Menu
Categories
NOĆ KNJIGE 2021. u Centralnoj biblioteci SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu
26/04/2021 AKTUALNA VIJEST

„Okupili smo se ovdje povodom Svjetskog dana knjige koja se u Hrvatskoj već desetu godinu zaredom obilježava kao Noć knjige u čijoj manifestaciji Prosvjetina Centralna biblioteka sudjeluje od 2014., a ove godine obilježava se i 200 godina od rođenja Dostojevskog, velikog ruskog pisca. Tim povodom zamolili smo dragu profesoricu Nataliju Vidmarović da nam održi predavanje o Dostojevskom.“, rekla je u petak 23. aprila Snježana Čiča voditeljica Prosvjetine Centralne biblioteke u Zagrebu obraćajući se malom broju prisutnih zbog epidemioloških mjera. Zatim je prisutnima u dvorani Biblioteke ukratko predstavila i biografiju profesorice Vidmarović.

Predavanju su prisustvovali i Čedomir Višnjić urednik izdavačke djelatnosti u SKD „Prosvjeta“, kao i Svetlana Patafta izvršna sekretarka za kulturu SKD „Prosvjeta“.

„Natalija Vidmarović rođena je u Bjelorusiji, srednju školu završila je u Kijevu 1975. godine, a 1980. je diplomirala na Filološkom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov, filologiju, mađarski jezik i književnost. Godine 1987. diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ruski jezik i književnost i opću lingvistilku. Magistarski rad obranila je 1989. godine, a doktorsku disertaciju 1996. godine. Zaposlena je na Katedri za ruski jezik kao redoviti profesor. Autorica je dvije znanstvene monografije te 70-ak znanstvenih i stručnih članaka. Radovi su objavljivani u Hrvatskoj, Rusiji, Ukrajini, Mađarskoj, Bugarskoj, Srbiji, Japanu i Tajvanu, te su citirani u 17 knjiga i članaka u Hrvatskoj, Rusiji, Ukrajini i Bugarskoj. Urednica je dva znanstvena zbornika. Sudjelovala je u 60-ak međunarodnih znanstvenih konferencija, te u više navrata održavala cikluse pozvanih predavanja u Rusiji, Litvi i Italiji.“, istakla je Čiča.

„Dostojevski je u svojim djelima dosta koristio hagiografsku književnost, likove koji su vezani za hagiografiju za žitje svetih. Evo, 11. novembra 2021. godine obilježavat ćemo 200. obljetnicu od rođenja Dostojevskog. Ne bih govorila o njegovoj biografiji, već o dvije tri stvari koje su izuzetno važne za njegove ideje.“, rekla je na početku svoga predavanje prof. Natalija Vidmarović.

Tri perspektive razmatranja Dostojevskog

Zatim je vezano za stvaralaštvo Dostojevskog kao književnika kazala da ga možemo razmatrati kroz tri perspektive. Prva je perspektiva tzv.“ maloga vremena“, to je vrijeme kada je živio i stvarao – vrijeme njegovih suvremenika. Postoji zatim i tzv. „veliko vrijeme“, naše vrijeme u kojem mi živimo.“ Mi, naravno nemamo mogućnosti vratiti se i rekonstruirati njegovo „malo vrijeme“, ali iz perspektive našeg vremena, možda možemo osvijestiti značaj Dostojevskog ne samo za njegovo vlastito vrijeme i epohu, već i za sve naredne epohe, kako se mijenjao sustav vrijednosti, kako su vrednovali tog pisca i zašto je uspio preživjeti i do našeg doba.“, smatra Vidmarović. I treća perspektiva, najvažnija – „aspekt vječnosti“ su projekcije u vječnost. Jer su radovi Dostojevskog prekoračili granice svojeg vremena, postali su vanvremenski i vanprostorni. A malo koji pisac se time može pohvaliti.

Tako ako se dotaknemo „malog vremena“, mišljenja je prof. Vidmarović, možemo vidjeti da su Dostojevskog njegovi suvremenici različito ocijenjivali jer on je prošao „trnoviti put“ od zagovornika revolucionarnih ideja, zbog kojih je i bio osuđen na smrt i preživio najteže trenutke pred samu smrt. Pomilovali su ga u zadnjem trenutku kad je već znao da će umrijeti. I nakon toga dugo je bio u istražnom zatvoru Petropavlovske tvrđave da bi kasnije doživio i duhovno uskrsnuće. Međutim, „poznata je jedna negativna ocijena jednog kršćanskog filozofa Konstantina Leonkjeva prema Dostojevskom. Smatrao je da je Dostojevski nedovoljno kršćanski pisac, da je njegovo kršćanstvo manjkavo i to mišljenje se, upravo zahvaljujući njemu u javnosti proširilo.

Autoritet „Optine pustinje“

On je u širenju te ideje pribjegavao mišljenju tzv. autoriteta „Optine pustinje“, zapravo „Optina pustinj“ je jedan čuveni manastir koji su posjećivali i Gogolj i Lav Tolstoj i Dostojevski. I naravno monasi, a jednoga od tih monaha, oca Ambrosia je Dostojevski kasnije prikazao u svom romanu „Braća Karamazovi“ kao straca Zosime. I Leonkjev se pozivao na mišljenje „Optine staraca“ (tako su zvali monahe) kad je širio te negativne predodžbe o Dostojevskom, ali nikada nije spominjao konkretna imena tih staraca, tko od njih, zapravo govori negativno o Dostojevskom? Istraživači smatraju da je Leonkjev čuo ono što je želio čuti. Dakle, unaprijed je iskonstruirao nešto i iz konteksta izvadio riječi“, ističe Vidmarović.

I Leonkjev i „starci Optine pustinje“ su suvremenici Dostojevskog, a ipak imaju različito mišljenje. Stoga, možemo reći, smatra prof. Vidmarović da iz perspektive „maloga vremena“ odlučiće riječ „staraca Optine pustinje“. Supruga Dostojevskog i prijatelji prisjećali su se tako razgovora sa  „staracima Optine Pustinje“ i rekli su da starac Ambrosije koji je u više navrata razgovarao sa Dostojevskim, a taj razgovor na neki način je podvukao crtu pod višegodišnjim radom pisca, uživao je nevjerojatno poštovanje svih monaha, bio nevjerojatno pronicljiva osoba i koji je znao zaviriti u dubinu srca svakog čovjeka. Volio je posebno govoriti sa obrazovanim i učenim ljudima, koji su ga posjećivali u jako velikom broju. Kad je bio Dostojevski kod njega tada je bio i filozof Solovjov i upravo je on spomenuo da je starac Ambrosije rakao: „Taj se kaje“. „Dakle, otac Ambrosije postigao je suštinu piščeve duše koja je krenula na put smirenja, na put kajanja. Akt pokajanja smatra se praktičnim izvorom vjere. Onaj koji se kaje smatra se suštinskim vjernikom. Stoga, te riječi starca Ambrosija Dostojevskom možemo smatrati ontološkom ocijenom“, podvukla je Vidmarović.

Froid o Dostojevskom kao umjetniku

„Pedeset godina kasnije Froid, kad je određivao mjesto Dostojevskog kao umjetnika, smjestio ga je pored Šekspira, a o romanu „Braća Karamazovi“ je rekao da je to jedno od najvećih dostignuća svjetske književnosti. Ali izašao je i sa aksiomom i smatrao da je to nešto što ne treba dokazivati, a to je  da je Dostojevski kao moralista slab i ranjiv. Froid je smatrao da Dostojevski tokom cijelog svog života čas griješi, čas se kaje. I stalno se vrti u začaranom – poročnom krugu i ne može iz njega izaći. Svi takvi ljudi nagođuju se sa savješću i to je tipično ruska crta. I prema Froidu, rezultat svih moralnih borbi za Dostojevskog je neslavan i sasvim jadan, zato što je Dostojevski prihvatio potčinjenost svjetovnim i duhovnim autoritetima, prihvatio je  poklonstvo Caru. Vratio se nemilosrdnom ruskom nacionalizmu. Štoviše, Froid smatra da je takav sud koji je on izrekao nad ličnošću Dostojevskog, potreba ljudske zajednice. I takođe je kazao da Dostojevski nije postao osloboditelj čovječanstva, već njegov zatvorski čuvar“, govori Vidmarović.

Dostojevski u svojim romanima tako istražuje, prolazi kroz sve što u čovjeku postoji, prevremenskog, vremenskog, smrtnoga i prolaznog. I on traži u čovjeku i u svijetu mikroskopske ostatke besmrtnoga i vječnoga.  I nakon potrage izražava svoje vlastito uvjerenje  koje je stekao na temelju svojeg vlastitog teškog životnog iskustva: „Bez vjere u svoju dušu u njezinu besmrtnost, postojanje čovjeka je nezamislivo, neprirodno i nepodnošljivo. Samo posredstvom vjere, vlastite besmrtnosti čovjek može početi postajati čovjek“, podvlači Vidmarović. I govori kako roman Dostojevskog „Zločin i kazna“ ima dva smisla: Zločin i duhovnu pouku. Dostojevski time želi reći, obraćajući se i nama da samo vjerom u svoju besmrtnost, čovjek može postići da vidi što je razuman cilj svakog pojedinca na Zemlji.

 Nihilizam kao posljedica ateizma

Govoreći o nihilizmu, Dostojevski ga naziva primjenjenim ateizmom. A iz filozofije ateizma proizlazi nihilistički moral. A moral ima svaki pokret i prije svega se poziva na moral.“ I Dostojevski to zorno pokazuje pomoću svoje psihološke analize i dokazima. I svaki njegov junak mora priznati da je nihilizam neminovna posljedica ateizma. Jer ako nema Boga i besmrtnosti, onda nema niti vrlina. Nema moralnih tabua i u tom slučaju sve je dozvoljeno. I to je bilo rečeno u „Braći Karamazovim“, ističe Vidmarović i nastavlja.

U suvremenom globalističkom svijetu još uvijek propovjedaju Krista. Ali kakvoga Krista, već tada je Dostojevski govorio da počinju propovjedati iskrivljenoga Krista, očovječenoga u kojem ima previše ljudskoga i premalo Božanskoga. Krista koji nije za potrebu svih, nego Hrista koji je stvoren na sliku i priliku suvremenog čovjeka. A većina suvremenih ljudi i ne postavlja sebi pitanje o besmrtnosti i postojanju Boga. Za suvremenog čovjeka – naše civilizacije to je ili anakronizam ili jednostavno vjera kao hobi. Jer su svi zaokupljeni pitanjima napretka društva.

Gogolj, veliki pisac i suvremenik Dostojevskog je tako govoreći o napretku, (odlomak iz njegovog pisma upućenog Bjelinskom jer ga je on optužio za zagovaranje vjere) rekao:“ Vi govorite da je spas Rusije u evropskoj civilizaciji, ali koliko je to beskrajna i bezgranična riječ. Da ste bar odredili što je potrebno shvaćati pod pojmom evropske civilizacije, koju besmisleno ponavljaju svi. Tu je i falanstenijer (liberali) i crveni – komunisti i svi su spremni jedan drugoga pojesti. I svi zagovaraju toliko rušilačke, razorne ideje, da u Evropi drhti svaka misleća glava. Te se nevoljko pitaju, gdje je naša civilizacija, evropska civilizacija je postala utvara koju do sada nitko još nije vidio. A ako bi je pokušao uhvatiti rukama, ona se osipava, kao i napredak, kad su ga počeli loviti i on se rasuo“, govori prof. Vidmarović.

Milosrđe i ljepota

Inače, svi najbolji  junaci – hristoliki u svim romanima Dostojevskog propovjedaju milosrđe, umjesto borbe za pravdu koja je zapljusnula naš svijet. Svi njegovi junaci zagovaraju unutrašnju slobodu umjesto samovolje i samoživoga htijenja prerušenog u borbu za ljudska prava i svi njegovi junaci javljaju ljepotu. Ali ljepotu u kojoj se zrcali čudotvorna ljepota Spasitelja.  „Ova naša sadašnja ljepota se poklapa sa neljepotom, sa ljepotom koja će ubiti govori Dostojevski u svojem romanu „Idiot“ u kojem zvuče riječi: Ljepota će spasiti svijet! Roman je završio u Firenci, gradu sa kulturnim spomenicima. Dostojevski je tamo boravio osam mjeseci i ne samo da je tamo završio „Idiota“, već je planirao i napisati još jedan roman „Antihrist“. Jer postoji ljepota u slavu Božju i ona koja veliča ljudskog genija. Za Dostojevskog je ljepota koju mi sada shvaćamo kao ljepotu – lažna ljepota antihrista. Jer antihrist će, upravo plijeniti ljepotom, to je pisao Dostojevski. A ako čovjek prihvati ljepotu u slavu Božju onda će ljudi postati braća i radit će jedan za drugoga, postat će i bogatiji“, smatra Vidmarović.

O moralu i „slobodi“

Zabludjeti i zalutati može i moral, govorio je takođe Dostojevski. Slijediti svoja vlastita uvjerenja, u okviru bilo kojega pokreta, to se smatra moralna stvar. Ako je čovjek dosljedan to se smatra moralom. Biti pošten prema svojim uvjerenjima znači biti i moralan, bez obzira na nemoralnost samog pokreta, naglašavao je u mnogim svojim pismima. I slobodni ljudi uzimaju se kod Dostojevskog pod navodnicima.

„Čovjek koji se okrenuo od Boga gubi dar stvaralaštva. I dijalektika „velikog inkvizitora“ ima svoj početak i kraj. Pobuna inkvizitora protiv Boga dovodi do istrebljenja slobode. Dovodi do gubitka prave duhovne jezgre, a nju zamjenjuje sa lažnom jezgrom. I zlo se javlja prerušeno u ruho dobra. Čovjek koji nema Boga u duši, došao je sa Božjim riječima na ustima. I zlo postaje tim stravičnije i košmarnije, jer zagovara dobro bez Boga, ali u njegovo ime. I ovakvu laž u ovakvom obliku vrlo je teško spoznati čovjeku koji je izgubio svoj put u ovom životu. Ali srce koje je ostalo povezano sa Bogom, kao što pokazuje Dostojevski, sposobno je prepoznati tu zamjenu i vidjeti svu stravičnu suštinu te stravične laži. Takva priroda čovjeka – ubojstva Boga je ubojstvo čovjeka. Čovjek je potisnuo i zamjenio sa samim sobom Bogočovjeka. Pobožanstvio je samoga sebe, samoga sebe stavio u središte stvari, nametnuo sebe kao Boga. I to posredstvom filozofije, znanosti, religije, civilizacije i posredstvom kulture. I u tom smislu stvaralaštvo Dostojevskog je zaista vanvremensko i vanprostorno“, zaključuje profesorica Natalija Vidmarović i dobiva pljesak prisutnih.

Na kraju predavanja bilo je i pitanja, prvo je postavila Svetlana Patafta, izvršna sekretarka za kulturu SKD „Prosvjeta“, zanimalo ju je kako studenti prof. Vidmarović gledaju Dostojevskog, što ih čini zaintersovanim za Dostojevskog?

Profesorica Vidmarović je odgovorila da iako ne predaje Dostojevskog, ali ga navodi kao primjer kada govori o hagiografiji, kada je riječ o studentima općenito, ima malo njih, ali su to onda predobri studenti koji se toliko užive u problematiku da se čudi kako uopće dođu na ideje. Dva, tri u svakoj generaciji, ponekad i jedan su izvrsni i zbog toga vrijedi raditi. Evo, jedan se nedavno i zaredio, rekla je.

Čedomira Višnjića, urednika u „Prosvjeti“ je zanimalo, s obzirom da je Nabokov u svojim sjajnim esejima imao svoje rangiranje „prve petorke“, te tako pribraja Čehova „velikoj četvorci“ i njemu Dostojevski nije u vrhu, kakvo je profesoričino rangiranje „velike četvorke ili petorke“?

„Čehov i Tolstoj bi se našli na samom kraju. A Dostojevski i Gogolj bi bili prvi“, podvukla je Vidmarović, a zatim je pojasnila i rekla da čovjek dok čita osjeća kad je nešto sukladno našim razmišljanjima, i našoj duši, kad o tome kasnije možemo razmišljati. Iako čovjek odmah i ne shvati ono što čita, pa je potrebno više puta se vraćati pročitanom. A ne možemo se osloboditi niti od tih nekih školskih tumačenja koja su u nas usađivali dosta agresivno.

Comments are closed
*