Vladan Desnica kao most između hrvatske i srpske kulture

Ovogodišnji Desničini susreti posvećeni su prvenstveno Vladanu Desnici te njegovu iskustvu i doprinosu kulturnoj povijesti Zagreba.

Znanstveni skupovi Desničini susreti 2018.  i Desničini susreti 2019.: Vladan Desnica i Zagreb, 1924.-1930. i 1945.-1967. istražuju Zagreb u vremenima kada je Vladan Desnica u njemu živio, te se ljudski i intelektualno formirao u svojim mladim, odnosno kada je umjetnički stvarao i djelovao u svojim zrelim godinama, pa sve do smrti u šezdeset i drugoj godini života.

Otvarajući Desničine susrete 2019. –  Znanstveni skup: „Vladan Desnica i Zagreb, 1924.-1930. i 1945.-1967., u dvorani biblioteke SKD „Prosvjeta“ 22. novembra, profesor emeritus Drago Roksandić istaknuo je tridesetu obljetnicu rada Desničinih susreta koji su utemeljeni 1989. godine i koji su održavani s ovećim diskontinuitetom u aktivnom radu, ali nakon što su 2005. godine ponovo obnovljeni, iz godine u godinu bili su sve produktivniji i kreativniji.

„To , naravno ne bi bilo moguće bez organizacije nekada bolje, nekada lošije, ali ono što je još važnije, to ne bi bilo moguće bez ljudi. Tako je još 1997. godine u „Prosvjeti“ a, u suradnji s Odsjekom za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, održan prvi skup o Desnici, kojeg su organizirali dr.sc. Dušan Rapo i dr.sc. Dušan Marinković. Skup je bio izuzetno poticajan, ne samo u simboličkom smislu, nego po svemu što je bilo rečeno. A, 2004. godine, upravo u ovom prostoru Biblioteke, bila je održana i prva izuzetno dokumentirana izložba o Kuli Stojana Jankovića. U svemu tome tada me podržao akademik Tonko Maroević jedan od najinspirativnijih sudionika i jedan od onih koji nas prate svih ovih godina. A, čovjek bez kojeg svega toga ne bi bilo je Velimir Visković, ne samo da nas je podržavao, nego i uticao na čitav niz ljudi koji su bili u dvojbama, sudjelovati ili ne? Tu je, svakako i Dušan Marinković i mnogi drugi.“, rekao je Roksandić.

Ove godine su, prema Roksandiću, Desničini susreti sadržajniji nego ikada do sada i to, stoga  jer su po prvi puta pisci, na jedan nesvakidašnji način govorili o Vladanu Desnici, govoreći o samima sebi. To je izvedeno u organizaciji Hrvatskog društva pisaca u Novinarskom domu. „A, najveće naše ovogodišnje, inovativno iskustvo bio je koncert Desničine glazbe koja je izvedena u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa, Muzičke akademije u Zagrebu.

Izvedba koja je bila bitno obogaćena sjajnom idejom da se povežu glazba i stihovi iz „Slijepca na žalu“, je doista bila sjajna, a i odziv publike je bio daleko iznad očekivanja.“, naglasio je Roksandić. Također, je spomenuo i promociju zbornika sa prošlogodišnjih Desničinih susreta, koja je prije nekoliko dana održana na Interliberu. Tu je i neizostavna Biblioteka Desničini susreti u kojoj je sedamnaest svezaka tiskano od 2010. godine, pod uvjetima koji, prema Roksandiću doista nisu izdavački. Iako imaju izvrsnu suradnju sa FF-press-om bez koje toga, također ne bi bilo. Inače, veliki trud uz Roksandića u sve je uložila i urednica Ivana Cvijović Javorina.

Roksandić je zatim, sve prisutne pozvao da 11. decembra dođu u Aulu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu na predstavljanje knjige: Epistolar Vladana Desnice. „To je jedno kritičko izdanje, njegovih pisama iz njegove osobne ostavštine od 1910. do 1945. koje smo radili uz svesrdnu podršku obitelji i to ne samo legitimacijske naravi, nego i radne gdje nam je najviše pomogla profesorica Sanja Roić.“, dodao je Roksandić.

Inače, Desnica je jedan od pisaca o kojima se u znanstvenom smislu, vrlo mnogo govori, a vrlo mnogo ga se i čita. Stoga je i nakana ovakvih skupova, mišljenja je Roksandić, da se Desničin opus, čija bibliografija broji oko 3oo naslova u književnom, a i širem smislu, kulturnom i društvenom, vrednuje i da se rasprave relevantna pitanja.

„Ovaj naš skup se održava u vrlo kreativnom ozračju, on je ove godine, više nego prethodnih istraživačke naravi. Suočeni sa spoznajama i sviješću o kontroverzama razne naravi, odlučili smo da treba ići novi val istraživanja gdje ćemo se suočiti s pitanjima koja su u pozadini svega što se sa Desnicom dešava. Jer u zadnje vrijeme su objavljena dva izuzetno žestoka napada na Vladana Desnicu s pokušajem da ga se difamira kao četnika. To je sramotno, jer za to nema apsolutno nikakvih dokaza. Ali, moramo se s time suočiti i to ne samo s hrvatske, već i sa srpske strane. To je, na žalost pokušaj drastičnog devalviranja njegovog opusa, a Desničini susreti su nastali, upravo zbog interkulturalizma.“, zaklučio je Roksandić.

Prvoj sjednici predsjedavali su Velimir Visković i Patricija Počanić (asistentica na Povijesti umjetnosti). Sve prisutne pozdravio je Velimir Visković kao dugogodišnji sudionik Desničinih susreta i ex desetgodišnji predsjednik Društva pisaca. On je, kako je rekao, itekako  inzistirao na suradnji oko Desnice i sa „Prosvjetom“ i sa Katedrom za kroatistiku, tako da različite hrvatske institucije budu uključene, a kao što je naglasio i osobno mu je bilo stalo do jednog pisca koji je neka vrsta mosta između Hrvata i Srba, hrvatske i srpske kulture.

„I gdje doista imamo prilike za suradnju. Trudili smo se da razbijemo te zazore s tim što ćemo okupljati najvrsnije intelektualce, istraživače, osvjetljavati neke zanimljive fenomene. Mislim da smo zahvaljujući dugogodišnjem voditelju ovih susreta, gospodinu Dragi Roksandiću, u tome, doista i uspjeli. O tome govore i zbornici koji su do sada objavljivani u vezi sa našim susretima. I mislim da je dobro da su Desničini susreti nadilazili istraživanje samo jednog opusa, i bavili su se , zapravo Desničinim vremenom. U kojem je na različite načine Vladan Desnica utisnuo svoj biljeg. Naime, scena kada se on javlja, početkom pedsetih je u velikoj mjeri zajednička, zagrebački časopisi čitaju se u Beogradu, a beogradski u Zagrebu. Postoji jaka interferencija u kulturnom životu koja je bila produktivna, ma koliko je to nekome drago bilo čuti.“, rekao je Visković i ujedno najavio i prvog izlagača- referenta, velikog štovatelja opusa Vladana Desnice, čovjeka koji kao Splićanin jako dobro poznaje Zagreb. Naravno, riječ je o akademiku Tonku Maroeviću koji je u svom izlaganju govorio o Vladanu Desnici i Zagrebu.

Samosvojan kao i uvijek, pjesnički nadahnut, akademik Maroević je kazao: „Moja tema je široka, pročitao sam gotovo cijeli zbornik koji je lani objavljen da bi mogao što kompetentnije govoriti o temi koja je i privlačna, a i ne sasvim lagana jer je taj odnos Desnice i Zagreba, dinamičan, pomalo i konfliktan u svakom slučaju zanimljiv.“, rekao je na početku svoga vrlo dojmljivog izlaganja Maroević.

Govorio je o dva razdoblja, sasvim različita tipološki i kulturalno, o formativnom razdoblju, Desničinih studentskih pet godina, ako se isključi pariška godina iz tog razdoblja u kojem je Desnica došao u Zagreb, a mogao je otići i u Beograd ili neku drugu sredinu. Zagreb je, možda odabrao i zbog glazbe, mišljenja je Maroević, jer zagrebački glazbeni život u to doba bio je vrlo bogat, a njegovi interesi prema pjevanju i komponiranju mogli su ga tu voditi.

Što se tiče njegova intersa za pravo koje je, također studirao, kao što je sam Desnica pisao, smatra da mu to nije bilo uzaludno iskustvo sa ljudima, koje je mogao doživjeti i u obiteljskoj kancelariji i u Obrovcu i Splitu. „Ali ta zagrebačka formacija je sigurno važna, riječ je o 1930. godini, Zagreb je tada bio jedan od europskih gradova koji je i po političkom životu tada bio, može se reći, i interesantniji od Beograda. I zbog broja radničke klase i komunizma koji ga nije privlačio, ali su ti procesi sigurno dinamizirali tu kulturnu scenu Zagreba.“, rekao je Maroević i dodao da je Desničin odnos prema Krleži bio kompleksan, priznavao je njegovu vrijednost, ali on na njega nije utjecao. Govorimo, dakle o tom formativnom razdoblju između dva rata. Desnica je u Zagreb došao već jako formiran. Njegova Jelšanska obiteljska dionica, također nije nevažna, smatra Maroević jer je poneka novela i tamo situirana. „Desnica je ponajprije regionalni pisac, sam je bio svjestan da je na brazdi Matavulja i Šimunovića što ga je često kod modernista ograničavalo. S druge strane ta njegova talijanska bitna formacija, također se čini ključna i važna. Legitimira se kao kročeanac. Čak i njegov odnos prema tradiciji je uvijek interesantan, upućuje uvijek mlade pisce na Stendhala, Tolstoja, radije možda nego na neke moderniste.“, kaže Maroević.

On je, također fasciniran Desničinim sjajnim kazališnim kritikama, posebno Vojnovića, njihovom dubinom uvida. Tako, posebno ističe da je Desnica poznatiji kao regionalni pisac, Dalmatinske regije. Toponimi življenja, iskovani su mu na iskustvu vlastita življenja u blizini Obrovca gdje mu je otac imao kancelariju.

Zanimljivo je isto tako vidjeti u kojoj je mjeri Zagreb ušao u Desničinu književnost, smatra Maroević. U pismu Tišmi on govori kako je većina tema dalmatinska, ali postoji i nekoliko zagrebačkih. Najvažniji njegov odnos prema Zagrebu su polemike, mišljenja je Maroević.

Desnica je imao teškoće da ga ta sredina primi, posebno književnička sredina. No, imao je i izvanrednih prijatelja u njoj: Kolara, Šegedina, Kaštelan je posebno bio afirmativan prema njemu. Desnica je vrlo suptilnom ironijom znao pisati humoreske i kozerije. Diskrecija je nešto što je uvijek hvalio. U Zagrebu je vidio običan život oko sebe bio je zaintersiran za gradske motive. No, zanimala ga je introspekcija, ono unutrašnje, šira komponenta realizma. Hvalio je i volio Marinkovića.

Treba, također istaći i teškoće Desničina življenja, u kojima se bavio prevodilačkim radom, a koji se Maroeviću čini posebno zanimljivim i važnim. On, tako iz talijanske i francuske kulture prevodi vrlo važne tekstove.

Iako je Maroeviću „Zimsko ljetovanje“ Vladana Desnice, manje drago, kao i većini danas od „Proljeća Ivana Galeba“, ipak smatra da je za sudbinu književnosti važnija ova prva knjiga u kojoj on ratnu temu koja je dramatična, interpretira mimo ideologije.

Maroević smatra da je Desnica, upravo kroz polemike izborio svoj status autonomnog, samostalnog pisca koji ima svoju istinu i svoj etos. „Zagreb je u tim „progutanim“ polemikama prema Desnici pokazivao nepravdu, ali i Desnica je svojim dostojanstvom mogao iritirati –  svojim osjećanjem da ne duguje nikome ništa, da donosi svoju istinu. I uprkos vremenu i nevremenu on je uspio ostvariti svoj fascinantan opus. Uspio je osigurati izvanredno mjesto u hrvatskoj književnosti, osim u srpskoj kojoj, također pripada.

„U pismu Frangešu, potvrđuje svoju želju da pripada obema kulturama. Njegova zagrebačka afirmacija je jako važna, a tu su mu pomogla prijateljstva sa Kolarom koji se otpočetka zalaže za njega, Krleža ne pripada njegovom krugu, dok ga Matković, također afirmativno prihvaća. Zagreb se tako na neki način iskupio. Desnica je unio, nove moderne glasove u smislu autentičnosti, nikakve pomodnosti.“, zaključio je Maroević.

Alenu Obrazoviću, sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, svakako nije bilo lako vratiti se na studentsko razdoblje Vladana Desnice, nakon podužeg uvodnog, ali zato sjajnog izlaganja akademika Maroevića.

Obrazović je govorio o Zagrebu kao novom studentskom središtu koje svoj početak kao moderno sveučilište bilježi od 1874. godine, gdje broj fakulteta i studenata brzo raste. U tom vremenu postojali su samo bogoslovni, pravni i mudroslovni fakultet. Na prijelazu stoljeća Zagreb tek postaje studentski grad.

„Većina tadašnjih studenata preferira odlaziti u neka veća europska središta kao na primjer Prag, Bratislavu i drugdje. Tako da je sve do prvog svjetskog rata, broj studenata, zapravo bio relativno  mali. Od 1913. na 1914. samo 1100 studenata se upisuje na Sveučilište u Zagrebu. Nakon rata u sklopu Sveučilišta djeluju četiri fakulteta, osnovan je i Medicinski fakultet. Ubrzo nakon toga osniva se i niz drugih fakulteta kao što je Gospodarsko –šumarski, Veterinarski, te preteća današnjeg Ekonomskog fakulteta.

Desnica je pravni fakultet upisao 1924. godine kada i dolazi u Zagreb. Podaci o njegovom studiranju su vrlo rijetki. Pazio je na svoje studiranje, bio dobar student. Ali često je odlazio u rodni kraj gdje je pomagao svojem ocu. Nije ulazio u razne studentske udruge, nije se uključivao u političke udruge, što je za studenta toga doba malo i začuđujuće jer su bili pravni protesti protiv Vlade ili odluka na Sveučilištu. No, to govori o čistoći njegova karaktera tada.“, rezimirao je Obrazović i nastavio „da se iz njegove ostavštine, moglo pročitati da je volio kazališne i muzičke predstave, te likovne izložbe, taj društveni život Zagreba. „To se može isčitati i iz njegovih kasnijih djela kao što smo sada već čuli. Imao je bogati društveni život u Zagrebu dvadesetih i tridestih godina kada su se počele otvarati kavane, a došao je i Jazz. Ti određeni obrasci sigurno su imali utjecaja na Desnicu i njegovo kasnije djelovanje i djela. Tih pet godina njegova studentskog života bili su dosta formativni za njegovo kasnije razdoblje kada se odlučio vratiti u rodni kraj. Začuđujuće je možda da iz toga doba nije ostalo puno njegovih pisama, ostavštine. Iako je kasnije priznao da je u tome razdoblju dosta pisao, neke skladbe, samo je jednu zaštitio. Vrlo je malo čak i u arhivama ostalo o njemu iz tog razdoblja. To mi se čini kao njegovo vrlo misteriozno razdoblje o kojem još uvijek nastojim nešto više pronaći.“, rekao je Obrazović i dodao „da je sam Desnica rekao da mu je pravna karijera bila sekundarna u odnosu na književničku. Književnikom se rodio, a tek kasnije postao pravnikom. Kratki boravak u Parizu, sigurno mu je proširio vidike i odlučio je što prije diplomirati.“, zaključio je Obrazović.

Profesora Marka Petraka sa Katedre za rimsko pravo, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osim osobnih razloga, da govori o Vladanu Desnici kao studentu prava na Sveučilištu u Zagrebu, potaknula je i uporaba Desničinih specifičnih pravnih fraza, način kako ih je dekontekstualizirao i onda stavljao u jedan novi kontekst svog književnog izričaja.

„Hoću vidjeti u kojoj mjeri jedna opća pravna kultura koju je nedvojbeno Desnica imao, koliko je mogla pridonijeti njegovom književničkom iskustvu? Odnos književnosti i prava, književnika i prava je jedno davno pitanje, ako se samo zadržimo na primjer u rakursu Njemačke, od Goethea preko Kafke do danas meni najdražeg njemačkog romanopisca Martina Mosebacha. Svi su po obrazovanju pravnici u svom osnovnom obrazovanju.

Nedavno kad sam razgovarao sa crnogorskim kolegama, sa predsjednikom Akademije rekao mi je: Kada se zaželim izvornog narodnog jezika ili uzmem Njegoša ili uzmem Bogišićev zakonik koji su pisani na jednom egzemplarno lijepom jeziku. Na žalost propisi danas više nisu takvi.“, rekao je Petrak i nastavio, „ono što je obično narativ kod Desnice je da mu je otac bio pravnik kao i stric, obiteljski je bio predodređen za studij prava.

Međutim prema Marinkoviću, čitajući njegove razgovore s Desnicom, čini se da je taj njegov izbor studija bio rezultat njegovog nutarnjeg opredjeljenja, a ne samo jedne obiteljske tradicije. Taj studij je tada trajao četiri godine. Desnica je studirao u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, slušao je iznimno mnogo pravnopovijesnih kolegija. Desnica je kao izborne kolegije slušao čiste povijesne kolegije o srednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti, slušao je sociologiju kod Ernesta Mullera, čovjeka koji je prvi uopće uveo sociologiju i kriminologiju na Sveučilište u Zagrebu. I slušao je i istočno kanonsko pravo pravoslavne crkve, taj jedan sakralni diskurs koji Desnica usprkos vremenu nije napustio.

Posebno zanimljivo je da su mu profesori bili ljudi koji su imali kontakta sa literaturom i sami bili pisci, prije svega Vinko Krišković, mu je predavao pravo, čovjek koji je gotovo cijelog Shakespeara preveo na hrvatski, napisao nekoliko knjiga o tome.

Desnica je kod polaganja jednog od ispita, na žalost došao u sukob sa jednim od ispitivača, spominje se ispitivač procesnog prava, čija uvjerenja nije djelio Desnica, očito je preangažirano isticao svoje mišljenje.“, naglasio je Petrak.

„Kad pogledamo njegove književne tekstove, gdje sam se ja reducirao na njegov latinitet, uporabu latinskih izraza. Svaki naš pisac ima nekih latinskih izraza. Specifičnost Desnice je da ćemo kod njega naići i na specifično pravne izraze koji se koriste izvan iskustva prava, a koje je on dekontekstualizirao i stavljao u novi književni kontekst.

Tako kad ga je određena osoba intervjuirala i pitala: Da li vas je vaša pravna struka ometala u književnom stvaranju? On je odgovorio: Bio bih nepravedan kad bih rekao da moja pravnička struka nije doprinijela mom poznavanju čovjeka, upotpunjavanju životnog iskustva. Čim je taj fundus svestraniji, tim je pisac cjelovitiji.“, zaključio je Petrak.

Izvor: skd-prosvjeta.hr
Foto: Nenad Jovanović/Novosti

%d blogeri kao ovaj: