MANJINE  KAO ŠTIĆENE OSOBE

Poželjevši dobrodošlicu, malobrojnoj starijoj publici koja je u petak 20. decembra došla u dvoranu biblioteke SKD „Prosvjeta“ na stručni skup, raspravu o položaju i perspektivi Srba u RH, Siniša Tatalović, potpredsjednik SKD „Prosvjete“, moderator skupa, rekao je: „Ideja nam je bila da o ovoj temi porazgovaramo na kraju 2019. i početku 2020. godine i podsjetimo se proteklih trideset godina otkada su se dogodile ozbiljne promjene i u Europi i na prostoru bivše Yugoslavije, kada su se uspostavili novi odnosi u Republici Hrvatskoj. Tih trideset godina je vrijeme u kojem je bilo puno procesa koji su utjecali na položaj i srpske zajednice, ali i nacionalnih manjina općenito u Hrvatskoj. Sada se nalazimo na početku prvoga desetljeća i smatrali smo da polazeći od svih tih iskustava koja imamo iz prethodna tri desetljeća, porazgovaramo malo o perspektivama i položaju Srba u Hrvatskoj, da pokažemo sliku stanja unutar naše zajednice i da ukažemo na neku perspektivu koja bi mogla biti u idućim desetljećima. Stoga, smo okupili eminentne govornike, ljude koji se ovim pitanjem bave dugi niz godina, imaju bogato i praktično iskustvo općenito u političkom životu Hrvatske, ali i unutar srpske zajednice.“

Boris Milošević, nastupio je kao netko tko poznaje zakonodavstvo i praksu, ali ipak mora govoriti i kao političar jer je, kako sam kaže, i saborski zastupnik i predsjednik SNV-a.

Sažeto je govorio o oblikovanju manjinske politike 90-te koja je bila pod pritiskom međunarodne zajednice i o širenju manjinskih prava i njihovoj implementaciji za vrijeme pregovaranja sa Europskom unijom.

„Mi smo kao narod – nacionalna manjina u Hrvatskoj, od donošenja Božićnog Ustava 90-te, naš položaj i naša politička prava su ugrađena u konstitutivni element hrvatske državnosti. Hrvatska da bi ušla prvo u Vijeće Europe, obvezala se ratficirati međunarodne konvencije koje reguliraju prava manjina, pa je tako ratificirana Okvirna konvencija o zaštiti prava nacionalnih manjina i Europska povelja o regionalnim manjinskim pravima 1997., a Hrvatska je ušla u Vijeće Europe 1996., dakle, obvezala se ratificirati te konvencije, a isto tako obvezala se donijeti i domaće zakonodavstvo koje će urediti ta pitanja i to je donijela 2000. godine. I nakon toga, da bi započela pregovore sa Europskom unijom, se obvezala donijeti današnji važeći Ustavni zakon. Dakle, uređenje naših političkih prava je konstitutivni element hrvatske državnosti i integracije Hrvatske u Vijeće Europe i euroatlanske integracije.“ naglasio je Milošević i dodao da imamo dobro normirano zakonodavstvo, jako puno zakona, međunarodnih konvencija, međunarodnih mehanizama koji to uređuju. Međutim, da bi se zakoni provodili i poštivali moraju biti jake institucije koje će to provoditi – jake i nezavisne institucije koje neće ovisiti o političkoj volji.

I Hrvatska je od 2000., pa do ulaska u Europsku uniju, izgrađivala te institucije. Naravno, opet uz pomoć međunarodne zajednice i pod njezinim pritiskom, da bi ispunila kriterije ulaska u EU, posebna pažnja je bila posvećena pravima manjina, posebnon u okviru toga i pravima Srba.

Milošević je zatim nastavio govoriti i o zastoju koji se dogodio nakon članstva u EU, gdje je posebno došla do izražaja važnost zastupnika nacionalnih manjina i na kraju rekao je i ponešto o problemima srpske zajednice koji su vezani za egzistencijalna ili neka razvojna pitanja.

„I kad je Hrvatska završila pregovore, potpisala ugovor ima jedan aneks koji je dodan tom ugovoru, gdje se Hrvatska obvezuje da će nakon ulaska u EU jačati provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a isto tako da će se posvetiti pravednom suđenju za ratne zločine, nepristrano bez obzira na počinitelja i na žrtvu, posebno apostrofirajući zločine počinjene nad Srbima.

Na žalost, ulaskom u EU, sve je to na neki način zaboravljeno, krenuli su odmah retrogradni procesi i krenule su inicijative za umanjenjem političkih prava, prvenstveno kad je riječ o Srbima. Od anitćiriličnog referenduma koji je zaustavljen odlukom Ustavnog suda da je samo pitanje neustavno. Ali, je samom kampanjom, koja je bila zastrašujuća i puna prijetnji, nanio veliku štetu. I onda je bio i referendum koji nije prikupio dovoljan broj potpisa, a odnosio se na prava zastupnika gdje su zastupnici manjina trebali postati „fikusi“ koji nikome nisu važni. A, upravo su zastupnici zadnja brana tim političkim pravima koja su ugrađena u brojne zakone.“, rekao je Milošević i dodao „Jer da bi se zakoni provodili potrebne su jake nezavisne institucije koje Hrvatska nije nastavila izgrađivati nakon ulaska u EU.“

Za položaj Srba posebno su važna i egzistencijalna pitanja koja isto, na žalost, prema Miloševiću ovise o političkom utjecaju. A, potrebe srpske zajednice su ogromne i da bi sve to slikovito i prikazao ispričao je na kraju i jednu anegdotu kad su razgovarali o programu za manjine, potrebama infrastrukture sa sadašnjom Vladom, pregovaralo se oko jednog fonda i programa gdje bi se onda ulagalo u područja naseljena manjinama. I kriterij je bio da postoji određeni postotak manjina, a naravno da su ta područja, u koja bi se dodatno ulagalo nerazvijena. Tu su četiri skupine nerazvijenosti, peta se već smatra razvijenom, dok je osma najrazvijenija i onda je zastupnik Furio Radin zapitao, a gdje sam tu ja?

„Htio je reći da u te četiri skupine nerazvijenih općina, nema niti jedne gdje žive Talijani. I to je ta razlika na područjima gdje se nalazi talijanska nacionalna manjina, gdje nema tih komunalnih pitanja, infrastrukturnih koja su rješena i uređena.

A, kada pogledamo samo prvih deset najnerazvijenijih općina, vidi se da su to sve općine sa pretežno srpskim stanovništvom. Pa, onda imamo tu borbu za politička prava i egzistencijalna pitanja.“, zaključio je Milošević.

O kulturi sjećanja i odnosima u društvu, zaključivši na kraju da ipak ima perspektive, govorio je Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH.

„Pitanje kulture sjećanja jedno je od važnih poluga, pitanja položaja i perspektive Srba u Republici Hrvatskoj. Odnos Srba i Hrvata je ključan za ovaj prostor i ne samo za njega, već i za šira pitanja. Ovladavanje prošlošću, sastavni je dio kulture sjećanja i otuda sve počinje. Procvat sjećanja na ovim prostorima možemo, na žalost negativno obilježiti. Neki autori koji se bave tim pitanjima, smatraju da je to zanimanje za prošlost i sjedne i druge strane, kada govorimo o politikama, postalo gotovo opsesivno u smislu njegove zlorabe ili tumačenja. Naročito je to vidljivo u ovim predizbornim vremenima.“, rekao je Tolnauer.

Također, je naglasio da se, na primjer u Njemačkoj morala dogoditi smjena generacija, prije nego što je ta mračna nacistička prošlost postala tema ozbiljnijih istraživanja i realnih debata.

„Kod nas porazi postaju središnje referentne točke, jer su bili ratni sukobi. Zajednička pitanja i zajedničke patnje, ne povezuju, nego više čine radost nekim političkim strukturama koje na temelju toga opstaju ovdje već niz godina.“, naglašava Tolnauer.

O čemu se tu, zapravo radi, objašnjava nadalje Tolnauer i govori da je najprije potrebno objektivno sagledavanje krivnje o kojoj se ovdje toliko govori. Nitko o tome ne govori iz znanstvene perspektive, gdje postoje različite vrste krivnje.

„Postoje tako četiri vrste krivnje, prva je politička, pa, kriminalna, moralna i metafizička krivnja ovoga što se ovdje desilo. I svaku bismo mogli posebno analizirati. Zašto krivnja? Zato, što se tom krivnjom bez prestanka manipulira i to stvara poziciju iz koje je razvidno da nisu mnogo zainteresirani da se ova pitanja rješavaju, nego ova pitanja opstaju na ovim prostorima, da bi se i dalje moglo biti na vlasti.“, ističe Tolnauer.

Zatim je Tolnauer napravio usporedbu sa Ruandom, gdje je milion i dvjesto petanaest hiljada ljudi prije 17 godina bilo pobijeno u sukobima. „Danas je Ruanda, prije nešto manje od mjesec dana, lansirala dva satelita i kaže se: „Procvat od genocida do svemira“. A, inače u Africi imaju najveći porast između 2000. i 2015. godine, BDP godišnje raste 9.18%. U Vladi Ruande, ovoga trenutka sjedi isti broj Hutija i Tucija. Znači, takve stvari su moguće u jednoj Ruandi.“, zaključuje Tolnauer i dodaje da kod nas, očito iz nekih drugih razloga, to nije moguće.

Kakva su naša hrvatska iskustva?, pita se Tolnauer i nastavlja „da ti odnosi moraju imati perspektivu iz savim drugih razloga, oni su prvenstveno vezani na gospodarstvo, odnosno ekonomiju. I nitko ne govori da mi kao zemlja imamo preko 60% izvoza u BIH, Srbiju i bivše zemlje Yugoslavije. Taj dio gospodarski će se podržavati i tu perspektiva postoji.“, smatra Tolnauer.

No, isto tako je mišljenja, vezano za kulturu sjećanja, ako se ignorira činjenica, da jedna zemlja izgubi 200-300 tisuća ljudi, to ne može završiti u jednom povijesnom kratkom ciklusu pozitivno, ni za gospodarstvo ni za odnose u društvu.

„Lako je voljeti one koji nas vole, to je normalno i to svi rade. Bit je u tome da se stvarno bavimo oprostom i da se iskorjenjuje mržnja. Ona je kod nas postala isto jedna vrsta biznisa, ti mržnjom postaješ djelom jedne grupacije ti si važan, na pravoj si strani. To postoji s jedne i s druge strane i djeluju kao vezane posude.“, kaže Tolnauer i dodaje da nam je,  kao što je netko rekao, vezano za hrvatsko-srpske odnose, previše historije, ali i histerije koja se pojavljuje za vrijeme takvih potreba političkih elita.

Što se tiče obrazovanja, nastavlja Tolnauer, postali smo majstori da kod Hrvata i Srba pokazujemo povijesnu reviziju nevjerojatnih razmjera.

Čak, mu je kako kaže jedan ministar u Vladi RH, prije nego što je došao na ovaj skup rekao: Pa, odlično da ideš na taj skup, dođi tamo i reci „Perspektiva i položaj Srba u RH“, toga nema i otiđi. No, za Tolnauera toga ima i smatra veoma potrebnim da se o tim stvarima razgovara. „No, jednu stvar moramo priznati, nemoguće je danas izbjeći srpske predstavnike, ni predstavnike manjina u kulturnom, političkom i javnom životu, o čemu ja mogu svjedočiti. Te stvari će ići, ali jako je važno tko će zastupati jednu i drugu stranu.“ zaključio je Tolnauer.

