KORDUN U SJEĆANJIMA I RAZMIŠLJANJIMA I NESTABILAN SVIJET

O uvijek aktualnoj temi suvremenih migracija u okviru Dana srpske kulture u RH, 18. oktobra na nadasve zanimljivoj tribini u Prosvjetinoj biblioteci u Zagrebu, govorila su dva uvažena profesora sa Univerziteta u Beogradu: Profesor Vladimir Cvetković, politikolog, dekan Fakulteta bezbednosti, izuzetno dobro informiran o suvremenim migracijama, cijeli radni vijek bavi se akademskim naučnim radom, te profesor Vladimir Vuletić, sociolog sa Filozofskog fakulteta koji ima bogato istraživačko iskustvo u empirijskim istraživanjima. I ono o čemu je on govorio bilo je, upravo predstavljanje jednog takvog empirijskog istraživanja „Kordun van Korduna“ gdje je dobio naučne uvide o životu i stavovima onih koji su nekada živjeli na Kordunu s kojeg su, na žalost morali otići i sada žive na području Republike Srbije.

Moderator tribine O suvremenim migracijama „Kordun van Korduna“ bio je, također naš uvaženi profesor sa Sveučilišta u Zagrebu, Siniša Tatalović, potpredsjednik SKD „Prosvjeta“ koji je u svom uvodnom govoru naglasio važnost ove teme kojom se u akademskoj zajednici bavi sve veći broj ljudi.

„Pitanje koje u značajnoj mjeri opterećuje politiku mnogih zemalja u svijetu, međunarodne zajednice. Preko dvjesto milijuna ljudi se nalazi u nekoj vrsti pokreta, kreću se iz jednog prostora u drugi. Uzroci toga su različiti: Tradicionalni, da ljudi iz siromašnijih krajeva idu u bogatije, ali imamo, na žalost i druge uzroke kao što su ratovi, sukobi koji su sve brojniji i posebno ono što u zadnje vrijeme pokreće ljude na migracije, a to su ekološki problemi. A, također i negostoljubivost mnogih područja u svijetu gdje su ljudi tradicionalno živjeli i zbog ekoloških problema , velikog demografskog rasta bili su prisiljeni kretati se prema onim krajevima, zemljama, prostorima gdje očekuju da će pronaći bolji život.“, kazao je Tatalović i dodao da je riječ i o temi koja se na neki način odnosi i na područje jugoistočne Europe, područje i Srbije i Hrvatske. „A za nas je utoliko važno što je pitanje koje nama nije novo. Na žalost, pripadnici naše zajednice bili su prisiljeni migrirati kroz cijelu povijest i prilikom dolaska na ove naše prostore, ali onda i zbog različitih ratnih okolnosti sve do ovog zadnjeg rata koji se dogodio početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.“, rekao je Tatalović.

Profesor Vuletić, govoreći o migracijama na mikronivou, temi „Kordun van Korduna“ najprije se zahvalio „Prosvjeti“ i svima onima koji su na ovaj ili onaj način uticali da se ovo istraživanje obavi. „Tekst o istraživanju nalazi se na kraju knjige  „Kordun – od Vojne granice do Republike Srpske Krajine 1881-1995.“, rekao je Vuletić, dijete Korduna iako je kako nam je kazao, rođen u Srbiji, ali njegovi roditelji su došli u Srbiju sa Korduna šezdesetih godina, a on je najljepše trenutke svoga djetinjstva proveo na Kordunu i zato se na izvjestan način osjeća i Kordunašem. I to je na neki način bio njegov dug Kordunu da se uključi u prethodno navedeno istraživanje kao i kolegica Milana Ljubičić koja je bila u koloni koja je napuštala Kordun i pomogla da se uradi to istraživanje, ali nikada nije smogla emotivne snage da ponovo posjeti Kordun. Vuletić, stoga misli da će joj možda baš to istraživanje pomoći da prebrodi tu emotivnu prepreku koju ima u sebi.

„Bilo je zadovoljstvo provesti takvo istraživanje, ali je i tražilo određenu emotivnu energiju da se to uradi. Istraživanje je zamišljeno na način da razgovoramo sa ljudima koji su sa Korduna došli u Srbiju, međutim videli smo odmah da tu postoji nekoliko grupa Kordunaša koji su 1995. došli, njihove sudbine su bile različite. Prva grupa je bila dosta uticajna, stvorila je potpuno novo samoniklo naselje „Busije“ koje se nalazi 30-etak kilometara od Beograda. U tom istraživanju, zanimala su nas njihova iskustva vezana za Kordun, za način na koji su se adaptirali u novu sredinu, njihova sećanja i osećanja koja se tiču Korduna. I zanimalo nas je takođe da vidimo da li postoje razlike u sećanju o Kordunu i osećanja koja danas imaju o Kordunu. Kako da doprinesu svoje karakteristike u novu sredinu, oni koji su raštrkani po cijeloj Srbiji.“, rekao je Vuletić i nastavio govoriti o postojanju nekoliko različitih grupa  jer ovi u „Busijama“ kako je naglasio su vrlo specifični, imaju zajednički teritorij, međusobno se pomažu, imaju svoju organizaciju. A, opet ima i onih koji su individualno rješavali svoju novonastalu situaciju. Postoje i oni koji su sa Korduna došli ranije, a sada sa Kordunom održavaju nekakve veze koje su mnogo slabije.

„No, bilo je važno da poredimo na koji način Kordun živi u generacijama koje su došle u Srbiju u prethodnim talasima, smatra Vuletić.“ I stoga su naši specifični ciljevi istraživanja prije svega bili da vidimo na koji način su ispitanici promenili društveno ekonomski položaj u odnosu na život na Kordunu. Da li su promenili zanimanje, da li je njihov materijalni položaj sada viši ili niži, da li im je standard bolji ili lošiji, nego što je bio na Kordunu? Pa, da li su im se obrasci života dok su živjeli na Kordunu, promijenili u novoj sredini? I primerice, kakve su im sada društvene mreže, sa kim se druže, koliko su u kontaktu sa ljudima na Kordunu koji su se vratili? Koliko su razvijeni njihovi kontakti u novoj sredini, a koliko su to kontakti sa onima sa kojima su zajedno došli? I na koji način su se integrisali u novu sredinu, da li su politički angažovani, da li su angažovani u drugim institucijama? I da to onda poredimo sa njihovim životom na Kordunu.“, zaključio je Vuletić.

„Posebno nam je bilo važno da vidimo njihova razmišljanja o prošlosti, a to je bilo i pomalo bolno i zato smo se i odlučili za metod dubinskog intervjua. Hteli smo da kroz razgovore sa njima na neki način probudimo tu traumu u njima koju su doživeli nasilnim premeštanjem iz jednog prostora u drugi. I poslednja tema kojom smo se ovde bavili bila je njihovo razmišljanje o budućnosti i na koji način njihovi potomci (oni koji ih imaju) vide Kordun, da li bi se vraćali, dolazili na Kordun?“, rekao je Vuletić.

Što se tiče samih nalaza/rezultata istraživanja, Vuletić je još jednom  naglasio da osim ove grupe postoje i oni koji su imali rođake, koji su ranije napustili Kordun i oni su nakon prvog talasa naišli na socialnu mrežu koja ih je prihvatila, „dok mnogi od naših ispitanika nisu imali tu vrstu podrške, bili su „sami kovači svoje sreće“, kazao je Vuletić i dodao da je većina ljudi sa kojima su oni razgovarali u „Busijama“, zapravo prošla jedan period u kojem ih je sa svim njihovim vrednostima primila država Srbija, oni nisu imali podršku rođaka kao što su je imali oni koji su došli 1995. godine. „No, za sve grupe, tipove ljudi posebno je karakteristično da svoj život na Kordunu ne pamte kao tegoban. Svi ti ljudi bili su zadovoljni svojim životom na Kordunu. Veze sa Kordunom su za sve ostale veoma važne. Kad je reč o vrednostima koje su ih zanimale, to su bile: Uspeh u karijeri, stvaranje nepokretnih materijalnih vrednosti, politički aktivizam nije bilo njihovo područje interesovanja. Orjentacija ka stvaranju potomstva nešto je što se podrazumevalo. Bila je to tipična, normalna biografija  ljudi sa prostora ex Jugoslavije.“, kazao je Vuletić.

No, ono što je zanimljivo, prema Vuletiću, je da Kordunaši nisu ulazili u etnički mješovite brakove, osim onih koji su živjeli u velikim gradovima, nakon što su napustili Kordun.“ I ono što je isto bilo zanimljivo je da na Kordunu isticanje nacionalnog identiteta uopće nije bila bitna tema. Nacionalno pitanje tih decenija pred rat nije bilo posebno bitno.“, naglasio je Vuletić.

No, svakako intrigantno pitanje je, smatra Vuletić, „Kako je preko noći došlo do razbuktavanja tog nacionalnog patosa koji se na neki način razbuktao u kratkom vremenskom periodu. Prema odgovoru ispitanika: Kako se to dogodilo, rekao bih da se odgovor krije u historijskom pamćenju. Kada se zagrebe ispod vidi se da je to historijsko pamćenje bilo ključni momenat i da u svakoj od porodica postoji neka trauma iz Drugog svetskog rata, možda samo u jednoj porodici te traume nema. U svakoj od tih porodica bilo je žrtava od ustaške ruke u periodu Drugog svetskog rata. Narativ o historijskom stradanju uspeo je da za jedno kratko vreme probudi taj osećaj nacionalnog identiteta, te ugroženosti. To je rezultiralo time što se događalo tih 90-tih godina.“, kazao je Vuletić.

Kad je riječ o adaptaciji u novu sredinu, svi ispitanici, stanovnici „Busija“, govori nam nadalje Vuletić, su postigli one ciljeve koje su imali na Kordunu. Ali isto tako smatraju da su sa svom svojom energijom koju su uložili u Srbiji, njihov život bi bio mnogo bolji da su mogli ostati na Kordunu.

Na pitanje: Kako su dočekani u Srbiji? Ispitanici su odgovarali, kaže Vuletić, da je pomoć u Srbiji bila simbolična i mizerna (kozmetika i higijena). A, ono što ih je posebno smetalo da je percepcija stanovništva u Srbiji bila da su oni svojevrsni teret i da se mnogo izdvaja za njih.

Iako njihova egzistencija tamo nije na niskom nivou, oni kažu da su mnogo bolje živjeli prije rata, a i da bi mnogo bolje živjeli da svega toga nije bilo.

Uglavnom nisu uspjeli da se potpuno integriraju u novu sredinu jer postoji i odsustvo empatije prema njima. „Pripisuje im se bez ikakve osnove, nastavlja Vuletić, da su neki dobitnici, da su dobili placeve, kuće, povlastice, ali mi smo, zapravo izgubili sve, kažu ispitanici. Ništa nismo dobili besplatno. Sve što smo dobili stvorili smo sa svojih deset prstiju, odvajali od usta da bismo nešto imali.

Ispitanici se na Kordun ne bi vraćali jer kažu, tamo je sada mnogo gore nego ovde, tamo više nema ljudi, nema naroda. I mišljenja su da se čovek jednostavno pomiri s tim da mora da živi na ovakav način.

„Razmišljanja kod njih o povratku na Kordun ne postoje.“, naglašava Vuletić.  Zapravo, kako kaže Vuletić, centralna tema ovog empirijskog istraživanja bila je: Kordun u sećanjima i razmišljanjima.

I kada se ispitanike pita: Koliko se sete Korduna, ispitanici različito odgovaraju. Mlađi kažu, pa ne tako često, dok stariji koji su pre više od dvije decenije, objašnjava Vuletić, napustili rodni kraj, svaki dan više puta, ga se sete. Stariji su svakodnevno u vezi sa Kordunom u sećanjima, ali nemaju nikakvu želju da se vrate. I stoga, na kraju Vuletić zaključuje da je Kordun ostao da živi u lepim sećanjima i uspomenama, a ispitanici imaju jedino želju da na Kordun odlaze kao turisti kod nekog od rođaka. Ostala su lepa sećanja, ono je što je najvažnije.

Voditelj-moderator, tribine profesor Tatalović, nakon što se zahvalio na vrlo zanimljivom izlaganju profesora Vuletića, rekao je da smo dobili, zapravo jedan naučni uvid u socijalnu strukturu jedne zajednice koja je usred nesretnih ratnih okolnosti, promijenila mjesto svoga življenja.

A, da bi razumjeli tu lokalnu migraciju, potrebna nam je šira slika o migracijama koje su povezane sa ratom, ali i sa mnogim drugim stvarima, naglasio je Tatalović najavivši ujedno novog govornika o toj problematici, profesora Cvetkovića.

Govoreći o širim migracijskim kretanjima i demografskim sa kojima se suočavamo Cvetković je kazao: „Izbeglištvo u slučaju rata, je standardna priča. No, ljudi su neprestano u izbeglištvu i o tome ne razmišljamo dok i sami ne dođemo u taj i takav kontekst i izložimo se takvoj nesretnoj sudbini. Ali moramo razlikovati izbeglištva u slučaju rata i migraciona kretanja u slučaju ekonomskih pitanja.“

Tako je „2015. godina svetski zabeležena u Europi, pogotovo zbog nagle eksplozije migracija koje su bile prisutne sve vreme tokom zadnjih 30-40 godina. Europu neprestano zapljuskuju talasi migracionih kretanja iz istih krajeva odakle su i sada potekli: Afrika, severna Afrika, Bliski istok, uglavnom. Talasi koji su nedavno krenuli sa Bliskog istoka bili su tako masovni da su izgledali kao „epski ili biblijski egzodusi“, stotine hiljade ljudi u jednom koraku, prelaze mnoge granice i dolaze.“, rekao je Cvetković.

I taj isti broj od jedan milion ljudi, nastavio je govoriti Cvetković, koji je 2014/15. godine došao u Europu, i inače dolazi svake godine u Europu, ali pojedinačno, ne vidi se. Dolaze u potrazi za boljim životom. Ekonomske su migracije u pitanju.

No, prema Cvetkoviću, postavlja se pitanje generalno: Šta sve to znači iz nekog šireg aspekta demografskih kretanja u Svetu? Unutar sociologije i demografije čitava stvar se posmatra na način da u ovom trenutku u svetu imamo generalno, prema podacima UN-a oko sedam milijardi ljudi, naglašava Cvetković. I tu je onda uvijek prisutan taj mit o prenaseljenosti planete Zemlje. Prema UN-ovim procjenama, vezano za taj mit, do kraja ovoga veka na planeti zemlji će biti oko 11milijardi ljudi i oni misle da će to dovesti do potpune društvene katastrofe. Druge su procjene, daleko blaže i imaju drugu viziju. Prema njima najveći broj koji će se doseći do 60-tih godina ovoga veka biće negdje oko 9 milijardi stanovništva na Zemlji.

„Ono  što je interesantno je da od tog trenutka sledi depopulacija (manje rađanja dece) na Zemlji. Po prvi puta u istoriji, stanovništvo na Zemlji će padati i suočit ćemo se kao civilizacija sa jednom potpuno novom u istoriji, neviđenom situacijom.“ , kaže Cvetković i postavlja pitanje: Zašto će doći do depolpulacije?

Naime, sociolozi i demografi predviđaju ovaj scenario na osnovu onoga što se trenutno događa u najrazvijenijim zemljama sveta. Taj proces je već na djelu u dvadeset zemalja svijeta. Tri su uzroka tome: urbanizacija, inovacije te obrazovanje. Očekuje se da do sredine ovoga veka, dvije trećine stanovništva planete Zemlje živi u gradovima.

„Kordun ne nestaje samo u realnosti i u sećanju, Kordun planetarno nestaje“, naglašava Cvetković. Kad je riječ o inovacijama u medicini, prisutno je mnoštvo različitih tretmana da se proces starenja zaustavi, da ljudi žive duže. I treći element o kojem se mnogo govori je odnos žene i obrazovanja, obrazovanje žena. „Žene koje postaju ravnopravni učesnici u socijalnom, političkom, privrednom i nekom drugom području života, moraju da kalkulišu svojim prirodnim mogućnostima i one onda i uz sav pritisak tradicionalnih vrednosti, pritisaka sredine, manje rađaju.“, kaže Cvetković. I to su stvari koje će se odvijati naredni 10 do 30 godina. Nitko sa sigurnošću ne može da kaže koje će biti posljedice. I ta depopulacija stanovništva nije samo nešto što je tendencija razvijenih zemalja, smatra Cvetković, već u ovom trenutku i zemalja Azije i istočne Europe.

Stoga, gledajući iz ugla postojanja stanovništva, a ne iz ugla migracija, Cvetković zaključuje da će „te socijalne tendencije koje su deo modernog sveta na potpuno novi način osenčati naše živote, strukturu naših institucija, način njihovog funkcionisanja, možda formirati i neke sasvim nove institucije o kojima sada još malo možemo da kažemo. Neka anticipacija, kako će izgledati institucije novog doba, moguća je ako pogledamo kako izgleda današnja EU komisija, kako se zovu njezina ministarstva, komeserijati unutar nje.“

Moderator, Tatalović se ponovo zahvalio i profesoru Cvetkoviću na vrlo zanimljivom predavanju sa, kako je kazao, uvidima u budućnost kao neka vrsta prognoze.

Na pitanje moderatora upućeno profesoru Vuletiću: Za njegovo mišljenje i uvid kakav je stav tih ljudi koji pripadaju zajednici Kordunaša prema Hrvatskoj?

 Vuletić je odgovorio „da se oni u prethodno spomenutom istraživanju nisu bavili time, to im nije bio cilj, ali može se reći, prema nekim njihovim odgovorima, da je njihov odnos prema politici praktičan, njih politika ne interesuje, imaju jedan pragmatičan odnos prema tome. Oni u Hrvatskoj imaju imanja, i trude se da svojoj deci i potomcima obezbede Domovnice, putovnice, nema tu neke posebne napetosti. Oni, zapravo obe države vide na jedinstven način, kao problematične. Najvažniji nalaz našeg istraživanja je da su to ljudi koji su doživeli traume, ozbiljne traume kada su nasilno izmešteni, iskorjenjeni. Ali ono što je posebno važno da ta trauma živi na individualnom i kolektivnom planu jer nije ni prepoznata ni priznata. Ona nije priznata ni prepoznata ni u Hrvatskoj ni u Srbiji. Ni jedna država, na neki način ne vrednuje tu njihovu traumu na adekvatan način i ona se nesvesno prenosi. Još jednom ću kazati da se radi o ljudima koji se pragmatično odnose prema životu.“, zaključio je Vuletić.

Na pitanje moderatora Tatalovića, upućeno profesoru Cvetkoviću: Vezano za priču o rastu stanovništva i odnosa između velikih i malih naroda te da li će u tom rastu stanovništva jednako moći rasti male zajednice koje se reproduciraju unutar sebe ili će ove velike zajednice, jednostavno progutati ove male i asimilirati ih?

Cvetković je rekao: „Bogate zemlje u koje ljudi odlaze da rade se ponašaju na dva načina: Ili pokušavaju da ih integrišu, poput onog velikog „lonca nacija“ kao što je to radila Amerika do juče, praveći jednu novu naciju i to je nešto što radi i Kanada, takođe. To je tendencija koju je moderan svet sa sobom doneo. Drugi način je onaj kome su pristupile tradicionalne države zapada u Europi da svakog tko dođe, naprave, englezom, Francuzom, Nemcem. I kako se sada stvari odvijaju kako je bilo u 19., 20 veku tako je i sada. Međutim, ono što je novo, je da bogato stanovništvo europskih zemalja nestaje. Prisutna je depopulacija. Za sada je migrantska prisutnost u tim zemljama još uvijek na 5%, ali neki sociolozi kažu da nacionalna manjina od 5% je politički problem.“

Čedomir Višnjić, glavni urednik časopisa „Prosvjeta“, također je postavio pitanje profesoru Vuletiću, zanimalo ga je: „Kako funkcioniraju „Busije“? Oni tamo, poznato mi je da su u svojim kućama, imaju ulice po velikanima iz ovih naših prostora, nastoje ih očuvati, ali kako vam se čini perspektiva toga naselja?

„U tom naselju nisu izbegli samo iz Hrvatske, već i sa Kosova. Oni su dosta čvrsto integrisani i održavaju veze sa svojim krajem iz kojega su došli. To je jedno urbanizovano naselje, u svemu tome postoji urbanistički plan, to nisu „Kaluđerice“. Oni tamo mogu da ostvare normalan život. Tamo žive ljudi koji se, na neki način trude i uspevaju da žive normalno. No, uvek nanovo naglašavaju da sve što su postigli, rezultat je njihovih ličnih postignuća, a ne uz pomoć Države.“, zaključio je na kraju Vuletić.

Izvor: skd-prosvjeta.hr
Foto: Nenad Jovanović/Novosti