SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ – bezrezervno je vjerovao u jedinstvo Srba i Hrvata

Na današnji dan 26. oktobra 1875. godine u Hrvatskoj Kostajnici rođen je Svetozar Pribićević jedan od najznačajnijih i dugo najutjecajnijih političara u Hrvatskoj i Kraljevini SHS. Po nacionalnosti Srbin iz Hrvatske, bio je ne samo ugledan prvak srpskih političkih snaga u Hrvatskoj, nego jedno vrijeme i lider hrvatske politike. Ime je dobio po Svetozaru Miletiću, čije je ideje osobito cijenio i poštovao njegov otac. Svetozar Pribićević postaće ministar unutrašnjih poslova i ministar prosvjete Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od zagovornika jake centralne vlasti postaće pred kraj života njen protivnik, federalista i republikanac.

Svetozar je u školi pokazivao veće sposobnosti od braće Adama, Valerijana i Milana. „Njemu je sve išlo kao po loju, sve do kraja univerzitetskih studija“, piše najmlađi brat mu Adam koji će u politici tijesno sarađivati sa Svetozarom sa kojim je dijelio većinu političkih stavova. Nižu realnu gimnaziju Svetozar je pohađao u Petrinji, gdje je stanovao kod tetke Jelisavete. U drugom razredu realke, sa svega dvanaest godina bježi od tetke i kreće pješice u Srbiju. Međutim, nije daleko dospio jer, već u Sisku gradski stražar, tetkin znanac vraća malog Svetozara u Petrinju. Višu realnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu i ondje je kao odličan učenik dobivao stipendiju od 400 kruna iz Krajiške imovne zadruge. Pohađanje srednje škole Svetozar je završio u Karlovcu, pa se potom upisao na Filozofski fakultet u Zagrebu, na studij matematike i fizike.

Studentski dani i politička aktivnost

U vrijeme studija politički se angažira i postaje jedan od najistaknutijih studentskih političkih prvaka. Njegova idejna orjentacija u vrijeme kada je stupao u politiku bila je jugoslavenski unitarizam – ideja narodnog jedinstva. On je, naime smatrao, a u ono vrijeme zamagljenih politoloških pojmova o narodima to nije bilo toliko neobično, da su Srbi i Hrvati jedan narod. A u tadašnjem političkom trenutku bila su u optjecaju tri poimanja naravi srpskog i hrvatskog naroda: Jedan narod sa dva imena, dva odvojena naroda i jedan jedinstven narod. Svoju je ideju narodnog jedinstva Pribićević izrazio prvi put kao student Zagrebačkog sveučilišta 1897. godine. Po uzoru na tzv. Praški krug, okupio je zagrebačku mladež (i Srbe i Hrvate) u Zagrebački krug. A već 1896. godine dobro organizirana omladina proslavlja sedamdesetu godišnjicu Svetozara Miletića, osnivača Srpske narodne slobodoumne stranke u Novom Sadu i predstavnika vojvođanskih Srba u Ugarskom saboru.

Godine 1897. pokrenula je i almanah „Narodna misao“ čiji su izdavači bili pripadnici Ujedinjene hrvatske i srpske akademske omladine, i to njih šestorica, među kojima i Svetozar Pribićević. Prvi članak Pribićević objavljuje upravo u „Narodnoj misli“ pod naslovom „Misao vodilja Srba i Hrvata“ u kojem je iznosio ideju kako Srbi i Hrvati nisu dva različita naroda, nego dijelovi istog naroda. Naime, Svetozar je pripadao naraštaju koji nije bio opterećen nacionalnim neprijateljstvom i netolerancijom, pa je svesrdno radio na okupljanju srpske i hrvatske omladine. No, ne manje važno je da Pribićević u „Misli vodilji Srba i Hrvata“ povezuje borbu za narodno jedinstvo sa borbom za osnovne građanske slobode: Za opće pravo glasa, slobodu tiska, govora i dogovora. Samo demokratska država, tvrdi tada on u svom programatskom članku, može pružiti garanciju za nesmetan razvoj jedinstvenog naroda Srba i Hrvata. A nasilnu tuđinsku vladavinu trebalo bi zamijeniti novim oblicima vlasti u kojima će doći do izražaja volja naroda. Sama daljnja saradnja Zagrebačkog i Praškog kruga nastavlja se pokretanjem časopisa „Glas ujedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine“, koji je 1900. godine počeo izlaziti u Beču. Na njegovoj naslovnici je stajalo da su mu urednici Stjepan Radić i Svetozar Pribićević.

No, ipak 1903. godine Pribićević prilazi Srpskoj samostalnoj stranci, čiju je politiku još 1900. godine oštro kritizirao. Svetozar je u Srpskoj samostalnoj stranci brzo napredovao, te je tako najprije preuzeo funkciju urednika stranačkog glasila „Novi Srbobran“. Međutim, isti stari vođe Srpske samostalne stranke nisu zaboravili njegove kritike, ali su mu u iznimnoj situaciji – pad Khuena Hedervaryja i smjena dinastija u Srbiji, prepustili važne pozicije. Tako Pribićević, nakon nekog vremena, postaje i generalni sekretar stranke, kao neosporno jedan od najuglednijih srpskih političara mlađe generacije u Hrvatskoj.

Zapravo, Pribićevićeva ideja jedinstvenog srpskog i hrvatskog naroda, što je ustvari unitaristički koncept, imala je svoj uzrok u konkretnom položaju Banske Hrvatske u Austro-Ugarskoj i Srba u njoj krajem 19. vijeka. Položaj Hrvatske 1903. godine postaje vrlo složen, osobito zbog sve izraženije težnje Austrije i Njemačke da prodru na Balkan. Sve to zajedno potiče politiku „novog kursa“ čiji tvorci predviđaju sporazumijevanje sa svim protivnicima njemačkog prodora na istok. Ta politika onda i potiče saradnju Srba i Hrvata u Hrvatskoj, a kao krajnji cilj, postavlja stvaranje i postojanje jugoslavenske države, jer državu može osnovati, smatrao je Pribićević, samo jedan jedinstven narod. Inače, za ustrojavanje politike „novog kursa“ osobito su zaslužni političari Frano Supilo i dr. Ante Trumbić.

Svetozar Pribićević vođa Hrvatsko-srpske koalicije

Saradnja Srba i Hrvata ubrzo će se ostvariti u novoj političkoj formaciji Hrvatsko-srpskoj koaliciji koja je osnovana u decembru 1905. godine. Ona će u svoj program ugraditi temeljne Pribićevićeve političke postulate, ponajprije one o hrvatsko-srpskom jedinstvu. Kao predstavnik Srpske samostalne stranke Pribićević sudjeluje u stvaranju Koalicije i postaje lider njenog srpskog krila. Koalicija je postala najvažnija politička snaga u Hrvatskoj. U njenoj prvoj etapi, Pribićevića je zasjenjivao Frano Supilo, vođa hrvatskog krila. No, Pribićević je strpljivo čekao svoj trenutak, a taj je došao nakon Supilovog istupa iz Koalicije. Od tada on preuzima njezino vodstvo, što znači i vodstvo hrvatske politike.

Od stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja je pobijedila na izborima za Hrvatski sabor 1906. i 1913. godine, bečka je vlada neprekidno strahovala od njezinih tajnih veza sa Kraljevinom Srbijom. Sumnje u takve veze pojačao je bijeg u Srbiju austrougarskog oficira i mlađeg brata Svetozara Pribićevića Milana. Zato su u Zagrebu austrougarske vlasti 1909. godine inscenirale tzv. Veleizdajnički proces u kojemu su bila optužena 53 Srbina, člana Pribićevićeve Srpske samostalne stranke. Na čelu optuženih bila su Svetozareva braća Valerijan i Adam. Sam Svetozar, naravno nije mogao biti optužen jer ga je štitio zastupnički imunitet. On je bio zastupnik Hrvatskog sabora i parlamenta u Budimpešti dok njegovog brata Valerijana zastupnički imunitet Hrvatskog sabora nije mogao zaštiti od sudskog progona. Pa, premda se Svetozar nije našao među optuženima, bilo je jasno da se ondje sudi politici koju on vodi. Optuženi su bili osuđeni na 173 godine robije (sveukupno), jer su navodno pripremali ustanak radi priključenja dijelova Austro-Ugarske Kraljevini Srbiji. Međutim, oni su već iduće godine pomilovani.

Neslavno je po carski režim završilo i drugo suđenje upereno protiv Hrvatsko-srpske koalicije, tzv. Friedjungov proces, održan u decembru 1909. godine u Beču. Naime, na osnovu falsificiranih dokumenata historičar prof. Friedjung objavio je u bečkom listu „Neue Freie Presse“ članak u kojem je dokazivao da srpska vlada financira Hrvatsko-srpsku koaliciju u svrhu podupiranja njezine aktivnosti za rušenje Habsburške monarhije. Tokom procesa je dokazano da se radi o falsifikatima, a sam je proces završio nagodbom: Friedjung je povukao navedene dokumente kao dokaze, a Hrvatsko-srpska koalicija je odustala od tužbe.

I kada su 1913. godine održani novi izbori za Hrvatski sabor, Hrvatsko-srpska koalicija je dobila 47 zastupničkih mjesta, a Pribićević postaje predvodnik uvjerljive saborske većine. Međutim, nakon atentata na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, meta žestokih napada postaje, upravo Svetozar Pribićević. Optužbe na njegov račun i ostalih Srba iz Koalicije izrečene su i u Hrvatskom saboru. Ondje su srpski zastupnici poistovjećivani sa atentatorom Gavrilom Principom.

A Svetozar je bio napadnut osobito od strane frankovaca, koji su inače bili monarhistički i prohabsburški raspoloženi. Zbog pritisaka i napada Pribićević je sklonjen u Budimpeštu. Po Adamu Pribićeviću u Budimpešti je Svetozar živio sa ženom i djecom, imao je slobodu kretanja, ali nije smio sudjelovati na sjednicama peštanskog parlamenta. Dakle, Svetozar je početkom rata napustio Zagreb i nije sudjelovao u radu Hrvatskog sabora sve do jula 1917. godine. Nakon povratka Pribićevića iz  internacije u Zagreb, diljem zemlje predosjeća se slom Austro-Ugarske. Započinje saveznička ofenziva na solunskoj fronti, a Bugarska – članica Centralnih sila, kapitulira. Sve je to upozoravalo Pribićevića da je došlo vrijeme da hrvatsko-srpska koalicija treba zauzeti nove pozicije.

Svetozar je kao vođa Hrvatsko-srpske koalicije i saborske većine bio u proljeće i ljeto 1918. godine optuživan jer je ostao izvan procesa nacionalne koncentracije. No, na takve optužbe Pribićević u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Nema sumnje da je vrlo lako i komotno stajati na stanovištu koje su zauzela gospoda, jer gospoda nemaju nikakve odgovornosti u tom pogledu. Oni su sigurni da je ovdje jedna većina, koja čuva Sabor, koja podržava ustavno stanje i koja omogućuje slobodno političko kretanje.“ Važno je reći da je za cijelo vrijeme rata, Pribićević smatrao nužnim očuvanje Hrvatskog sabora.

Postaje centralna ličnost drame ujedinjenja

Iako su Svetozar Pribićević i srpska vlada imali zajednički plan – što prije iscrtati granice nove države, ciljevi su im se razlikovali. Pribićević je htio stopiti nekoliko naroda u jugoslavensku naciju, a velikosrpski krugovi osigurati prevlast Srba u zajedničkoj državi.