O tome da sve manjine u Hrvatskoj brinu isti ili slični problemi, i da su kod srpske zajednice posebno važni demografski problemi i trendovi, ne samo smanjivanje srpske zajednice od popisa do popisa, nego i prosječna starost gdje podaci kažu da je srpska populacija u prosjeku sedam godina starija od ostatka stanovništva, što je loš podatak, govorila je Antonija Petričušić koja je na kraju naglasila i kako oblikovati politiku usmjerenu na očuvanje zajednice uz korištenje međunarodnih instrumenata.

Antonija je docentica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, članica je i Savjetodavnog odbora, tijela stručnjaka koji nadgledaju primjenu Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina. U svom znastveno-istraživačkom radu bavi se istraživanjem ostvarivanja ljudskih prava, a posebno prava nacionalnih manjina.

Iznimno počašćena što je po prvi puta u „Prosvjeti“, Antonija Petričušić je kazala: „Očekivala sam više ljudi na ovom skupu, opravdanja za nedolazak nema, a svoje izlaganje nazvala sam „Srbi u Hrvatskoj danas i sutra“, o jučer ne mogu govoriti jer nisam historičarka, već sam pravnica i sociologinja.“

Petričušić smatra da Srbe u Hrvatskoj more isti problemi kao i sve građane i građanke u ovoj državi. A, i da im se puno puta pokušava nametnuti, (etiketirati ih) određena posebnost ili ekskluzivitet zbog problema s kojima se oni u Hrvatsko još uvijek nose, nekad i u većoj mjeri, a koji su obremenjeni nedavnim ratom iz početka 90-tih.

„Ali nije to ono što muči „malog čovjeka“, i Srbe i Srpkinje kao i Hrvate i Hrvatice, Rome i Talijane muče isti problemi: Nezaposlenost, društvena nejednakost, slab ekonomski rast i ljudi kažu da je to i javni dug. Dakle, iz tih problema izviru životni problemi s kojima se ljudi moraju nositi. A, sve veći broj njih i napušta ovu zemlju jer ne vidi budućnost u njoj.“, naglašava Petričušić.

„Gubitak od 300 tisuća ljudi, kao što je rekao gospodin Tolnauer, je zasigurno u demografskom obliku imalo posljedicu za cijelo društvo. I čini mi se, da se tek danas, u kontekstu nesagledive demografske katastrofe, koja se događa Hrvatskoj, koja nije naš endemični problem i koja se događala u svim zemljama istočne Europe koje su imale slabi ekonomski rast, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, gdje je uslijed otvaranja granica došlo do kretanja stanovništva prema zapadnoj Europi, i da se u tom kontekstu priznaje da je i gubitak srpskog stanovništva, demografski gubitak cijelog društva. Taj podatak sam tek nedavno čula u javnim raspravama, dok je do tada bio prešućivan.“, dodala je Petričušić.

Također, je kazala da je većina srpskog stanovništva, osim što živi u područjima koja su ispodprosječno razvijena i stara. I to prirodno odumiranje srpske zajednice je nešto što zabrinjava, smatra Petričušić. A, sa starenjem srpske zajednice nestaje i svijest o identitetu i srpskom biću, kulturi i također, je rekla da mladi koji su socijalizirani u drugim okolnostima, nemaju potrebu čuvanja vlastitog identiteta i puno se lakše asimiliraju od starijih članova zajednice.

Kako tražiti rješenja za očuvanje srpske zajednice u Hrvatskoj koja, mišljenja je Petričušić, treba Hrvatskoj, jer je obogaćenje hrvatskog društva i to ne samo danas, nego i u budućnosti.

„Mislim da to zahtijeva puno šire postavljenje ciljeva, nego da se srpska zajednica isključivo bavi sobom. Treba raditi na osnaženju nekih strukturnih uvjeta koji mogu doprinijeti očuvanju zajednice i općem buđenju, odnosno poticanju interesa mlađih članova zajednice ne samo u Zagrebu, već i u onim djelovima gdje su Srbi tradicionalno nastanjeni. Na način, da se prvenstveno političkim kanalima nastoji promicati građanski odgoj i obrazovanje, da se o manjinskom identitetu (radi se o 10% Hrvatske) uči u obrazovnim institucijama.“, istaknula je Petričušić i nastavila.

„O manjinama se u udžbenicama priča, spominje ih se, ali je to presporadično i prerijetko. Stvaranje tolerantnosti, prihvaćanje, i opće razumijevanje koncepta manjinskih prava o kojemu se u hrvatskim školama, zapravo govori vrlo malo, možda u modulu sociologije, politike i gospodarstva koji se poučavaju samo u toku jedne godine i to ne u svim obrazovnim smjerovima, već u gimnazijama i u nekim srednjim školama.

Drugo, treba raditi i na osnaženju institucija koje zagovaraju i dužne su promicati i osnaživati ljudska i manjinska prava. Mislim da svjedočimo pad snage institucija, a i nepoštovanje i hrvatskih i međunarodnih propisa ili korpusa ljudskih prava od nekih hrvatskih institucija.“ rekla je Petričušić.

Manjinama se, nažalost, bave novinari i mediji samo kada je riječ o nečemu skandaloznom, mišljenja je Petričušić koja nadalje kaže da kada se radi o nekim tekućim stvarima onda to nije vijest.

Također, je iznimno važno, smatra ona da se osnažuju institicije poput Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, da ih ne samo vode, nego i da cjelokupnu tu politiku provode ljudi koji i poznaju materiju i imaju je volju provoditi na način da ona odgovara ostvarenju suvremene manjinske zaštite.

„I na kraju možda najvažniji uvjet koji može strukturno doprinositi osnaženju manjinskog prava je mijenjanje stava većinskog građanstva o potrebi manjinskog prava, dakle legitimacija i opravdanje. Dakle, dva nacionalna referenduma koja su od 2013. pokušana da bi dolazilo do smanjena i ograničavanja manjinskih prava, pokazuju kako mnogo hrvatskih građana može biti mobilizirano na tom antimanjinskom sentimentu i zbog toga je potrebno raditi na objašnjenju manjinske politike.

I stoga, nam ćirične kampanje SNV-a trebaju da objasne građanstvu da su Srbi dio ovog naroda, ovog političkog naroda i zato nam najviše trebaju osviješteni srpski političari, ali i osvještena srpska inteligencija, i mladi pripadnici srpske nacionalne manjine koji će željeti živjeti u svojoj zajednici, promicati kulturu i identitet svoje zajednice, aktivirati se i željeti biti aktivni građani. Zato, dugoročno treba raditi s mladima kako bi se osigurala opstojnost zajednice.“, zaključila je na kraju Petričušić.

Petar Mamula, zamjenik župana Primorsko-goranske županije i dugogodišnji član SKD „Prosvjeta“ govorio je o iskustvima iz svoje županije.

„Došao sam otvorena srca i mogu se složiti sa svime što su rekli moji prethodnici. Dolazim iz županije u kojoj nije bilo direktnih ratnih razaranja. No, koliko god se mi u Rijeci dičimo multikulturalnošću, ipak je u ovoj ćiriličnoj kampanja SNV-a, prvi precrtani plakat osvanuo  u Rijeci. Što govori o tome da se te stvari kao princip spojnih posuda šire, pa je onda slučajno pukla i makedonska ploča na makedonskom konzulatu u Rijeci, zato što je bila na ćirilici.“ rekao je Mamula i dodao da su Srbi kao narod u dobrom dijelu zbunjeni kada govorimo i o prošlosti i o budućnosti.

Također je istakao, što su i prethodnici rekli, da u dobrom dijelu nazadujemo kad se govori o položaju u kojem se Srbi nalaze kao narod – nacionalna manjina u Hrvatskoj, u nekim dijelovima je to izraženije, ali uglavnom svi trpe,  ma gdje god živjeli.

„Što se tiče ćirilične kampanje SNV-a nekima se sviđa, a nekima ne, osobno mislim da pogađa suštinu i da je temu izvukla na svjetlo dana.“, naglasio je Mamula.

Osim na snaženju i održanju institucija koje smo stvorili, morat ćemo poraditi i na širem obrazovanju, mišljenja je, također Mamula.

Dejan Mihajlović, načelnik općine Krnjak i potpredsjednik SDSS-a govorio je sa lokalne razine.

„Da me neko pita kakvo je stanje u Republici Hrvatskoj, rekao bih da je nekada loše, a nekada gore. Izuzetno sam zabrinut za funkcionalnost Republike Hrvatske, pogotovo što se to stanje puno puta gleda kroz manjinsku prizmu.

Srba ima ispod pet posto, a u svakoj ozbiljnijoj problematici su oni u fokusu dešavanja. To znači da se jednostavno promašuje meta, da se govori o nečemu što nije dovoljno relevantno za najveći broj žitelja ove države. Ne govori se o gospodarsvu i korupciji, već se govori da li je u Saboru manjinskih zastupnika dovoljno ili ih je previše.“, istaknuo je Mihajlović i dodao da je to put u lošem smjeru.

Drugi razlog da idemo krivim putem po pitanju manjina je toliko zakona koji reguliraju pitanja manjina, smatra Mihajlović i dodaje da ako država Ustavom i drugim zakonskim i podzakonskim aktima mora štiti te manjine, to znači da su te manjine jako ugrožene. To su kao štićene osobe, kada vi imate neku osobu pa je štitite sa pedeset osoba to znači da je ona ugrožena.

„U normalnim državama nema Ustava koji štiti manjine, ne zato što te manjine tamo nemaju prava, nego ih nije potrebno štiti na taj način.“, kaže Mihajlović.

A, manjine se štite deklarativno, mišljenja je, također Mihajlović koji kaže da su i u Krnjaku na primjer, podnijeli zahtijev za dvojezičnim pločama, na koje imaju pravo jer tamo je 70% srpsko stanovništvo, ali ništa, odgovora nema. „Ne govorim to u lošoj namjeri, već da vidimo kakvo je opće stanje i ne radujem se tome kao državljanin Republike Hrvatske.“, kaže Mihajlović.

„Imamo jednu degradaciju politike, negativnu selekciju i imamo sve lošiju strukturu političara i to se onda preslikava i na niže razine gdje je situacija dosta loša“, zabrinut je Mihajlović.

„Gdje imamo utjecaja kao izvršna vlast vodimo računa, da prvenstveno bude zastupljenost kvalitativna. Ne gledam kao načelnik da li je to Srbin ili Hrvat, nego da li zna ili ne zna posao. Ali, kod nas u općini gdje imamo 70% srpskog stanovništva, imamo Hrvatske šume koje nisu u ingerenciji lokalne uprave, niti jedan zaposlenik nije Srbin, imamo i policijsku stanicu, niti jedan policajac nije Srbin. Imamo i osnovnu školu, niti jedan zaposlenik, osim vjeroučitelja koji je sveštenik i jedan profesor koji predaje njegovanje srpskog jezika i kulture kao fakultativnog predmeta, nije Srbin. Znači od 36 zaposlenih, samo njih dvoje su Srbi. I zabrinjavajuća je i niska razina kada raspravljamo o tim stvarima.

Zašto ljudi odlaze?, pita Mihajlović i dodaje da više odlazi Hrvata, nego manjina. Ljudi ne žele živjeti u takvim uvjetima, odlaze školovani, sposobni i mladi. Stoga, bi pozvao većinski narod da se zapita za sudbinu Republike Hrvatske i hrvatskog naroda.“, zaključio je Mihajlović.

 No, da nije sve tako crno i da perspektiva ipak postoji, istaknuo je profesor Dejan Jović koji je kao optimistični glas iz publike i „dobri duh zajednice“ kazao, da srećom postoje i skupovi gdje su učesnici i publika vrlo mladi ljudi, kao primjer je naveo i redakciju znanstvenog časopisa Tragovi, te Akademiju SNV-a koja ide već osmu godinu. Zahvalio se pritom i Vladi Republike Hrvatske  koja im u tome pomaže.

Foto: Nenad Jovanović/Novosti
%d blogeri kao ovaj: