrade, a preporučujem svima ko god ima kompjuter i pametni telefon da nađe te snimke, a ima ih kako na sajtu RTS-a tako i na You Tube. Iz tih arhivskih snimaka može se svašta vidjeti i pročitati iako su one bez tona, osim samog momenta govora. Snimane su filmskom kamerom i sve se odmah čini monumentalnijim, trenutno se historizira. To su stvari sa jednom patinom i osjećajem trajnosti za razliku od demokratskije i realističkije, ali prilično trivilizujuće digitalne tehnike današnjice, gdje gotovo pak ništa nema auru posebnosti.

Budući da na snimci nema tona osim onih nekoliko minuta Andrićeva govora, neko je sa RTS-a u pozadinu stavio Petu Betovenovu simfoniju. Već po toj uznemirenoj grandioznoj muzičkoj ilustraciji vidimo da se događa nešto jedinstveno, dramatično sa gotovo mističnim osjećajem, čak i nekoliko desetljeća kasnije.  A onda kada u slijedećim kadrovima ugledamo poznato ozbiljno lice koje dolazi na pozornicu i nakloni se vrlo gospodski predsjedniku Švedske akademije, imao sam lični osjećaj tada kao da su se sve kulturne sile i silnice poklopile i čini se da nije moglo biti slučajno, da je baš Andrić izabran da nas predstavlja pred svijetom. Jer  ne postoji fizionomija koja bi bila tako savršena i idealna da na svjetskoj sceni pred svjetskim umovima, pred okrunjenim glavama i vladarima, političarima i naučnicima predstavi jednu još slabo poznatu, ralativno malu zemlju, stješnjenu između dva golema podijeljena svijeta“.

Pojava Andrića tamo strahovito je zanimljiva, smatra Matić. „Stroge naočale crnih okvira, začešljana bijela kosa, smoking i bijela mašna koji mu savršeno dobro stoje. I to pokazuje još nešto u ono dijelom sivo socijalističko vrijeme. Vidi se da mu takva otmjena odjeća i pojavljivanje na najvišim mjestima nije prvina, nije mu prvi put. A u ono vrijeme mora da se to naročito isticalo i uočavalo, pogotovo ako se gledalo iz naše zemlje. Jer urbane i rafinirane fizionomije koje su tada predstavljale Partiju i državu bile su izuzetak, osim na primjer Koče Popovića, Marka Ristića, te Marka Nikezića i nekolicine drugih koji dolaze iz buržoaskih krugova. Znači više izuzetak, nego pravilo. I ta prirodna gospoština Andrićeva mora da je mnoge nervirala, pogotovo Vrhovnog komandanta koji Andrića nije volio, govorim o Titu, naravno i koji je kasnije po protokolu vrlo hladno čestitao Andriću“.

Jugoslavija kao mala velika zemlja

Matić takođe, govori kako su nas učili da je Jugoslavija mala zemlja, a tako će apostrofirati i sam Andrić u svojoj Stokholmskoj besjedi: „Moja domovina je zaista mala zemlja među svetovima“, ali kada se sada gledaju ti kadrovi iz Stokholma, sa refleksnim osvrtanjem na to šta se sve u međuvremenu dogodilo i šta je  iza svega ostalo, neizbježna je pomisao, govori Matić „ta zemlja Jugoslavija, u međuvremenu nestala, rasparčana i ponižena, samoponižena ugušena u krvi i užasu, ona djeluje nesrazmjerno i disproporcionalno veća, nego što je možda uistinu bila. To je  jedan fantastičan paradoks i da o njoj čak i ne znamo ništa kao mnogi stranci koji se ponekad bave nama iz ovih ili onih razloga, po medijima govore kako taj događaj nagrade zvoni u svijetu na svjetskoj kulturnoj, ali i političkoj ideološkoj pozornici. I sve to potvrđuje ono što danas ideologizirani i revizionistički mozgovi i neznalice neće da vide koliko ozbiljna je bila ta zemlja u svojih nekoliko perioda i ključnih momenata“, zaključuje Matić i nastavlja.

„Kao piscu, sebi govorim, toga čudesnog govora Andrićevog, gdje se njegova veličina i mudrost ogledaju i u tome da on govor koncentrira na motiv priča i pričanja, te  skreće tako pažnju ne na seba nego sa sebe, što je isto tako jedna andrićevska strategija, vrlo prisutna. I za razliku od nekih drugih velikih pisaca on je izmicao iz raznih razloga, koncentrirao se na vlastitu literaturu, a o čovjeku, kako je pisao, neka sa njim poslije smrti rade što god hoće. On, međutim stavlja težište na svoju zemlju na njezinu književnost i potencijale, na stvaralačku energiju koja se upravo tada nakon mračnih pedesetih, u fantastičnim naletima sve jače oslobađa“, ističe Matić.

Prvi kongres nesvrstanih i Andrićev Nobel

Takođe se u tom čudesnom Andrićevu govoru po Matiću, osjeća i jedan implicitni patriotizam, „kojim se osjeća eho kontinuiteta Andrićevog Jugoslavenstva. I jedna nepopularna poanta na ovim prostorima – Andrićevo Jugoslavenstvo neovisno o uređenju države. A te 1961. godine osniva se i održava Prvi kongres nesvrstanih gdje je naša tadašnja zemlja bila jedan od tzv. lidera. Pitao sam se može li to biti slučajno? Bilo ili ne bilo slučajno ta dva događaja su divna kao u nekoj vrsti  čudnog ogledala. Gdje se najveći kulturni događaj na svijetu nekako zrcali da li u kompletnom ili nekom razbijenom ogledalu sa nekim najvećim političkim događajem koji se zove neblokovska politika. A u centru oba događaja tada, naša tadašnja zemlja. Činila se onako mala, velika i moćna i nezaobilazna. I kakav je to udar samopouzdanja morao biti za tu zemlju kakva je tada bila, vrlo mlada, brojila je tek šesnaest godina“, govori Matić.

U tom smislu je Andrić doživio i neku vrstu nagrade, priznanja uzdizanja, ali opet ne sebe, kako ističe nadalje Matić, već svojih ideala još od 1914. godine, nešto što je sanjao cijeli život. I paradoksalno „Čini mi se da je samo tadašnja vrsta socijalizma to mogla izvesti u tom trenutku. A ta spona kulture i umjetnosti koju on stvara kao čarobnjak, ali i kao veliki radnik, povezuje se sa pokretom nesvrstanih kao jednom metaforom – borbe protiv kolonijalnog. Čak i tada već pomalo rezignirani Andrić mora da je to osjećao. On kao enigma i stari diplomat sa čijeg lica se ne da ništa iščitati, ali mora da je osjetio to zatvaranje jednog pokidanog kruga koji počinje još u Bosni pod Austro – Ugarskom. Poznati su njegovi tekstovi „O generaciji iz 1914.“ i tekst „Nepozvani neka ćute“, ističe Matić.

Andrić kao centralna figura – nulta točka

To neko ukrštanje historijskih niti sa nitima književnosti, kulture i umjetničkog pogleda na svijet i stvaranje, gdje se dvoje preklapaju i petljaju to je ono o čemu valja razmisliti, smatra Matić. A čemu je kako vidimo nulta točka – centralna figura upravo Andrić. Jer njegovo iskustvo kolonijalizma je neposredno, direktno upravo iz te njegove mladosti. Ali iskustvo kolonijalizma kao jednog čitavog duhovnog pogleda na svijet. „Sistem svjesene ili nesvjesne superiornosti sa jedne strane, pa onda razmislimo gdje živimo danas? Čime smo okruženi, kako nas gledaju, kako nas doživljavaju pogotovo u ovih trideset prošlih godina, pa će sve to zazvučati prilično poznato i prepoznatljivo“, podvlači Matić.

Andrić u tom kontekstu čita kanon evropske književnosti, ali i ruske književnosti kao vrstu bijega, odmaka od surove stvarnosti. I on nesumnjivo pripada tom krugu evropskog kulturnog kanona. U toj raspetosti između austrijske kolonijalne vladavine i germanskog kulturnog modela se formira Andrić. I tu se događa nepremostiva ambivalentnost, smatra Matić koja će ostati doživotni Andrićev unutarnji sukob i čak zazor spram germanskog kulturološkog elementa. On čak i piše: „Nemci su moja životna muka…“

No, glavni ključni problem, mišljenja je Matić, kad je Andrić kao diplomat bio u Berlinu, on je jednak sa onima sa kojima se susreće, „a što je nama danas nedostatak, naša „rak rana“, naša najveća mana, nedostatak samopuzdanja, ne arogancije, već samopouzdanja, osjećaja jednakosti. Osjećaja naroda koji u sebi nosi „narodne pjevače“, epiku koju nosi, koji je baštinik Vuka i Njegoša, sada Andrića, Crnjanskog itd.“

I sada gdje Andrić ima veze sa nama sa zapadne strane

U svojoj božanstvenoj kratkoj pripovjetki „Zmija“ Andrić govori o odrođenosti i asimilaciji, ističe  Matić „i ono po čemu se mi ovdje sa zapadne strane razlikujemo od naše braće u Bosni je da mi nismo kmetovi. Mi nismo kmet Siman iz božanstvene pripovetke. Bili smo graničari,  ali naši preci su bili slobodni ljudi. Naši preci sa ove strane vojne granice su slobodni ljudi, naglašava Matić i to je ono frapantno što je Andrić znao i shvatio. Andrić gleda u našu dušu u nas, djela našega naroda na krajnjemu zapadu razumjevši i naš jezik, naš ritam, ton, boju, timbar, riječnik i akcenat. I to je znak jednog titanskog duha i uma i stvaranja kao krajnjeg rezultata za budućnost, ali i znak duše. I koji je „cijelom svijetu na viđelo“ primio nagradu svih nagrada. U tom dijelu smo i mi u tom fragmentu za budućnost i kad nas ne bude. I to ne može biti da nas nema, kako piše Andrić u svom najpoznatijem djelu. I zbog svega toga možemo samo da mu se poklonimo. I zato ga prigrlimo i čitajmo kao nešto najvrednije što imamo“, podvukao je na kraju Matić i dobio pljesak prisutnih.

Foto: Nenad Jovanović/Novosti

%d blogeri kao ovaj: