VOJIN BAKIĆ – autentični moderni umjetnik, iskonski kipar

Vojo je rođen u Bjelovaru na današnji dan 5. juna 1915. godine kao treće od djece (petero braće i jedna sestra) ugledne i imućne građanske porodice. Riječ je  o jednom od najvećih kipara 20 vijeka koga i svjetska kritika ubraja među najvažnije evropske kipare modernizma. Vojinov otac Konstantin – Kosta Bakić rođen je, takođe u Bjelovaru u bogatoj srpskoj porodici, a preminuo je od upale pluća na Sušaku 1925. godine, kada je Vojinu bilo tek deset godina. Majka Jelena rođena Schnautz, potjecala je iz pomorske i brodovlasničke porodice primorskog gradića Bakra u Hrvatskoj. Otac joj je bio švedskog porijekla, a majka iz mađarsko-slovačke plemićke obitelji. Jelena je prešla na pravoslavnu vjeru upoznavši Kostu i ime Josipa, koje je prije nosila, promijenila u Jelena.

Vojin Bakić je u Bjelovaru završio Srpsku osnovnu školu i realnu gimnaziju u kojoj je prolazio sa vrlo dobrim uspjehom. Najviše se zanimao za filozofiju, sociologiju i književnost, a interesirali su ga i strani jezici poput francuskog i njemačkog. Maturirao je 1933. godine, a dr. Siniša Ban, sveučilišni profesor, Bakićev prijatelj, sa kojim je rastao u istoj ulici i sa kojim je zajedno pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a za vrijeme studija i studentskih dana dijelio podstanarsku sobu, sjeća se da je Vojo već u gimnazijskim danima pokazivao veliko zanimanje za kiparstvo i slikarstvo. Volio je raditi sa glinom i gipsom, izradio je i bezbroj skica sjedeći uz bazen, na plaži Šoderici kraj Koprivnice, ili na bjelovarskom korzu.

Prvi puta se Vojinovi radovi prikazuju u Bjelovaru 1933. godine  za njegovih gimnazijskih dana pred veliku maturu. Izložio je tada Mojsija u gipsu, ženski torzo iz gline, izrađen prema jednoj djevojci iz razreda i nekoliko skica i portreta. U Bjelovaru je Vojin upoznao i buduću ženu Ljubu Schneider, kćer šumarskog inženjera iz Vinkovaca sa kojom se vjenčao 1942. godine. Već u gimnaziji Vojo je pokazivao želju za vlastitim gledanjem i tumačenjem pojava oko sebe, pa se često znao suprostaviti i stavovima svojih profesora. No, tom samosvjesnom mladiću stručnjaci za likovne umjetnosti proricali su veliku budućnost. Tako mu je već u sedmom razredu gimnazije, njegov profesor crtanja rekao: „Bakiću, Vi ste izrazit talent i nemojte to iznevjeriti.“ Slično je tvrdio i Ivan Meštrović, koji je u zapažanjima o studentima Akademije likovnih umjetnosti, iznesenim u knjizi „Uspomene“ Bakićeve radove ocijenio najvišom ocjenom.

Nakon završene gimnazije Vojin je najprije upisao studij prava, ali mu on nije odgovarao, pa je već sljedeće godine, uz pomoć braće Aleksandra i Milana, upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Prve dvije godine je završio u klasi profesora Frane Kršinića, a druge dvije u klasi profesora Roberta Frangeša – Mihanovića. Godine 1939. vrativši se nakon diplomiranja u Bjelovar, kraće vrijeme boravi i u Veneciji i Firenci gdje ima prvi direktan dodir sa starom umjetnošću nastalom na italijanskom tlu, isto tako i sa djelima savremenih italijanskih kipara. U oktobru prvi puta tako sudjeluje na skupnoj smotri, na Izložbi zagrebačkih umjetnika u Zagrebu. Prvu samostalnu izložbu u septembru 1940. godine Bakić izlaže u bjelovarskom Glazbenom zavodu – dvadesetak skulptura i tridesetak crteža (kredom, laviranim tušem).

Vojo je živio i preživio teške ratne dane od 1941. do 1945. godine u Zagrebu. Nije se politički opredjeljivao, ali je sudjelovao u nekoliko prijeratnih demonstracija lijevih stranaka i organizacija. I tako se uskoro opredjeljenje nametnulo samo od sebe. Naime, 1941. sva četiri Vojinova brata odveli su ustaše prvo u logor Danicu, a zatim u Jadovno na Velebitu gdje su sva četvorica ubijeni. Vojina su ustaše, takođe uhapsile u sumrak jednog vrućeg julskog dana 1941. ispred ulaza u stan u Mihanovićevoj ulici u Zagrebu. Izbjegao je sudbini braće zahvaljujući Franu Kršiniću koji je kao njegov učitelj i mentor pismeno garantirao za njega i na taj način i sebe izložio opasnosti.

No, malo je poznato da je Vojo bio i vojni bjegunac. Dobio je poziv da služi u poglavnikovoj NDH. Pozivu se nije odazvao, a za odbijanje poslušnosti plaćalo se glavom. Tada se zbog straha da ga ne prepoznaju, malo kretao po gradu, a služio se i lažnom iskaznicom na ime Ivan Stilinović. Nakon izlaska iz zatvora 1941. godine morao je nešto raditi, trebalo je od nečega živjeti. Opet je prijateljski pomogao Fran Kršinić. Na temelju njegove preporuke, budući veliki kipar je na starom Zagrebačkom velesajmu krpao i popravljao modele raznih životinja, što je ranije radio Robert Frangeš, takođe kipar. Bakić je neko vrijeme tu radio, a kasnije je prešao na Agronomski fakultet u Zagrebu, gdje po narudžbi profesora izrađivao modele životinja koji su još i nakon Drugog svjetskog rata služili za demonstriranje studentima.

Dr. Mara Prša, profesor na Agronomskom fakultetu (po Dušanu Matiću: „Vojin Bakić – moj prijatelj“) tako priča da su njegovi modeli bili krasni, znalački izrađeni, realistički sa svim pojedinostima – rogovima, repom, ušima. Otuda i njegovo znanje o anatomiji životinja, posebno o biku, kojega je, očito najbolje proučio. Tako je nastao i njegov bik, dobro poznat ne samo u nas, nego i u svijetu. Po njemu je Vojo bio i ostao prepoznatljiv. Možda treba napomenuti da je Vojo i rođen u znaku bika. A takođe, treba reći da se Vojinu za vrijeme rata rodio i sin Zoran, 1942. godine. Nakon majčine smrti 1951. godine, Zoran je poslan Vojinovoj majci u Bjelovar, a kipar odlazi u Pariz, gdje ostaje godinu dana.

Vojin Bakić radi na skulpturi Bika, 1956.
Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Vojin_Baki%C4%87_radi_na_skulpturi_Bika.jpg This work first published in Yugoslavia is in the public domain because its copyright expired pursuant to the Yugoslav Copyright Act of 1978 which provided for copyright term of the life of the author plus 50 years, respectively 25 years for photograph or a work of applied art.

Cijelo Bakićevo poslijeratno stvaralačko razdoblje ispunjeno je traganjima u kojima on vodi uzbudljiv i često fascinantan dijalog sa pojedinim velikim ostvarenjima klasične i moderne skulpture. Kroz različite faze tog dijaloga, osobito u monumentalnoj plastici, kojom je na poseban način obilježen cjelokupan njegov opus, Bakić, čini se, i svojoj umjetnosti i kiparstvu uopće postavlja postupno sve dublja pitanja. I otkriva sve obuhvatnije i sve mnogoznačnije odgovore. Od njegovih brojnih djela navodimo tek nekoliko: Spomenik streljanima (u Bjelovaru), 1947; Spomenik Stjepanu Filipoviću (u Valjevu), 1949-1955; Autoportret, 1952; studiju za spomenike Marxu i Engelsu, 1950-1953; Bik, 1950; Torzo, 1956; Spomenik pobjede ( u Kamenskom), 1958-1968; Spomenik žrtvama (u Dotršćini), 1964; te Spomenik revoluciji (na Petrovoj gori), 1982.

Spomenik na Petrovoj gori
Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:19.08.2010._Petrova_Gora_-_panoramio_(1).jpg Creative Commons Attribution-Share Alike 3.0 Unported license.

Bakićeva velika, monumentalna djela, nekonvencionalna koja su nadilazila i stvarne i moguće intencije naručioca, i strana svakoj službeno proklamiranoj „estetici“, komunicirala su sa svojim publikama, prije svega zato što su one u njima naslućivale , ili možda čak i prepoznavale, sumnje, dileme i otkrića njihovih stvaraoca, to jest uzbudljivost, a ponekad i smislove njegove kreativne drame. Smještena ili u komemorativnom namjenom ograničena i artikulirana područja ili u slobodan, praktički neograničen krajolik, ta su djela imala veoma širok i raznolik krug gledaoca. Ali i ostala Bakićeva ostvarenja, imala su česte susrete sa publikama kao potencijalnim sagovornicima na uistinu vrlo brojnim izložbama na kojima je on sudjelovao ili su mu bile posvećene – u Bjelovaru i Zagrebu, u Osijeku i Dubrovniku, na Rijeci, u Poreču, u Ljubljani i Beogradu, u Londonu, u Stuttgartu, Berlinu, Mainzu, Erlangenu, Kasselu, Bochumu, u Parizu i Antibesu, u Bruxellesu, u Veneciji, Milanu i Rimu, u Lausannei i u Bratislavi, u Washingtonu, u Sao Paolu… Zapravo, njegovu umjetnost upoznalo je u živom kontaktu više nego impozantno mnoštvo njegovih savremenika.

No, i u ovo sadašnje vrijeme zbivaju se čudne, za civilizirani svijet neshvatljive stvari. Prvi nagovještaj te katastrofične mogućnosti dogodio se u proljeće 1956. godine kada je požar bivšeg Meštrovićeva ateljea,  u koji se Bakć prije nekoliko godina bio uselio sa četvoricom drugih umjetnika, uništio „stotinjak“ skulptura, mape sa crtežima, fotografije i dokumentaciju, te nekoliko završenih spomeničkih studija. Ali prava tragedija ljudskosti, događala se četvrt stoljeća kasnije, za Domovinskog rata, kada je namjernim demoliranjem uništen niz Bakićevih velikih spomeničkih i ostalih skulptura. Spomenik pobjedi u Kamenskom, Spomenik strijeljanima u Bjelovaru, Spomenik Gudovčanima, Spomenik bilogorskim partizanima u Bačkovici, Spomenik palim partizanima u Čazmi, poprsje Ivana Gorana Kovačića u Karlovcu, oštećeni spomenici na Dotršćini, bista Josipa Broza Tita u Velikom Trojstvu, Spomenik revolucije na Petrovoj gori…Vjerojatno su malobrojni oni savremeni umjetnici čiji je opus u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata toliko devastiran kao Bakićev.

A Vojo nije bio materijalist, nije mario za bogatsvo i nije znao ili nije htio znati ni za ono što mu je pripadalo, što mu je nuđeno. Nije se nametao moćnima. Izbjegavao je status čovjeka prvog reda, izbjegavao je prvi red. Radije je sjedio negdje drugdje, sa strane, pazeći da nekome nije na putu. Reklo bi se, pazio je kako hoda da svojim korakom ne poremeti korake drugih. A kao umjetnik radio je ono što je htio i volio, što je bilo duboko njegovo, a ne ono što netko traži i što je politički oportuno. Dobitnik je niza nagrada od kojih izdvajamo: Nagrada Grada Zagreba za skulpturu Bika (1956); Nagrada Grada Zagreba za skulpturu Razlistane forme I (1959); Zlatna plaketa za kiparstvo na III jugoslovenskom trienalu likovnih umetnosti u Beogradu (1967); Prva nagrada za skulpturu na VIII. Bijenalu sredozemnih zemalja u Aleksandriji (1969); Nagrada za skulpturu na 5. Zagrebačkom salonu (1970); te Nagrada „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Kada je navršio pedeset i petu godinu Bakić je izgubio majku koja je doživjela da joj sin bude slavan i slavljen. Tri godine kasnije doživio je pomalo neočekivanu radost, dobio je (izvanbračnu) kćer Irenu. Zatim mu se starost počela sve više približavati. Njezin je dolazak najbolnije osjetio kada mu je, 1989. godine umrla sestra, njegova Seka koja je bila svojevrstan stožer okupljanja čitave porodice. Onda su ubrzo, za dvije godine, stale stizati vijesti o uništavanju njegovih djela. I za rane što su ih ti udarci izazivali, nije bilo lijeka niti u najljepšoj zamislivoj jadranskoj uvali niti, pogotovo u nekim novim kreativnim poticajima. Kad je početkom 1992. godine stigao još jedan, ovaj put sudbinski udarac, iznenadna smrt njegovog pedesetogodišnjeg sina, preostao je još jedan, konačan izlaz. Vojin Bakić preminuo je 18. decembra 1992. u sedamdeset i osmoj godini u Zagrebu.

„Vojo je volio Zagreb. Vjerovatno se najbolje osjećao u njemu, naravno poslije Grščice, bez velike buke (ne misli se na pjesmu i druženje), ponekad i bez dinara za tripice, koje su prema kazivanju bile najbolje u restauraciji Obrtničke komore, u Ilici. Znalo se da je Vojo bio nespretan, nesnalažljiv i da je neko vrijeme imao mirovinu kao radnik srednje stručne spreme, iako je bio akademik, pa smo se zbog toga znali smijati i zabavljati na njegov račun“, govori Dušan Matić u knjizi „Vojin Bakić – moj prijatelj“.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremne za posudbu su monografija: Tonko Maroević: Vojin Bakić, Zagreb: Nakladni zavod Globus; SKD „Prosvjeta“, 1998.,i knjiga Dušan Matić: Vojin Bakić – moj prijatelj, Zagreb: Euroknjiga, 2007.