Predavanje u Rijeci: ” IKONA – počeci i razvoj ”

Dana 2.12.2015.g. Pododbor Rijeka je imao čast ugostiti predavača sa Filozofskog fakulteta u Rijeci, redovitu profesoricu Odsjeka za povijest umjetnosti, voditeljicu centra za ikonografske studije, prof.dr.sc. Marinu Vicelja-Matijašić koja je mnogobrojne prisutne oduševila temom „ikona-počeci i razvoj“.

Nakon kratkoga pozdravnog govora povjerenik Jovica Radmanović  dao je riječ dr. Ljubinki Toševi Karpowitz koja je potom predstavila svoju suradnicu i predavačicu prof. dr.sc. Marinu Vicelja Matijašić. U prepunoj čitaonici i biblioteci „Dositej“  SKD „Prosvjeta“ Pododbora Rijeka tražilo se mjesto više. Predavačica je okupljene zaintrigirala svojim izlaganjem te su nakon predavanja oni s više znatiželje mogli dobiti i dodatne informacije. Ovo je još jedno u nizu predavanja koje organizira SKD „Prosvjeta“ Pododbor Rijeka, te možemo reći da je i ovoga puta popraćeno s velikim zanimanjem. Povjerenik se zahvalio predavačici  na stručnom i zanimljivom predavanju te najavio nastavak održavanja predavanja sa sličnim temama već početkom sljedeće godine.

Više o predavanju: IKONA – počeci i razvoj

Predavanje je bilo posvećeno pojmu „ikona“ koji se razvija na temelju grčkog izvornika eikon koji označava prikaz, predodžbu, mimesis, odnosno „sliku“ u najširem smislu. Slika je imala iznimno značenje u ranim civilizacijama i kulturama, iako prve pisane zapise nalazimo u antičkoj grčkoj, u kojoj se vode rasprave o definiciji i ulozi „slike“ u društvu. Te će rasprave podijeliti teoretičare na ikonofile i ikonofobe, što će znatno utjecati na kasnije stavove i podjele, pa tako i u razdoblju kršćanstva.

U kršćanstvu ikona dobija pridjev „sveta“ i odnosi se na specifične prikaze Bogorodice, Krista, svetaca i svetih događaja kao fokus pobožnosti i model ispravnoga života. U prvim stoljećima kršćanstva rijetke su reference na ikonu, a i tada vrlo upitne u današnjem tumačenju. Stavljene u kontekst izazivaju određene pomutnje budući da znamo koliko je bio snažan otpor figurativnim prikazimašto izaziva kontroverze o kojima se burno raspravljalo tijekom ranih stoljeća u Bizantu do ključnog trenutka 730 kada car Lav III zabranjuje izradu ikona, a na koncilu u Konstantinopolu 754 proglašava ikonoklazam kao oficijelnu dogmu istočne crkve koja će trajati do 843. Pad ikonoklazma i proglašavanje hereze zabilježeno je u izvorima kao Trijumf pravovjerja  te od tad ikone postaju ključni element u slavlju Bizantske i postaju svojevrsni vizualni identitet pravovjerja. Ključna ikona ikonoborstva bila je ona vezana uz Bogorodicu Panagiu,  najsvetiju, odnosno Hodegitriju, onu koja pokazuje put i koja postaje zaštitnica Konstantinopola i Carstva.

Bez obzira na prve zabrane figurativnih prikaza u apokrifnom evađelju Ivanovom nalazimo zapis o ikoni sv Ivana koja se slavila u privatnoj sferi sa svijećama i vijencima oko 200 g. To se odnosi na adaptaciju poganske prakse i taj kroskulturalni fenomen bilježi i biskup Euzebije iz Cezareje u ranom 4. st. pišući o ikoni Krista s Petrom i Pavlom. To pokazuje da se početak ikona mora tražiti u privatnoj sferi, koja je manje restriktivna, a formu ikone i tehnike izrade u poganskom svijetu (portreti umrlih, slike na drvu sinkretičkih božanstva). Jedno od rješenja za problem nastanka ikona vezanih uz Kristov i Bogorodičin lik jesu aheropoite – slike nastale ne ljudskom rukom već božanskim djelovanjem (mandilion iz Edesse, rubac Hiaptije, na Zapadu Veronikin rubac te portret Bogorodice kojeg slika sv. Luka).

Medij ikone jest jako važan, rafiniran i tradicionalan. Najbolji izvor za tehniku slikanja je Hermenia (Slikarski priručnik) iz 18 st. Dionizija iz Furne koji opisuje stoljetnu tradiciju izrade ikona.

Nakon pada Konstantinopola, pljačke i uništavanja teško je rekreirati razvoj ikona u Bizantu. Kao medij nastavlja svoj razvoj u post-Bizantskom periodu. Iako posjeduje određene kanone, ikonu se ne može definirati kao statični medij. Njezino mjesto i funkcija se mijanju kroz povijest. U srednje bizantskom periodu (9-12 st.) dobija važan značaj, odnosno smještaj u prostoru svetišta. Promjenom arhitektonske forme i prostorne dispozicije nakon 6. st. mijenja se i prostor oltara koji se zatvara visokom oltarnom ogradom (templonom), na koju se krajem 11. stoljeća stavljati ikone, na mjesto između zemaljske crkve-vjernika i nebeskog-mističnog svetišta, pa dobijaju ulogu posrednika. U 15 st. templon je već razvijeni ikonostas – drvena struktura s ikonama. Ikone izlaze  i u javni prostor te dobijaju različite oblike s obzirom na sadržaj koji prikazuju.

%d blogeri kao ovaj: