Menu
Categories
Petar Popijač: Prostori čuda
09/09/2013 Vijesti

petar_popijac_1Petar Popijač: Prostori čuda
skulpture, crteži, prostorne instalacije
– GMV Galerija starih i novih majstora, 12.9. – 6.10.2013. –

Gradski muzej Varaždin organizator je izložbe akademskog kipara Petra Popijača, koja se u prostoru Galerije starih i novih majstora (Palača Sermage, Trg M. Stančića 3) otvara u četvrtak, 12. rujna ove godine, s početkom u 19 sati. Autor izlaže skulpture, crteže i prostorne instalacije nastale u posljednje tri godine.

Premda je Petar Popijač (r. 1988.) autor mlađe generacije, iza sebe već ima podosta izlagačkog staža, osobito u sklopu skupne umjetničke prezentacije, gdje se svojim radovima predstavljao još kao student zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, na kojoj je diplomirao na odsjeku kiparstva 2012. godine, u klasi prof. Slavomira Drinkovića.

Analizirajući Popijačevu stvaralačku poetiku, razvidnu po njegovoj posvemašnjoj težnji ka izgradnji vlastitog prepoznatljivog izričaja, kustosica izložbe Elizabeta Igrec, između ostalog, ističe kako je riječ o autoru koji stvara umjetnost otvorenih granica, nesputanih ideja i misli, u potpunoj slobodnoj, kreativnoj igri. Njegovo stvaralaštvo obilježeno je eksperimentiranjem na polju likovnosti, u tehnikama i tematici, opredmećenom u korištenju raznovrsnih materijala, kao i dodatnih medijskih pomagala poput zvuka, elektromotora, senzora i neonske rasvjete.

Vlastite umjetničke preokupacije Petar Popijač opisao je kao propitivanje raznih oblika ljudske egzistencije, naglasivši svoju otvorenost prema različitim metodama rada na umjetničkom djelu, s krajnjim ciljem razumljivosti te jednostavnosti izraza i poruke.

Izložba ostaje postavljena za razgled do 6. listopada ove godine.

“Posao umjetnika je koncentriranje iskustava, ne dozvoliti da sve samo projuri, nego sumirati stvari, i to kontemplativno.”
“Artists have the job of concentrating experience, not just letting everything rush past, but summing things up contemplatively.”
Katharina Fritsch

Stvaralačaka zamisao glavna je odlika mladog umjetnika – kipara Petra Popijača, a što je bitno obilježje i svake stvarne umjetnosti. Od kada je diplomirao 2012. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, odsjek kiparstvo, s velikom umjetničkom sigurnošću i hrabrošću zakoračio je na suvremenu hrvatsku likovnu scenu. Hrabrost za ovog mladog autora podrazumijeva neopterećivanje opredjeljenjem za određenu tehniku, tematiku i težnju za izgradnjom prepoznatljivog vlastitog stilskog izričaja. Naprotiv, on je autor koji stvara umjetnost otvorenih granica, nesputanih ideja i misli, u potpuno slobodnoj, kreativnoj igri. Hrabro eksperimentira na polju likovnosti, radeći tako skulpture, prostorne instalacije i crteže, te se pritom služi raznovrsnim materijalima, od prirodnih do umjetnih, a ne suspreže se ni koristiti medijska pomagala, uvlačeći u svoje radove zvuk, elektromotore, senzore i neonsku rasvjetu.

Različitost i stilsku neujednačenost radova, vrlo lako, na prvi pogled, mogli bismo nazvati „svaštarenjem”. Tanka je linija između „svaštarenja” i usmjerenog, kontroliranog, razumski promišljenog umjetničkog stvaranja. No, Petar u svojim radovima uspijeva pomiriti ova dva oprečna aspekta, s jedne strane prštilo ideja koje mladenačka znatiželja sagledava i razlaže na intimne, poetične, ironične i asocijativne varijante, koje ga navode na beskonačne mogućnosti misaonih „svaštarenja”, on ih zrelošću velikog umjetnika zatvara u čvrste i čitljivo jasne forme. To su forme uglavnom figurativnog karaktera. Kiparska poetika raščlanjena je, pa ne čudi kada u kabinetu čuda Petra Popijača pronalazimo skulpture i instalacije vođene realističnim (“Ruke”, „Uniforma”), nadrealističnim ( „Mozak na paši”, „Unutarnje uho”), konceptualnim ( „Kamen”, „Aplauz”, „Obnovljivi kotač”) i pop artističkim ( „Ranjeno srce”, „Licitar”) načelima u umjetnosti. U njegovim djelima možemo otkriti mnoge aluzije, te nam postaje jasno da on ne stvara svoje djelo „samo tako”, nego njime uspostavlja brojne veze s povijesti umjetnosti.

Glavne odrednice Popijačeva rada su analiza i propitivanje svijeta oko sebe, ali i samoga sebe, što je cilj i osnova djelovanja svakog suvremenog umjetnika, ali i intelektualca. Umjetnik današnjice mora imati karakteristike „svaštara”, jer u protivnom nije u mogućnosti reagirati na sve brža previranja i frenetičan tok življenja današnjeg društva. Petar Popijač upravo je to uspio. Svaki njegov rad filozofski je promišljen, te nam, osim likovnog užitka, nudi i onaj duhovni i misaoni. Od površine oblika traži svjedočanstvo njegove unutrašnjosti. Težnjom stvaralačke zamisli, primarnoj i neizbježnoj materijalnoj površini udahnjuje dublje značenje. Ideja i misao na prvom su mjestu, te one determiniraju razvoj i pretvorbu u oblik. Dakle, dubina determinira površinu, kao što jezgra određuje opnu. Svaka površina vezana je za nutrinu. Snažno je privržen ideji koja je vodilja pri svakom manualno – oblikovnom postupku. U skulpturi misao je vođena suvremenošću, a materija poput drva, sadre, bronce i betona traži korijene u tradicionalnom, što se ne može reći za prostorne instalacije koje su sazdane uz pomoć suvremenih materijala i pomagala.

Svaka njegova skulptura asocijativnog je karaktera, te potiče promatarača na enigmatsko rješavanje njene misaonosti. Njegova djela komuniciraju, postavljaju pitanja, traže sugovornika. Petar je, kako u svim, tako i ovom segmentu svojeg stvaralaštva, itekako svjestan neminovnosti i važnosti komunikacije, kako društva, tako i suvremene umjetnosti. Zato, kada se suočimo s njegovim radovima, mi smo i dalje u sferi otvorene umjetnosti bez granica spram promatrača, koja ne nudi i ne nameće svoje ideje , nije narativna i pripovjedačka, već potiče na razmišljanje.

Prostori čuda

Naziv izložbe, koji odabire sam autor, svojim nazivom, kao i izlošcima, asocira na kabinete čuda ili sobe čuda, što nas navodi na trag prvih muzeja i izložbenih prostora u doba renesanse i manirizma. Kabineti čuda bili su neka vrsta ropotarnica, prostorija u kojima su plemenitaši skloni umjetnosti akumulirali, skupljali i pohranjivali razne predmete poput kristala, školjaka, prepariranih životinja, umjetničkih rukotvorina, slika i skulptura. Ove svaštarnice prepune ponuđenih predmeta povezuju autora s njegovim snovima, gdje se predmeti, oblici, boje, osobe, produkti stvarnog i nestvarnog nižu bez ikakvog smislenog redosljeda. Umjetnička tragačka znatiželja navodi ga na put vlastitih snova, koje redovito svakodnevno bilježi. Desetak izloženih crteža svjedoče o njegovoj preokupaciji snovima, prikazujući fantazmagorične i začudne kreature. Autor veliku važnost pripisuje snovima jer, kako kaže, oni su bitni pokretači ideja.

Cijela jedna serija od ukupno deset radova na ovoj izložbi posvećena je čovjeku – odnosno dijelovima ljudskog tijela koja nose određena metaforička značenja.

Rad „Ruke” prikazuje dvije ruke, lijevu i desnu, izdvojene od tijela, koje su neprirodno i neanatomski izvinute s pruženim dlanovima, u želji da dohvate „nešto”. Da li je to stvarnost koju žele obujmiti jer, obično ono što možemo vidjeti, pa potom opipati, zovemo stvarnošću. Ili nam pak ovim radom autor sam sugerira svoje stvaralaštvo, kroz pružene ruke teži k novim idejama, teži istinskom, teži razumijevanju svoje umjetničke kreacije, teži k nepoznatom. A izvijene ruke odaju nam težinu umjetničkog rada, više puta treba izvinuti ruke kako bismo postigli ono što želimo. Ovo je svojevrsni autoportret kipara bez portreta, ruke su posrednici u materijalizaciji i, stoga, simboliziraju njegovo umjetničko postojanje, njegovo jastvo. Nadovezujući se na „Ruke”, tu je i rad „Aplauz”, koji opće poznatu društvenu pojavu pljeskanja, čiji je rezultat zvuk, konceptualnim promišljanjem materijalizira u skulpturu, koja je jednostavno otisak međuprostora ruku u procesu pljeskanja. Tu se prepoznaje autorova kiparska duša koja promišlja volumen i prostor, te ide toliko daleko da obrađuje i poima prostore čuda – međuprostore, o kojima nikad ni ne razmišljamo. Propitivanjem volumena, prostora i bilježenja otiska bavi se i djelo pod nazivom „Ugriz”. Zanimljivo u ovom radu je to da autor nije učinio ništa drugo, nego zagrizao više puta štapić od plastelina. Dobijajući zanimljive i različite oblike, ponovno propitujući međuprostore, ovaj puta zubiju, odlučuje ih izliti u bronci. Kao što je u analognoj fotografiji uvijek potreban negativ kako bismo dobili pozitiv, na sličan način autor se poigrava pozitivom i negativom, samo što se u ovom slučaju radi o volumenu. Zasigurno, razmišljajući o svojoj zadaći kao umjetnika da za života stvara djela koja će ostati za vječnost, poigrava se i odlučuje stvoriti svoje autentične, orginalne i autorske otiske. Rukovodi se za otiscima stvarnosti u materijalu. Nadalje, tu je i rad „Mozak labirint”, koji formalno razrađuje na drukčiji način od svojih dosadašnjih radova, stilizirajući moždane vijuge u vijuge labirinta. Ponovno nam daje do znanja da punine i praznine unutar skulpture iščitavamo istom važnošću, upravo stoga forma djela izrađena je tako da promatrač može pratiti punu liniju, ili pak međuprostor praznog dijela labirinta. Mozak kao ljudski organ prostor je čuda koji je znanstveno zbog svoje zahtjevnosti najmanje istražen, autor ga poistovjećuje s labirintom jer je istovremeno zagonetan i kompliciran, skriva mnoge putove i tajne. Kao izvjesni odmak od ozbiljnih promišljanja nastaje rad „Mozak na paši”, gdje se autor poslužio narodnom uzrečicom, interpretirajući je na doslovan i duhovit način. Rad „Stremljenje” ponovno nas vraća u sferu ozbiljnjih umjetničkih koncepata, u kojem promišlja o prostoru, ovaj puta i kozmičkom. Našim okom, organom vida, možemo gledati u velike daljine, naš pogled seže i do Mjeseca, pa se samo možemo zapitati koja je to razdaljina i međuprostor koji nas dijeli od oka do Mjeseca. Nastala skulptura ima formu diska, ili pak leće koja objedinjava Mjesec i oko, te simbolizira ljudsku težnju stremljenja ka viđenom, ka spoznaji spram nepoznatog. Smatram da radom „Poljubac” autor zatiče posjetitelja, možda čak provjerava i našu koncentriranost! Za poljubac su potrebne dvije usne i njihov kontakt, što je autor u ovom slučaju preskočio. Zašto? Sugerira li nam poljubac bez poljupca, ili usne u očekivanju poljupca, ili pak usne uskraćene za poljubac? Rad Poljubac zamišljen je kao materijalizacija emotivne hrane, a rad „Licitar” kao materijalizacija ljubavi koja se očituje u seksualnom činu. Licitarsko srce predstavlja tradicijski hrvatski suvenir, te se veže uz običaj darivanja licitara kojim mladić djevojci iskazuje svoju privrženost i ljubav. Petrova skulptura licitara pomalo je provokativna, utoliko što se na mjestu gdje bi trebalo biti smješteno ogledalo pojavljuje penetrirajući falus. Možemo ga usporediti i s Amorovom strelicom koja probada srce. Srce je simbol ljubavi i privrženosti, dok falus predstavlja konzumaciju te ljubavi.

Ostala objašnjenja, razmišljanja i zapise o djelima donosi nam sam autor.

Ovakva stalna promišljanja svakako svrstavaju Petra u skupinu autora koji se stalno razvijaju, kako intelektualno, tako i likovno. Bavi se tako brojnim pitanjima i problematikama, razdvaja i spaja, traži granice duhovnog i materijalnog, pa tako ono što je duhovno pokušava materijalizirati, a ono materijalno produhoviti ili pak dematerijalizirati, gdje punine i praznine volumena dobivaju apsolutni značaj. Posebnošću svojih likovnih djela Petar potiče gledatelja na dovođenje u pitanje tradicionalnalnog načina razmišljanja, navodeći nas na to koliko je dobro i korisno promijeniti ga. Uz pomoć njegovih djela doći ćemo do novih načina razmišljanja i spoznaja.

Elizabeta Igrec

 

Comments are closed
*