U septembru 1918. godine, kada su se iznizali događaji koji su onda i nagovijestili pad Austro-Ugarske Monarhije, Pribićević se priključio nacionalnoj koncentraciji i ulazi u organe Narodnog vijeća (Središnji odbor i Predsjedništvo) Slovenaca Hrvata i Srba. Dakle, političke organe sastavljene od projugoslavenskih političara, koji traže neovisnu državu Južnih Slavena. Pribićević tada preuzima funkciju drugog potpredsjednika. No, historijskog datuma 29. oktobra 1918. godine na sjednici Hrvatskog sabora, Svetozar Pribićević je zauzimao glavnu ulogu kada je donešena odluka o proglašenju raskidanja svih državnopravnih odnosa sa Austrijom i Ugarskom i proglašenju Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sa Rijekom nezavisnom državom koja stupa u zajedničku i suverenu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Stara država je pokopana, a nova se još rađala. U tim prijelomnim oktobarskim danima  Svetozar Pribićević je postao centralna ličnost historijskih događaja u Hrvatskoj.

Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. i 24. novembra 1918. godine raspravljalo se o pitanju ujedinjenja Države SHS sa Kraljevinom Srbijom, te je ondje uvodno izlaganje održao Pribićević, koji je stanje u zemlji prikazao turobnim i stoga je zaključio da se ujedinjenje sa Srbijom treba provesti što je moguće prije. Većina se sa time složila, pa je izabrana delegacija od 28 članova koja je otputovala u Beograd. Protiv ujedinjenja je glasao samo Stjepan Radić. Oko samog ujedinjenja bilo je još mnoštvo spornih tačaka, ali je Pribićević požurivao taj čin strahujući da će se inače nametnuti rješenja sa kojima se on nikako nije slagao. Svečano proglašenje ujedinjenja bilo je 1. decembra 1918. godine u privremenoj rezidenciji regenta Aleksandra Karađorđevića. Pribićević povezivanje Srba iz Hrvatske  i Kraljevine Srbije vidi u vrlo širokim dimenzijama: Kao ostvarenje jugoslavenstva u smislu nacionalnog stapanja. Pribićević se ujedno oštro suprotstavljao ideji dualizma – da buduća zajednička država bude dualistička sa dvojnim suverenitetom, po uzoru na Austro-Ugarsku. Dualistička koncepcija nove države značila bi stvaranje fronte prema Srbiji, a tome se  Pribićević najviše odupirao.

Pribićević prva žrtva kraljeve diktature

Nakon atentata u Narodnoj skupštini Svetozar Pribićević napušta svoje čvrste programatske stavove. U govoru koji je održao nad odrom ubijenih hrvatskih narodnih zastupnika Pavla Radića i Đure Basaričeka, on ističe opravdanost traženja Hrvata za ravnopravnim položajem u državi.

U novostvorenoj državi Kraljevini SHS Pribićević je zadržao dominantnu poziciju, te preuzeo resor Ministarstva unutarnjih poslova. Odmah nakon formiranja prve središnje vlade tražio je da sve pokrajinske vlade podnesu ostavku. Naime, u strogoj centralizaciji je vidio jedini model iz kojeg će izrasti unitarna, jedinstvena država. Tako je sredinom januara 1919. godine najavio formiranje nove Jugoslavenske demokratske stranke koja će obuhvatiti sve Srbe, Hrvate i Slovence. Na čelo nove Demokratske stranke došao je tada Ljuba Davidović koji je bio nesumnjivo slabija ličnost od Svetozara. Tim činom se, zapravo željelo na čelo stranke staviti Srbijanca.

Od 1. januara 1921. godine Pribićević napušta Ministarstvo unutarnjih poslova i preuzima resor Ministarstva prosvjete. U saradnji sa Pašićevim radikalima sa kojima je bio zajedno na vlasti, izglasava tzv. Vidovdanski ustav – prvi ustav Kraljevine SHS. No, iako je sarađivao sa Radikalima, čiji je glavni cilj bio ostvarenje Velike Srbije, Pribićević se nikada nije zalagao za takvo rješenje niti je ikad u svojim političkim programima upotrijebio tu sintagmu. On je zaista od svojih mladih dana bio okrenut prema Srbiji, ali joj je namijenio drugačiju ulogu. Želio je vidjeti jaku Srbiju koja će biti predvodnica u borbi za jedinstvenu jugoslavensku državu. I kad mu je mađarski poslanik Thaly 1907. godine u povjerljivom razgovoru predložio da Srbi ostave Hrvate, pa će im Mađari pomoći da uspostave Veliku Srbiju, Pribićević je to odbio. Rekao je da Srbima u Hrvatskoj ne treba Velika Srbija i da će se za svoju domovinu Hrvatsku boriti svim silama zajedno sa Hrvatima.

I dok su rivalstvo između Pribićevića i Pašićevih radiklala oko utjecaja na Srbe i sukobi oko velikosrpske politike bili zakulisni, dotle je neprijateljstvo između Pribićevića i Stjepana Radića bilo posve otvoreno. Naime, Pribićević se sukobljavao sa Radićevim federalističkim pogledom na novu državu u kojem je on uporno isticao hrvatsku nacionalnu individualnost, što je, pak po Pribićeviću podrivalo jugosalavenski unitarizam. I dok je Radić osvajao hrvatski puk, Pribićević je bio popularniji među hrvatskom inteligencijom i građanstvom. Tako da se Demokratska stranka ubrzo počela dijeliti na dva krila: Demokratsko i prečansko.

A kad je formalni Pribićevićev šef Ljuba Davidović počeo okupljati političke stranke u Opozicijski blok kojem je pristupila i Radićeva Hrvatska republikanska stranka, Pribićević je istupio iz Demokratske stranke i osnovao Samostalnu demokratsku stranku. Temperamentan, dinamičan, samouvjeren i rezolutan znao se nametnuti svojoj sredini kao predvodnik i vođa. Imao je smisla za organizaciju i svakidašnji politički rad. Prilično tašt, nije podnosio neslaganje sa svojim mišljenjem, pa su politički protivnici u tome nazirali „diktatorske instinkte“. No, on je bio iskreno uvjeren u ispravnost svojih političkih stavova. Zato često nije birao sredstva kako da ih ostvari. Ljudi oko njega doživljavali su ga, stoga kao čovjeka jake volje, a isticali su i njegovo osobno poštenje i nepotkupljivost kao glavna obilježja njegovog karaktera.

Nakon formiranja vlade radikala i HSS-a 1925. godine Pribićević je izguran u opoziciju. U povezivanju Radićeva ekskluzivnoga Hrvatstva i Pašićeva velikosrpstva Pribićević vidi veliku opasnost za Jugoslavenstvo. I u novonastaloj situaciji postaje najglasniji kritičar nove vlade. Opsjednut svojom misijom, Pribićević sebe neumorno ističe kao jedinog političara koji može spasiti državu i narod. Za to vrijeme postaje jasno da radikalsko-radićevska vlada neće biti dugog vijeka. Međutim, isto tako neuspjeh na izborima za oblasne skupštine 23. januara 1927. godine Pribićeviću su razbili iluzije o njegovoj misiji koju je tako ustrajno najavljivao. Naime, SDS je u cijeloj zemlji dobila samo 96 mandata, i to u oblasnim skupštinma, uglavnom u prečanskim krajevima.

Zanimljivo, da iste godine i Radićev HSS napušta vladu i dijeli opozicionu poziciju sa Pribićevićevim SDS-om. Dvojica ljutih protivnika odjednom su se našla na istoj strani, a povezivala ih je borba protiv radikalskog velikosrpstva. Oboje su spoznali da je velikosrpski hegemonizam izvor neprekidne političke i državne krize, pa osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju – politički savez HSS-a i SDS-a. Oni tada traže uklanjanje Vidovdanskog ustava i centralističkog ustrojstva države kojeg je Pribićević sam stvorio i tako uporno branio, a kako bi spasili državu.

Nakon atentata u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine Pribićević napušta svoje čvrste programatske stavove. U govoru koji je održao nad odrom ubijenih hrvatskih narodnh zastupnika Pavla Radića i  Đure Basaričeka kaže: „Mi svi osjećamo, a naročito su svjesni toga ovdašnji Srbi, da su Hrvati u zajedničku državu donijeli svoju historijsku državnost, i to je razlog više i to je jedan razlog jači da se tako urede odnošaji u našoj državi, da se zajamči potpuna jednakost i ravnopravnost onima, koji su kroz vijekove znali sačuvati svoju državu.“

Pribićević je svoje stavove postepeno mijenjao, pa nakon što se počeo oslobađati centralističkog modela države, napuštao je i unitarističku koncepciju. A onda sve češće u svojim javnim nastupima naglašava termine „hrvatski narod“ i „srpski narod“ kao oznake posebnih naroda, a ne kao dijelove jedinstvenog naroda. On, doduše i nadalje govori o narodnom jedinstvu, ali ovaj put kao sinonimu za jugoslavensku državu koja je za njega jedino rješenje i koju svesrdno brani.

Rezolucija od 1. avgusta 1928. godine, koju je kao drugi član Koalicije potpisao i Svetozar Pribićević, tražila je korijenito preuređenje države. No, kralj Aleksandar je u međuvremenu rastuće nezadovoljstvo u zemlji presjekao uvođenjem diktature. Nakon njenog uvođenja Pribićević je izjavio: „Ja sam duboko uvjeren da ova država može postojati jaka samo onda, ako u njoj Hrvati budu jednako zadovoljni kao i Srbi. Srbijanska javnost treba ovaj aksiom da ima pred očima kadgod razmišlja i odlučuje o budućnosti naše države.“ No, kad je u maju 1929. godine Pribićević došao na razgovore sa srbijanskim političarima, čim je stupio nogom na željeznički kolodvor u Beogradu, bio je uhapšen i otpremljen u internaciju u selo Brus podno Kopaonika. Tako je političar koji je svojedobno iznimno pridonio stvaranju jugoslavenske države, učvršćenju centralističkog uređenja i kraljeve vlasti, postao prva žrtva Aleksandrove diktature.

Vjerojatno je bio uhapšen zbog straha režima da će on sa svojom spretnošću, reputacijom i energijom stvoriti jezgro otpora prema diktaturi. Nakon dva mjeseca vlasti su ga zbog bolesti prebacile u neku beogradsku bolnicu. Ondje je pod policijskim nadzorom ostao dvije godine, sve dok nije dobio dozvolu za odlazak iz zemlje. Dozvolu je dobio zahvaljujući pritiscima uglednika iz inozemstva na kralja. Tada je početkom juna 1931. godine Pribićević otputovao iz zemlje u emigraciju u Prag. Važno je reći da se on u emigraciji nije pasivizirao, već odlazi iz Praga u Pariz gdje ostaje sljedećih nekoliko godina.

Pribićević je u inozemstvu i svoj unitaristički stav zamijenio federalističkim, a monarhistički republikanskim. A u vrijeme potpisivanja Zagrebačkih punktacija, svojevrsnog istupa SDK protiv diktature, Pribićević završava i pisanje svoje knjige „Diktatura kralja Aleksandra“ koja je prvi put objavljena 1933. godine na francuskom jeziku. U ljeto 1936. godine Pribićević sad već teško bolestan, napušta Pariz i vraća se u Prag gdje 15. septembra 1936. godine i umire.

Takođe, treba reći da je u sanatoriju u Pragu sa bolesničkog kreveta Pribićević 6. septembra Hinku Krizmanu izdiktirao svoju Političku oporuku. U njoj je naveo da je zajednička jugoslavenska država nastala ne samo zbog etničke srodnosti, nego i zbog načela života i zajedničkoga historijskog djelovanja. Pri tom je posebno naglasio da jugoslavenska država „nema budućnosti, ako hrvatski narod nije u njoj jednaki i ravnopravni konstitutivni faktor kao što je i srpski“.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremne za posudbu su knjige: Hrvoje Matković: Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada 1995., Svetozar Pribićević: Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden marketing; Narodne novine, 2000., te Svetozar Pribićević: Diktatura kralja Aleksandra, Zagreb: Globus, 1990.