Umjetnost nije nestala, samo je iz glume prebačena u vlastiti tekst

knjiga-provjet

Kako to u životu obično biva: od slučajnosti ne možeš pobjeći. Tako je Treći program HTV-a prošlog tjedna emitirao film “Oficir s ružom” Dejana Šorka iz 1987. godine, u kojem Žarko Laušević tumači glavnu mušku ulogu za koju je dobio i pulsku Zlatnu arenu.

Nedugo prije toga u izlozima zagrebačkih knjižara pojavila se “Druga knjiga” (izdavač: Hipatija iz Beograda, 49,99 kuna) Žarka Lauševića, nastavak njegove autobiografije “Godina prođe, dan nikad”.

Obje priče zapravo su – Dnevnik jedne robije, o životu ovog velikog glumca koji počinje u trenutku tragedije jer ono što je Laušević bio nekada u njegovim se tamničarskim memoarima samo usputno spominje. A priča o tome kako je zvijezda jugoslavenskog filma i kazališta postala ubojica na neki je način počela u teatru. Laušević je tumačio naslovnu ulogu u predstavi “Sveti Sava” Siniše Kovačevića u produkciji zeničkog Narodnog pozorišta i u režiji Vladimira Miličina. Nakon te uloge, kada je izvedba predstave na gostovanju u Beogradu prekinuta i kada je ispred kazališta pretučen glumac Irfan Mensur, počele su ozbiljne, ekstremističke prijetnje Lauševiću (rođen na Cetinju), koji je zbog te uloge u tadašnjoj Srbiji označen kao glavni rušitelj srpskih mitova. Policija mu je savjetovala na nabavi pištolj, a on se njime i poslužio kada su pijani mladići napali njega i brata. Epilog: dvojica mrtvih, jedan teško ranjen. Žarko Laušević osuđen je na 15 godina zatvora, u dugom postupku kazna mu je smanjena na 13 godina, a tužitelj je tražio čak i smrtnu kaznu.“Druga knjiga” donosi zatvorske dane nakon prve presude, u očekivanju druge.

Laušević je i ovdje besprijekoran pisac. Jasna je njegova agonija, precizno opisane emocije izgubljenog čovjeka. Ovdje su strahovi za obitelj jer prijetnja smrtnom osvetom visi nad cijelom obitelji. No najuzbudljivije i najtragičnije stranice one su o snoviđenjima, one u kojima Laušević “razgovara” s nekim svojim likovima, za koje čitatelji nikada nisu do kraja sigurni jesu li stvarni ili izmišljeni, ali i one kroz koje se prelamaju sudbine ostalih zatvorenika.Obitelj, ljubav, dragi ljudi… svi su oni s druge strane žice. Tamo je ostao život, a oko Lauševića samo je trajanje. I čekanje. Atmosferu prenosi majstorski, u maniri najiskusnijih književnika koju su svoju zrelost čekali desetljećima. No jasno je da ni ove stranice nisu nastajale lako. Na njima prevladavaju mahom negativni osjećaji, ali baš oni čitatelja tjeraju da ubrzano grabi dalje kroz knjigu iako zna da sretnog kraja nije bilo. Samo posao soboslikara u dalekom New Yorku. Ova je knjiga ipak svjedočanstvo o umjetnosti koja nije nestala, već je iz glume prebačena u vlastiti tekst.

Izvor: vecernji.hr

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: