Na današnji dan 1923. godine u Divoselu, kotar Gospić, rođena je Nada Dimić. Noću je bila borkinja prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj – Sisačkog partizanskog odreda, a po danu zalazila u sela pod ustaškom kontrolom i objašnjavala omladini ciljeve narodnooslobodilačke borbe. Gotovo se svaki put pritom prerušila. Za Nadu su govorili da je lijepa djevojka plavih očiju i svijetle kose. Plavu boju kose često je farbala zbog kamuflaže. Povjeravani su joj vrlo teški i opasni zadaci. U svim diverzantskim akcijama svoga odreda na pruzi Zagreb – Sisak i u svim borbama, istupala je hrabro i neustrašivo.
Od Gospića prema Velebitu, ispod njegovih šumovitih strana, prostiralo se Divoselo, rodno mjesto Nade Dimić, neobično selo kao što je bila neobična i Nada Dimić. Pred Drugi svjetski rat Divoselo je imalo preko dvije hiljade stanovnika (prema zadnjem popisu danas ih je tamo samo četvero…) crkvu, Sokolski dom, školu, gospodarske zgrade i povratnike iz prekomorskih zemalja koji su sa sobom donijeli šire spoznaje o boljem životu. Zapravo, to je ličko selo za ondašnje prilike imalo vrlo razvijenu infrastrukturu. Nije to bila zatvorena zajednica, već društvo snažne volje, požrtvovnosti i otvorenih vidokruga koje će postati središte antifašističkog ustanka u Lici.
Nada Dimić je rođena 6. septembra 1923. godine kao sedmo dijete Sare i Todora Dimića tvorničkog radnika u Sisku. Od početka se razlikovala od ostale djece, barem su tako govorila njezina braća i sestre. Prvih nekoliko mjeseci uopće nije plakala, a i najranije je prohodala od svoje braće i sestara. Kad je porasla žestoko se suprotstavljala svemu što joj nije bilo po volji i nikome, kad je u nešto bila sigurna, ni „za dlaku“ nije popuštala. Tako da su se i drugi uvjerili da je Nada bila posebna, čvrsta i ustrajna.
Osnovnu je školu počela pohađati u Divoselu, a nastavila kod sestre Anke u bosanskom Kozarcu da bi ju, ipak završila u Divoselu. Majka Sara joj umire kad je imala svega devet godina. Tri razreda gimnazije završila je u Gospiću, a četvrti razred gimnazije i prvi razred trgovačke akademije u Zemunu, gdje je živjela kod svoje sestre Savke. U Zemunu je započela život koji se dosta razlikovao od onog iz gospićke gimnazije. Grad je imao snažnu radničku klasu, razvijen sindikalan i masovni omladinski pokret. Burne 1938. godine u petnaestoj godini života Nada postaje članom SKOJ-a. Sa drugovima je, mahom skojevcima, pod zaštitom mraka, na kapijama i po zidovima ispisivala uljanim bojama razne antifašističke parole. Pažnju prolaznika je posebno privlačila: „Hitler je na vratima naše zemlje. Branićemo zemlju.“ Sudjelovala je u demonstracijama protiv skupoće i policijske samovolje u Beogradu 14. decembra 1939. godine.
Nekoliko dana nakon što se u trćem razredu Trgovačke akademije učlanila u KPJ-u (1940.), Nada je u literalnom glasilu udruženja „Branko Radičević“ objavila članak protiv direktora škole koji je iz menze isključivao i progonio studente ljevičare. Članak je, čini se razbjesnio direktora ljotićevca, pa je slučaj sa dodatnim izmišljotinama proslijedio policiji. Zajedno sa drugaricom Radojkom Katić sa kojom je djelila sobu, u kojoj su prilikom pretresa pronašli raznu marksističku litaraturu, ubrzo je prebačena u zloglasnu beogradsku Glavnjaču u kojoj su njih dvije mučene 15 dana. Po izlasku iz zatvora Nada se nije mogla vratiti na Akademiju jer je izbačena. A nije se mogla upisati ni u jednu drugu školu u Jugoslaviji jer su joj vlasti Zakonom o zaštiti države to zabranile.
Gotovo čitavu godinu dana Nada živi i radi u Zemunu ilegalno, a zatim odlazi u Sisak svome bratu Bogdanu. Međutim, dolaskom ustaša na vlast svi nezaposleni su, po posebnoj odluci, morali napustiti Sisak. S obzirom da je Nada formalno bila nezaposlena, prijetilo joj je protjerivanje. No, Partija joj je našla zaposlenje u frizerskom salonu u Prvoj ulici. Kamuflaža je bila potrebna kako bi mogla nastaviti partijski rad.
Spomenik „Ustanak”, vajara Frane Kršinića u spomen – parku “Brezovica”, kod Siska. Ovaj spomenik je među građanima Siska kolokvijalno nazivan „Nada Dimić”.
Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Spomenik_ustanku-Brezovica.jpg#mw-jump-to-license This work has been released into the public domain by its author, Plamen at the Wikipedia project
U junu 1941. Nada se, već kao član Partije, povlači u ilegalnost i poslije nekoliko dana, 22. juna priključuje partizanskom odredu u Brezovici kraj Siska. Među prvoborcima Odreda koji su već sutradan izveli diverziju na pruzi Zagreb – Sisak, bila je i Nada Dimić. Kocke eksploziva donijela je u dječjim kolicima. Budući da je u Prvom sisačkom partizanskom odredu borbeno djelovala, ostala je upamćena kao prva partizanka Hrvatske. Ona je noću bila borac Sisačkog partizanskog odreda, a po danu je putovala terenom, zalazeći među seosku omladinu. Sastanke je održavala po selima pod ustaškom kontrolom i vatreno objašnjavala ciljeve narodnooslobodilačke borbe. Gotovo se svaki put pritom prerušila. Jednom je tako bila djevojčica sa korpom u ruci, drugi seljančica sa maramom na glavi koja nosi mlijeko, a treći put muškarac.
U julu 1941. godine, kada su prekinute veze partijskih organizacija grada i Odreda, dobiva zadatak uspostaviti vezu. Odlazi u Sisak, preobučena u muško odijelo, ali je ustaški agenti prepoznaju i hapse. U sisačkom zatvoru je mučena, no kako ništa nije priznala prebacili su je u zagrebački zatvor. Isprebijanu i iscrpljenu, nakon pokušaja samoubojstva, odveli su je u bolnicu, odakle je uz pomoć zagrebačke partijske organizacije uspjela pobjeći na Kordun, na Petrovu goru. Radi sa karlovačkom partijskom organizacijom i članom CK KPH Josipom Krašom. Inače, za Nadu su govorili da je lijepa djevojka plavih očiju i svijetle kose. Plavu boju kose je često farbala zbog kamuflaže. Bila je srednjeg i skladnog rasta, živih pokreta, a u komunikaciji otvorena i smirena. Osvajala je sagovornike vedrinom i drugarstvom.
Španski borac i proslavljeni Titov komandant Kosta Nađ napisao je da je bio impresioniran Nadom Dimić. Njena hrabrost i entuzijazam najviše su ga se dojmila. „Stalno je bila u pokretu“, napisao je Nađ, „čas je bila u gradu, čas na Kordunu ili negdje drugdje, ali se nikada na njoj nije mogao primjetiti umor.“ Kosta je odmah uočio i njenu umiješnost u prerušavanju, pa piše: „Sjećam se dobro kako je išla na Kordun prerušena u kordunsku seljanku. Čak i onaj ko je dobro poznaje, u prvi mah dobija utisak da je pred njim seoska djevojka sa Korduna.“
Neustrašiva djevojka začudila neprijatelje
No, ustaška policija uhvatila ju je na zadatku 3. decembra 1941. godine u Karlovcu, u akciji prebacivanja ljudi u partizane na Kordun. Na zahtjev da se legitimira, Nada Dimić iz torbice je izvadila pištolj i ubila jednog ustaškog agenta. Završila je u karlovačkom zatvoru gdje su je mučili pet dana, a šesti su je odveli u zagrebački zatvor na Savskoj cesti. Bacili su je u ćeliju broj 39, u kojoj će Nada preživljavati najstrašnije muke koje živ čovjek može podnijeti. Nakon tri mjeseca mučenja nije više mogla ni govoriti ni hodati. A agenti su shvatili da su oko te djevojke izgubili vrijeme. Unatoč mučenjima ništa nije otkrila, čak ni potvrdila vlastito ime, pa je svuda vođena pod imenom „Ankica Vinek”, što joj je bilo ilegalno ime. Takođe, tokom ilegalnog rada u Sisku i Karlovcu, Nada se služila ilegalnim nadimcima – Žuta i Milka. U februaru 1942. godine prebacili su je u logor Stara Gradiška. Sa divljenjem se šaputalo po ćelijama o nepoznatoj prkosnoj i lijepoj djevojci koju ni najgroznije muke ne mogu pokolebati.
Jednog jutra Nada je u ćeliji nađena u nesvijesti sa temperaturom preko 40 stupnjeva. Zahvatio ju je svom žestinom pjegavi tifus. Nekoliko dana je bila u nesvijesti. Kako su u ćeliji bile još dvije teške bolesnice, zatvorenice su uporno tražile liječnika. I jednog dana došao je i liječnik zajedno sa ustaškim i domobranskim oficirom Ljubom Milošom koji je nakon liječničkog pregleda naredio da se bolesnice prevezu u bolnicu u Novu Gradišku. Međutim, to naređenje značilo je zapravo, smrt jer Nada i njene drugarice nikada nisu ugledale bolnicu. Nada Dimić strijeljana je 17. marta 1942. godine.
Odlukom predsjednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita, 7. jula 1951. godine, proglašena je narodnom heroinom. Ime Nade Dimić nosila je zagrebačka tvornica na uglu Erdődyjeve i Branimirove ulice. A jedna ulica u Zemunu i bivša trgovačka akademija koju je pohađala, a sada srednja Ekonomska škola, također u Zemunu, nose njeno ime.
U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremna za posudbu u čitaonici je knjiga: Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi, 1-3. knj.,Šoljan Marija (ur.), Zagreb: izdanje Glavnog odbora Saveza ženskih društava Hrvatske, 1955.
