Predstavljen Epistolar Vladana Desnice

„Osamnaesti svezak Epistolara Vladana Desnice, kritički, dijaloški zamišljen svezak, nastao je iz potrebe da se Desnicu kao čovjeka, umjetnika promisli unutar njegovih vlastitih obzorja. A, nastao je i iz velikog poštovanja prema opusu Vladana Desnice i iz duboko proživljenog osjećaja da Desnici kao čovjeku dugujemo najbolje moguće razumijevanje svih onih pisanih tragova koji su ključ za kritički povratak njemu kao piscu u čovjeku ili čovjeku u piscu.“, rekao je profesor emeritus Drago Roksandić, urednik izdanja, na predstavljanju knjige – Epistolara 11. decembra u Auli Rektorata Sveučilišta u Zagrebu.

Pozdravljajući sve prisutne u ime FF-press-a i nakladnika, Boris Bui ujedno i moderator, istaknuo je da je naročito zahtijevno bilo ovo posljednje izdanje, rukopisna ostavština – Epistolar Vladana Desnice koje jest vrlo kompleksno djelo kako urednički tako i tehnički. „Ovakav oblik izdanja prilično je rijedak u našoj znanstvenoj literaturi općenito, ne samo zato što možda nema previše ljudi koji imaju tako bogatu prepisku, nego i zato što je to jedan urednički, tehnički, autorski i financijski iznimno zahtijevan posao.“, rekao je Bui.

Moderator Bui, također je posebno naglasio ulogu profesora emeritusa Drage Roksandića koji je sve to osmislio u suradnji sa porodicom Desnica i koji vodi tu cjelokupnu priču oko nastajanja svih ovih izdanja i samih Desničinih susreta.

Prof. dr. sc. Sanja Roić, bliska porodici Desnica, odmah na početku svoga izlaganja kazala je da se nada, da će ovaj vrlo bogat i intrigantan Epistolar jednoga dana, svi prelistati i čitati na različite načine.

„Prvo pismo u Epistolaru je u vezi sa prijevodom eseja iz Estetike koje je Vladan Desnica objavio o vlastitom trošku 1938. godine u Splitu. Prijevod koji u jedno složeno povijesno vrijeme govori puno o osobi koja je to uradila, financirala, poslala većinu tih otisnutih prijevoda svojim poznanicima, prijateljima i profesorima. Radi se o prijevodu sa talijanskog jezika i zato sam posebnu pažnju posvetila onim djelovima Epistolara koji se povezuju sa talijanskom kulturom.“, rekla je Roić.

Naime, Vladan Desnica je dvije trećine svoga života proveo u Dalmaciji „koja je u njegovo vrijeme i vrijeme njegovih predaka bila multikulturalna, višejezična, svakako status talijanskog jezika je status jedne privilegirane kulture i civilizacije.“, naglasila je Roić i nastavila, da je u pismima nekolicine članova porodice Desnica, upravo karakteristična ta talijanska komponenta.

„Danas znamo da je Vladan Desnica osjetio potrebu kao mladić da uz očevu pomoć i reviziju prevede na talijanski svoju pjesmu „Moja kuća u Islamu“.“, rekla je Roić koja je nedavno uz pomoć dr. sc. Uroša Desnice u njihovom obiteljskom arhivu pronašla i dvije rukopisne verzije te pjesme.

Roić, nadalje govori da je jedan od vrlo intrigantnih djelova Epistolara, prepiska sa stricem Boškom koji pripada starijoj generaciji. No, u toj njihovoj prepisci kreira se jedan poseban porodični leksik koji pridonosi prisnosti i povjerljivosti prepiske, osobito u tridesetim godinama prošlog stoljeća.

„Premda je Vladan tada tek prešao 25. godinu, a Boško prešao 40., njihovi zajednički interesi i iskreno stričevo uvjerenje u nećakov talent, omogućuju svestranu intelektualnu razmjenu, punu duhovitih, živih pa i zajedljivih opaski na račun trećih osoba. U pismima je, uz njihovu dinamičnu razmjenu, stalno prisutna sjena strogog Vladanovog oca Uroša i afektivna, nimalo kurtuazna Boškova referenca na Vladanovu suprugu Kseniju. Pa, i kad Vladan piše sestri o matičnom gubitku rukopisa, na kojem je radio cijelo desetljeće, u drugom pismu spominje, čak dva desetljeća, upliće i po koji zanimljivi dalmatinski leksem: Valiza, valižica, biljetin, galetine…“, istaknula je Roić.

U tom horizontu, centralno kulturno središte oko kojeg se odvija prepiska je Zadar kao grad u kojem se nalazi talijanska gimnazija, u kojem je muzej i dragocijena biblioteka, te arhiv. Zadar je grad u središtu zanimanja porodice Desnica. Grad koji ih privlači zbog svoje kulture, ali i odbija zbog fašističke vlasti.

„Članovi porodice Desnica potvrđuju svoju pripadnost multikulturalnom i višejezičnom (talijanski, latinski, francuski, njemački) krugu dalmatinskih građanskih intelektualaca koji su unatoč ratovima, internaciji i političkim neprilikama, nastojali i uspjeli očuvati intelektualno i kulturno naslijeđe one stare, nekadašnje Dalmacije čijoj su kulturi i tradiciji bili odani i koju su nastojali sačuvati, promovirati kako u porodičnom tako i u širem kulturnom krugu.“, zaključila je Roić.

Dr. sc. Jadranka Brnčić, koja je prema riječima profesora emeritusa Drage Roksandića u Epistolaru napisala tekst, koji je ne samo znanstveno egzaktan, već koji i sam predstavlja literarno djelo rekla je da: „Pisma kao neposredna svjedočanstva, kao hibridni književni žanr, zajedno sa autobiografijama i memoarima, a da ih nužno nisu napisali obučeni autori, nisu ušli u orbitu hrvatskih povijesnih istraživanja. I to, ne samo zbog pripadnosti privatnoj sferi autora, svoje moguće trivijalnosti ili manjka stila, nego zato što nisu dovoljno velika da bi ih se moglo interpretirati kao ma koji drugi književni tekst.

Međutim, danas u vrijeme supostojanja povijesnih virtualnih stvarnosti, perspektiva je drukčija, pa ćemo tako susresti i autore koji, čak i sms poruke interpretiraju kao svojevrsnu književnost.“, kazala je Brnčić.

Ona, također smatra da su pisma iz Desničine osobne arhive, podatna za najrazličitije uporabe. Ponajprije, biografsku jer u njima imamo ključne događaje, osobe i odnose iz Vladanovog života kao i iz života strica Boška. A, tu su onda i povijesna, porodična antropološka (zdravlje, imovina, razmjena darova) i književna koja nam je i najzanimljivija jer tu nalazimo i prve tragove Vladanova književnog stvaralaštva, te začetke tema za kasnije stvaralaštvo.

Upravo je te teme Vladan dugo nosio u sebi, prije nego što ih je artikulirao u pismo. Tako na primjer, korpus pisama oko 270 njih, svjedoče ponajprije o intelektualnoj aktivnosti, kontekstu. „Pošiljalaca je oko stotinu, i uglavnom su muškarci. Žena je samo petnaest i to uglavnom iz porodičnog kruga. Većina pošiljalaca, napisala je po pismo ili dva, rjeđe nešto više. Mini korpus čine pisma djeda Vladimira, njih deset i ona su posebno dirljiva, te posebno pisma Vladanova strica Boška, njih je bilo osamdeset.“, rekla je Brnčić.

Zanimljivo da je u prepisci sačuvano i dvadeset i pet pisama u kojima je pošiljalac sam Vladan Desnica. A, prva pismanapisana njegovim rukopisom, napisao je sa sestrom Olgom kad mu je bilo tek pet godina i to na ćirilici.

Nađeno je i nekoliko kratkih pisama ocu Urošu koji je prilično odsutan iz korpusa prepiske jer se bavio visokom politikom i njemu se Vladan obraćao samo kada mu je trebala nekakva usluga ili posudba pisaćeg stroja ili pjevač.

Također, je sačuvano i nekoliko njegovih dragocijenih pisama supruzi Kseniji. A, ima i desetak pisama Anki Zanella koje joj je pisao zbog štete nastale nakon bombardiranja 1944/45. godine u kojem je stradala i njihova kuća u Splitu.

Boškova pisma su osobito zanimljiva, mišljenja je Brnčić. Stric Boško bio je i Vladanov mentor, prijatelj te suradnik.

„Boškova pisma tako nude pravu skicu za portret, pratio je i podupirao Vladanov rad bilo da je riječ o poslovima na imanju u Islamu Grčkom, radu na Magazinu Sjeverne Dalmacije ili književnom stvaralaštvu.“, rekla je Brnčić.

U vremenu od dvadesete do četrdesete godine Vladan je bio upregnut u nebrojene poslove: Studij, istraživanje obiteljskog arhiva, rad u očevu odvjetničkom uredu, preseljenja, poslovi na imanju u Islamu, rad na Magazinu, na prijevodu Croceeve Estetike, saniranju štete u splitskoj kući, a posebno mu je bio važan rad na pjesmama i prozi.

„Književni poziv u Vladana je bio jak. No, Vladanov put, koliko možemo isčitati iz prepiske bio je pun prepreka i sumnji. Zbog svog zdravstvenog stanja, morao se odreći i glazbene karijere. Vladanovi književni pokušaji, unatočBoškovim pohvalama, nailazili su na stalne prepreke. Pjesme mu nisu htjeli objaviti, nije mogao naći izdavača, naposljetku je i rukopis izgubio. Rad na Magazinu je, također bio pun poteškoća. Iako su mnogi priznavali potrebu za jednim takvim časopisom koji je i valorizirao doprinos Srba dalmatinskoj kulturi, Vladan se stalno morao boriti za svoju uređivačku koncepciju da bi zadržao njegovu visoku razinu i nije u tome uspio.“, kazala je Brnčić.

A, onda tu je bilo i bombardiranje Splita u kojem je nastradala njihova obiteljska kuća. Uza svu nesreću koju je donio rat, dodane su još i krađe na imanju u Islamu i splitske kuće. Sve to još pojačava i briga za vlastitu porodicu jer Vladan i Ksenija dobili su četvero djece u najtežem razdoblju.

Znamo da je Vladan Desnica 1950. godine u Zagrebu otpočeo svoju punu književnu karijeru.

„I kao što je Krležina „Baraka 5B“, možda jedina novela o Prvom svjetskom ratu, Vladanov roman „Zimsko ljetovanje“ jedini je građanski roman o Drugom svjetskom ratu, a roman „Proljeća Ivana Galeba“, je jedan od rijetkih dobro napisanih asocijativnih introspekcija koja otvaraju fundamentalna etička i egzistencijalna pitanja.“, zaključila je svoje izlaganje Brnčić.

O samoj ostavštini Vladana Desnice iz koje je onda dobrim dijelom i potekla ova knjiga – Epistolar, govorio je njegov sin dr. sc. Uroš Desnica.

„Vladan je imao četvero djece, sada su to osamdesetgodišnjaci. Imali smo puno dilema s tom ostavštinom – kako joj pristupiti? Više od pola života smo se odlučivali. A, razlozi da se ostavština da javnosti su evidentni jer je Vladan imao brojne kontakte sa eminentnim ljudima što se tiče privatne ostavštine, a kad je riječ o književnoj ostavštini, puno je pisao, a malo objavio. Stoga, je vrlo vjerojatno da postoje dragocijena i vrlo vrijedna djela u toj književnoj ostavštini.“, naglasio je Uroš Desnica i nastavio da su se te njihove dileme ticale nekoliko razloga jer sam Vladan Desnica je prema objavljivanju imao jedan jako skrupulozan pristup. I vrlo je to vagao, šta će objaviti i da li će to objaviti? Naravno, riječ je o drugom dijelu njegova života kada je bio etablirani književnik i mogao je objaviti što god je htio, a ipak nije.

„Cijela njegova Sabrana djela su u pet knjiga u raznim izdanjima. A, on sam je u šali govorio da on ne piše buduća Sabrana djela, već odmah piše Izabrana djela, dakle, sukus –sukusa. Specifičan je bio i njegov način pisanja. Taj proces pisanja išao je tako da je Vladan najprije mjesecima šetao, hodao, kuhala bi se neka cjelina u njegovoj glavi i kad bi se, nakon puno vremena odlučio da je to, otprilike to, onda bi to počeo pisati. I to je bio jedan mahniti proces koji je trajao jedan, dva ili tri dana, faktički bez spavanja, vrlo malo sna, malo jela. Glavni pogon su bile cigarete, po tri kutije dnevno i skuhale bi se barem dvije kave dnevno. To bi bilo 95 ili 98% budućeg djela, onih zadnjih 2, 3 ili 5% je čekao jer bi tako napisan materijal otišao u ladicu i onda bi se opet tu kuhao. I on ga je onda dotjerivao i dotjerivao jer je imao vrlo jasnu ideju za svaku riječ kakva bi trebala biti, a nije uvijek bio u stanju, odmah je pogoditi. Za riječ koju je odmah pogodio, je znao da je to ona prava riječ.“, pričao je doktor Desnica, Vladanov sin.

Tako je u jednom intervjuu Vladan rekao da nema te rečenice koja je objavljena, a da je barem trideset puta nije čuo kako zvuči. Bio je, što se toga tiče jako pažljiv i skrupulozan.

To je bio još jedan razlog više, zašto se porodica Desnica, teško odlučivala da sve to da na objavljivanje. A i sa privatnom ostavštinom su, također imali drugi jaki problem. Naime, Vladan je smatrao da su djelo i čitaoc jedino važan odnos i da autor tu treba biti što manje vidljiv, najbolje nevidljiv.

I na kraju  je porodica Desnica donijela odluku da je pedeset godina dovoljno dugo da je cjelina zaokružena i da s tim trebaju krenuti prema javnosti. Olakotna okolnost im je bila da koliko god je Vladan uništavao ono što je smatrao nedovoljno dobrim, ipak je nešto od toga i ostalo. Naime, Desnice su imali grijanje na drva i peć u radnoj sobi, a kako Vladan nije naglo preminuo, već je bio teško bolestan, zadnjih mjeseci imao je jako mnogo vremena i peć je progutala mnogo papira, ali ipak nije spalio sve. I porodica je mislila da, ipak to što nije objavljeno, ne treba da nestane i tako su se odlučili da i sa privatnom književnom ostavštinom krenu prema javnosti.

Na kraju svoga sjetnog izlaganja, Uroš Desnica, Vladanov sin izrazio je posebnu zahvalnost i riječi divljenja za ovaj, kako je rekao veliki pothvat i to prije svega profesoru emeritusu Dragi Roksandiću, te svim autorima, ( među kojima je kao profesorica talijanskog jezika, stručno pomogla i Jelena , Uroševa sestra), učesnicima u ovom izvanrednom i jako zahtijevnom djelu – Epistolaru Vladana Desnice.

Profesor emeritus Drago Roksandić na kraju je, između ostaloga, naglasio da je prije sedam godina vjerovao da će sam moći izaći na kraj sa kritičkim izdanjem – Epistolarom, a danas osjeća zadovoljstvo što ovom izazovu nije odolio veliki broj kolega i kolegica čija su znanja i umijeća ugrađena u Epistolar.

Roksandić je, također istaknuo i dragocijen doprinos potomaka, porodice Vladana Desnice koji su na mnoštvo načina sudjelovali u osmišljavanju izdanja.

Svezak je zamišljen ne samo kao kritičko izdanje prepiske, već i kao dijaloška knjiga o problemima koje ta prepiska aktualizira, imajući na umu Desničin opus i kontroverze s njim u vezi.

„Vladan Desnica je bio humanista i samo humanista u vremenu koje ljudima takve vokacije nije bilo sklono. Baviti se Desnicom, znači baviti se onim što je humano u odnosima među ljudima, neovisno o nacionalnosti. I to znači raditi na tome da ovo društvo bude bolje i zdravije.“, zaključio je na kraju Roksandić i izrazio želju da budući Desničini susreti budu održani u Obrovcu, postojbini Desnica.

Izvor: skd-prosvjeta.hr
Foto: Nenad Jovanović/Novosti