Legendarno zagrebačko kazalište 25. ožujka slavi okrugli rođendan.

prosvjeta-kaza-zan

Legendarno zagrebačko kazalište 25. ožujka slavi okrugli rođendan. Kerempuh je u svojih 50 godina imao čak 215 premijera te odigrao više od 20 tisuća predstava.

Legendarne predstave, velika redateljska i glumačke ostvarenja, puno gledalište? Po čemu se zapravo mjeri veličina jednog teatra? Mnogi će, s pravom, reći po njegovu kontinuitetu, uspjesima koji se uporno nižu iz sezone u sezonu.

Upravo takvo je Satiričko kazalište Kerempuh, koje 25. ožujka svečano slavi svoj pedeseti rođendan. Tim je povodom ravnatelj Duško Ljuština izabrao deset legendarnih predstava koje su obilježile trajanje ovog teatra, ali i iz sadašnjeg ansambla, istaknuo petero najboljih glumaca, najvećih zvijezda.

– Kod ljudi to su najbolje godine. Tada je čovjek najjači, najpametniji, najiskusniji, najkorisniji – kaže Duško Ljuština i nastavlja:

– Kerempuh je u ovih 50 godina prolazio kroz ozbiljna i teška razdoblja. Svakih deset godina bili su poseban pothvat kako preživjeti.

Sve zasluge za nastanak kazališta idu jednom čovjeku – velikom Fadilu Hadžiću. On je pokrenuo tada Satiričko kazalište Jazavac, sam krenuo u tu avanturu i tražio od upravnih tijela grada da ono postane javna gradska kazališna ustanova. I trebalo mu je dugo, dugo vremena da se to i postigne.

Osmrtnica za Jazavac

– Jazavac je u jednom trenutku čak i objavio svoju osmrtnicu (15. siječnja 1967.) jer je u nedostatku bilo kakvih sredstava bio pred izdisajem. Ta je osmrtnica pokrenula odgovorne ljude u gradu, nađena su sredstva i kazalište je nastavilo s radom – kaže Ljuština.

Bilo je to vrijeme u kojem je Jazavac još djelovao u Medulićevoj ulici, da bi se 1971. preselio u svoj sadašnji prostor u Ilici 31, zgradu u kojoj je tada stolovao Varijete, a koja je izvorna građena (s prvim stupovima od armiranog betona u Zagrebu) za privatno kino Apolo.

Prve godine u novom prostoru i dalje je naglasak bio na kabaretu, no s vremenom se Jazavac razvio u specijalizirani (jedini u Hrvatskoj) teatar za satirično-komediografsku literaturu. I danas je to kazalište koje ima 520 mjesta, plus 150 mjesta na Noćnoj sceni, te drugu scenu u kazalištu Vidra sa 350 mjesta, koja je pokrenuta osamdesetih godina 20. stoljeća.

– Vidra je zapravo bila druga scena HNK Zagreb, kada je Fadil Hadžić bio njihov intendant, i koji je to dogovorio sa Savezom slijepih. Kada je Fadil otišao iz HNK, njihov je stav bio da to njima ne treba, a onda je on tu scenu dodijelio tada najmanjem glumačkom ansamblu u gradu i ovom dijelu Europe. U to su vrijeme neki naši glumci igrali i 35, pa i 40 predstava mjesečno i tada je Vidra (koja je dobila ime po Držiću) zaživjela kao dio Kerempuha – kaže Duško Ljuština.

Priča o Vidri dovodi nas i do nove teme: sve veće prilike koje Kerempuh pruža mladim glumcima, budućim dramaturzima i redateljima. Kroz suradnju s ADU u Vidri se izvode i ispitne predstave, pa je tako Tartuffe u režiji Krešimira Dolenčića, kao ispit 2. godine MA studija glume, ušao i u redovni repertoar ovog kazališta.

Zabrane studentima ADU 

– Ta je predstava na sceni pokazala neke od genijalnih mladih glumaca koji tek dolaze. No, ona je i pokazatelj kako se ozbiljnim radom negativno može pretvoriti u pozitivno. Danas smo mi kazalište koje najozbiljnije surađuje s ADU, a nekada su, naime, tamošnji profesori zabranjivali studentima suradnju s Kerempuhom jer smo mi “komercijalno”, “manje vrijedno” kazalište – objašnjava Ljuština te ističe kako je upravo i ta suradnja s ADU i pažnja koja se posvećuje generacijama koje dolaze jedan od stupova na kojima Kerempuh gradi svoj uspjeh, te ističe kako je Vidra i pozornica na kojoj se publici predstavlja i nezavisna kazališna scena Zagreba.

No, 50 godina Kerempuha može se svesti na nekoliko vrlo začuđujućih brojki: 215 premijera, 20.449 odigranih kazališnih predstava te 6,656.081 gledatelj koji je u ovom kazalištu pogledao neku predstavu. Dakle, u ovih 50 godina kroz ovo je kazalište prošla Hrvatska i pol.

– Kerempuh zaslužuje visoke ocjene za svoje umjetničko i kazališno poslanje – kaže Ljuština i nabraja najznačajnije predstave koje su osvojile toliko nacionalnih, ali i regionalnih nagrada da ih je teško i spomenuti. Ljuština s ponosom ističe kako je Kerempuh i uređeno kazalište u kojim nema nepoznanica, u kojem su računi čisti. Ljuština kaže da su takvi poslovni rezultati posljedica i činjenice da je uprava ista dugi niz godina.

– Ovdje rade ljudi koji se nisu uvijek slagali u svemu, ali su uvijek našli kompromis koji je išao u korist samog kazališta. Najbolji primjer za to smo Fadil Hadžić i ja. Često puta smo različito mislili, ali smo se uvijek dogovorili u roku pet minuta i u interesu Kerempuha – govori ravnatelj.

Haranga oko imena 

Naravno, nemoguće je u pogledu unatrag ne osvrnuti se na promjenu imena kazališta. Jazavac je postao Kerempuh, a Ljuština kaže da je to definitivno bio težak trenutak u životu kazališta, nakon kojeg je trebalo uložiti puno truda kako bi među publikom zaživjelo novo ime.

– Legitimno je da vlasnik odlučuje o statusu svojih institucija i imenu, ali ne na način na koji je to rađeno Kerempuhu. Ja sam 1964. godine bio đak ogulinske gimnazije i nisam bio ništa kriv što se kazalište zove Jazavac. A optuživati Fadila Hadžića da je osnivao institucije koje nisu bile Hrvatske, apsolutno je bedasto. No, preživjeli smo i tu harangu – kaže Ljuština i dodaje da mu je i tada bilo jasno da će sve to proći i da je mogao pretpostaviti da će se u tom istom kazalištu, nakon nekih godina, Nušićeva Ministarka igrati na srpskom.

Podjednako zanimljive su i priče o predstavama na koje je reagirao netko iz vlasti. “Opasne” su tako bile “Dobro došli u plavi pakao”, “Spika na spiku”, ali i “Vježbanje demokracije”, ali upravo to su hit predstave ovog kazališta, one koje su joj dovodile novu publiku, igrale sezonama te stvorile i nova autorska i redateljska imena. Takva je, kaže Ljuština, i budućnost Kerempuha. Ona koja je započeta sjajnim uprizorenjem Harmsa. A takva će biti i proslava. Uz monografiju kazališta, urednika Hrvoja Ivankovića i dokumentarni film Tonka Jovića.

Kazalište Kerempuh nikada nije željelo u jednoj godini promijeniti svijet. To je ionako nemoguće. Ali Kerempuh je svake godine htio promijeniti jedan dio svijeta, napraviti nešto kvalitetnije. Uvijek smo išli naprijed, nekad bržim, nekad sporijim koracima. Za to su zaslužni svi ljudi ovdje, a svi oni stoje iza sjajnog glumačkog ansambla. Zato i tvrdim da je to ponajbolji glumački ansambl u zemlji – kaže Ljuština.

Pritom s mnogo muke, na pitanje da izdvoji samo pet najjačih glumačkih imena, kaže da u tom izboru moraju biti ljudi koji danas, ali i dugi niz godina, nose repertoar tog kazališta, ali i oni koji su jamac budućnosti ovog kazališta. Među najvažnije i najveće ravnatelj je svrstao: Elizabetu Kukić, Ninu Erak Svrtan, Željka Königsknechta, Edu Vujića i Tarika Filipovića.

Cijeli tekst pročitajte na: Vecernji.hr

Prosvjeta.net

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: