Kerempuh proslavu 50. rođendana započeo potragom za novom publikom

kazaliste-kerempuh

Satiričko kazalište – sada – Kerempuh, a – nekada – Jazavac će do kraja ožujka proslaviti 50. rođendan, svojih prvih pola stoljeća.

Taj isti Kerempuh u svom ansamblu od nedavno ima i novu – veliku – glumačku zvijezdu Rakana Rushaidata. Mirno možemo reći kako je proslava velike obljetnice zapravo započela večeras, premijerom novog naslova “Živio Harms! Čuda postoje” u režiji makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog, koji je uz dramaturginju Doru Delbianco potpisuje i adaptaciju Harmsovih tekstova za ovu predstavu.

No, ova je premijera bila ujedno i demonstracija glumačke moći, jer uz Rakana Rushaidata cijeli je ansambl dobio novi zamah, pa se tako u preciznosti, ali i s dojmljivosti igre s njim “natječu” ovog puta neki sasvim novi, još bolji, Hrvoje Kečkeš, ali i odličan Luka Petrušić.

Izbor iz tekstova Daniila Harmsa, tog najznačajnijeg pisca ruske avangarde koji je mnogo pisao i za djecu, koju uopće nije volio; čovjeka koji se pisanjem bavio u zlim staljinističkim vremenima koja nisu jedina za koja vrijedi njegova legendarna definicija: “umjetnost šutnje vrata su koja vode u raj”, pokazuje i način na koji Kerempuh širi svoja krila. Ono što je započeto Nušićevom “Gospođom ministarkom” u režiji Olivera Frljića suvereno je sada nastavljeno s Popovskim i Harmsom. Kerempuh uz svoje nadasve vjerne posjetitelje sada traži neku novu publiku, ona kojoj vrhunac komike i smijeha nije burleska ili pak “padanje po podu” na hitove Miše Kovača otpjevane u “Čudu u Poskokovoj Dragi”. I sigurno će je pronaći. Popovski i svi njegovi autorski i glumački suradnici, a svako treba posebno istaknuti glazbu grupe Foltin, sjajno koriste Harmsovu poetiku, igraju se njome doslovno harmsovski, izvrćući logiku i pojačavajući efekte koje ta igra stvara na sceni.

Konačni rezultat je sjajna predstava, koju završava odličan Maja Posavec, u ulozi Harmsova supruge, koja priča cijelu priču, njegovom rečenicom: “Čuda na svijetu doista postoje!” Kako zaboraviti da ju je izrekao čovjek koji je 1942. godine umro od gladi zatočen u lenjingradskoj ludnici kako ne bio streljan kao narodni neprijatelj.

Izvor: Vecernji.hr

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: