Na današnji dan 20. jula 1785. godine u Lučanima kraj Brinja (Lika) rođen je Josif Rajačić, od oca Luke, sveštenika – prote, i majke Vasilije rođ. Čudić. Njegovo svjetovno ime je Ilija. Bio je karlovački mitropolit od 1842. do 1848. godine, a potom arhiepiskop karlovački i patrijarh srpski od 1848. do 1861. godine. Zaslužan je za stvaranje Srpske Vojvodine u okviru Austrijskog carstva i uzdizanje Mitropolije na stepen Patrijaršije.
Rajačićeva porodica doselila se na područje sjeverozapadne Like krajem 17. vijeka, kada je knez Rajak doveo mnoštvo ljudi iz Banjaluke na područje između Brinja, Otočca i Senja. Prvo obrazovanje Ilija je stjecao u njemačkoj graničarskoj trivijalnoj školi u Brinju, a potom u gimnaziji u Zagrebu, pa u Karlovcima i Szegedu u Mađarskoj. Čini se da je po nagovoru mitropolita Stratimirovića, prota Luka poslao svojeg sina u Szeged, gdje je tada bilo mnogo Srba koji su ondje studirali. Nakon završene prve i druge godine filozofije kod Pijarista u Szegedu, Rajačić je otišao u Beč gdje je studirao latinski jezik, lijepe umjetnosti i višu nauku. Svoje studije Rajačić nije završio.
Kada su se Francuzi u ratu sa Austrijom 1809. približili Beču, Rajačić je stupio u đački bataljon. Na poziv gornjokarlovačkog vladike Mojsija Miokovića, Rajačić se 1810. godine zamonašio, te je već nakon dvije godine postao arhimandrit manastira Gomirje. U vrijeme kada je gornjokarlovački vladika bolovao, šest godina ga je zamijenjivao Josif Rajačić. Nakon šest godina, 1829. Rajačić je posvećen za episkopa Dalmatinske eparhije. Čim je stigao u Šibenik, Rajačić je osnovao klerikalnu školu i za profesore je doveo dva profesora karlovačke škole. Kao predmeti u školi su se osim duhovnih učili pčelarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Škola je funkcionirala sve do 1864., a završilo ju je 186 đaka. Rajačić osniva i sličnu školu u Dubrovniku 1830. godine.
Odlukom Dvorske kancelarije 1833. godine postao je episkop vršački. Dao je prilog od 3600 forinti gimnazijskom fondu u Vršcu. A nakon smrti mitropolita Stefana Stankovića 1842. austrijski car imenovao ga je karlovačkim mitropolitom. Rajačić se u to vrijeme istaknuo u Gornjem domu Požunske dijete svojim značajnim govorom koji je štampan na njemačkom jeziku. U njemu je istaknuo kako je srpski narod, uprkos svim privilegijama koje je dobio od Leopolda I, Josipa I, Karla VI i Marije Terezije, ostao u podređenom položaju naspram ostalih naroda u Habsburškoj Monarhiji.
Revolucionarna gibanja 1848. i izbor za patrijarha
Najburniji događaj u Rajačićevoj karijeri tek je dolazio. Naime, u vrijeme kada je postao mitropolit došlo je do zaoštravanja odnosa između Njemaca i Mađara, kao i Južnih Slovena i Mađara u Austrijskom carstvu. U martu 1848. proširila se vijest da je u Parizu buknula revolucija, a u Beču je srušen apsolutistički režim Clemensa Metternicha. Rajačić je tada stao na čelo Revolucionarnog pokreta, kojeg su predvodili mladi i školovani ljudi. Mnogi su bili i njegovi stipendisti, koji su iz evropskih metropola prenosili revolucionarne demokratske tekovine i zahtijevali prava za svoj narod. Povodom revolucionarnih gibanja 1848. godine na narodni pritisak, mitropolit Rajačić je u maju te godine u Srijemskim Karlovcima sazvao narodni sabor, tzv. Majsku skupštinu čiji su učesnici izabrali Rajačića za patrijarha. Ustanovljena je Srpska Vojvodina, a za vojvodu izabran Stevan Šupljikac iz Ogulinske regimente.
Proglašenje Srpske Vojvodine, izvor: SNV
Link: https://snv.hr/znameniti-srbi/josif-rajacic-patrijarh/
Poslije smrti vojvode Šupljikca preuzeo je patrijarh Rajačić i vojnu i svjetovnu funkciju, te se potpisivao kao „privremeni upravitelj naroda“. Na Majskoj skupštini doneseni su sljedeći zaključci:
Iako je velika većina Srba u prvom zanosu prihvatila zaključke Majske skupštine, ipak je bilo i onih koji su ih smatrali za preuranjene i opasne. U Zagrebu je demokratska struja među Hrvatima, prvenstveno narodnjačka inteligencija i omladina, iskreno pozdravila savez sa vojvođanskim Srbima i prihvatila odluke Majske skupštine, dok su konzervativci zazirali od tog saveza. Zahtijeve sa Majske skupštine nije priznao ni car Ferdinand, koji je nastojao ugoditi Mađarima, a niti mađarska vlada. Austrijski se car Srbima odužio tek kasnije za učešće u ratu protiv Mađara, tako što je 1849. osnovao Vojvodstvo Srpsko i Tamiški Banat koje je obuhvaćalo područje jednog dijela Bačke i Banata i dva srijemska sreza – iločki i rumski.
Period poslije 1849. godine
U doba kontrarevolucije, u vrijeme tzv. Bachovog apsolutizma (1849. – 1860.), Rajačić je čvrsto stajao uz austrijsku vlast. No, ukidanje Vojvodine Srpske 1860. godine bolno je pogodilo dušu ostarjelog patrijarha koji je onda tim povodom, uputio i svoj protest caru. Car je svojeručnim pismom dozvolio održavanje Narodno-crkvenog sabora koji je otvoren 2. aprila 1861. (tzv. Blagoveštenski sabor). Zadatak toga sabora je bio da, poslije ukidanja Srpskog Vojvodstva i Tamiškog Banata, izloži uvjete pod kojima pristaje na prisajedinjenje ove pokrajine Kraljevini Ugarskoj. Iste godine, 1. decembra 1861., umro je patrijarh Josif Rajačić. Sahranjen je u Sabornoj karlovačkoj crkvi.
I na kraju, ali zato ne manje važno, ne smijemo da zaboravimo da je Rajačić pomogao prosvjetni razvoj Srba u Austriji. Osnovao je arhiv, pokrenuo osnivanje muzeja i univerziteta u Sremskim Karlovcima, osnovao botaničku baštu, patrijaršijsku biblioteku i štampariju (litografiju) i još mnogo toga. Izgradio je mnoge škole, crkve i stipendirao veliki broj đaka i studenata na tadašnjim evropskim učilištima. Bio je i tajni savjetnik bečkog cara, ali i veliki prijatelj srpskog kneza i cijelog srpskog naroda.
Rajačić je odlikovan austrijskim Ordenom Leopolda i Ordenom gvozdene krune prvog reda.
Foto naslovna:
Josif Rajačić, izvor: SNV
Link: https://snv.hr/znameniti-srbi/josif-rajacic-patrijarh/