200. GODIŠNJICA ROĐENJA JOSIFA RUNJANINA – tvorca muzike Lijepe naše domovine

Pjesmu Antuna Mihanovića „Horvacka domovina“ pisanu štokavštinom – oda ljepoti hrvatske zemlje, Josif Runjanin je prvi puta čuo u Glini gdje je kao carski kadet služio vojsku. Runjaninu rođenom štokavcu, stihovi koji su odisali harmonijom i materinskim jezikom, odmah su prirasli srcu.

Josif Runjanin rođen je na današnji dan prije tačno dvjesto godina u Vinkovcima, koji su tada bili u sastavu Slavonske vojne krajine, kao najstariji od sedmero djece Ignjata Runjanina. Mladi je Runjanin kršten u pravoslavnoj crkvi Silaska Svetog Duha u Vinkovcima.

Njegova porodica vuče korijene iz zapadne Srbije. Naime, nakon austrijsko-turskih ratova oni napuštaju selo Runjani u okolici Loznice na samoj granici sa bosanskom Semberijom i relativno brzo se sele u Bijeljinu. Otuda kasnije dolaze u Slavoniju u Vinkovce. Ondje Josif završava pučku školu i četiri razreda gramatikalne gimnazije, a peti pohađa u Sremskim Karlovcima u najstarijoj srpskoj gimnaziji.

Iako od djetinjstva muzički nadaren, Josif kao i mnogi krajišnici, sreću pronalazi u vojničkom pozivu, te odlazi na vojnu akademju u Austriju. Nakon dvije godine kao carskog kadeta šalju ga na odsluženje vojnog roka. Prvo nakratko odlazi u Ogulinsku krajišku pukovniju, pa zatim na duže vrijeme u Glinu, u Prvu bansku pukovniju kojom je komandirao pukovnik Josip Jelačić. Budući general i hrvatski ban je bio popularan među krajišnicima. Nastojao je poboljšati njihov položaj i upravo je u Glini postao oduševljen pristaša ilirskog preporoda. A uz njega se i Runjanin nadahnuo ilirizmom i u njegovu je čast komponirao napjev na tekst Ivana Trnskog „Ljubimo te, naša diko“.

Komponiranje hrvatske himne

Josif Runjanin je redovito odlazio na književne skupove koje su organizirali Ilirci, gdje je razdragano i u dobrom raspoloženju slušao njihove pjesme. Upravo, tada je prvi puta čuo pjesmu Antuna Mihanovića „Horvacka domovina“, oda ljepoti hrvatske zemlje – pisana štokavštinom. Kao rođenom štokavcu, Runjaninu su stihovi odmah prirasli srcu. Važno je kazati da je Runjanin popratio muzikom samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme koja je postala dvodijelna pjesma sa šesnaest taktova. Josif je kao osnovicu koristio Donizettijev treći čin „O Sole piu ratto“ iz talijanske opere „Lucia di Lammermoor“. A jedne zimske večeri 1846. godine komponiranu pjesmu prvi su čuli okupljeni u kući glinskog trgovca i Ilirca Petra Peleše. Navodno je tada Runjanin prisutnima rekao da je dobio inspiraciju tog jutra za vrijeme šetnje po glinskom parku, te da je odmah otišao u svoj podstanarski stan u kući Jure Muretića i napisao nove note koje su mu se prilikom šetnje u glavi pojavile. Peleševa supruga odmah je sjela za klavir i odsvirala finalnu verziju kompozicije. Ipak, sve do današnjih dana vode se rasprave o tome tko je komponirao „Lijepu našu“. No, čini se da je, ipak za konačnu verziju današnje hrvatske himne najviše zaslužan upravo Josif Runjanin, kojeg je Mihanovićev tekst „Horvacke domovine“ jednostavno očarao.

Pjesma se mnogima svidjela, pa se često pjevala po mnogim gostionicama diljem Vojne krajine. Dopala se i pukovniku Josipu Jelačiću koji je daje svom kapelniku Josipu Wendlu, kod kojeg se Runjanin muzički obrazovao, da priredi napjev za muški kvartet i da prilagodi pjesmu za marš. „Horvacka domovina“ tako postaje popularna u svim hrvatskim zemljama, ali tek nakon što ju je preradio skladatelj Vatroslav Lichtenegger i štampao 1861. godine u „Sbirci različitih četveropjevah mužkoga sbora“. A tri desetljeća kasnije, kad ni Runjanin ni Mihanović nisu bili živi, u Zagrebu je 1891. godine gradonačelnik Milan Emil Amruš na prostoru današnjeg Trga Republike Hrvatske (ex Trgu Maršala Tita), priredio veliku Hrvatsko-slavonsku gospodarsku izložbu. Početkom septembra te godine su se pri izložbi održale i svečanosti Hrvatskog pjevačkog saveza na kojima se birala hrvatska himna. Ponuđena su tri prijedloga: „Bože živi blagoslovi“ Petra Preradovića, glazba Ivana pl. Zajca; „Hrvatska himna“ Huge Badalića, glazba Ivana pl. Zajca; te „Horvacka domovina“ Antuna pl. Mihanovića, muzika Josifa Runjanina.

Već nakon prvih stihova, publiku je najviše dirnula „Horvacka domovina“, a to su pokazali odobravanjem i ushićenjem. I tako je Mihanovićeva pjesma postala hrvatska himna. No, naslov joj je promijenjen u „Lijepa naša domovino“ po riječima prvog stiha. Treba, takođe reći da je Runjanin osim te pjesme i pjesme u čast Josipu Jelačiću, komponirao još samo jednu pjesmu. Riječ je o poznatom maršu „Rado ide Srbin u vojnike“. Stoga je bilo mnogo nagađanja o Runjaninovom muzičkom talentu, a katkad su se pojavljivale i sumnje o njegovim dometima u umjetničkom stvaralaštvu. Međutim, Petar Peleš, vlasnik kuće u kojoj je komponirana buduća hrvatska himna, svjedočio je o tome da je Josif Runjanin dobro poznavao note i muzičke instrumenete. A i Kosta Halagić, petrinjski trgovac koji je zajedno sa njim pjevao u glinskom crkvenom zboru, rekao je da je Josif bio najelegantniji i najomiljeniji oficir glinskog garnizona. Dok je njegov bariton opisao kao jedan od najdubljih koji je ikada čuo i koji je zvučao tako lijepo, snažno i sugestivno.

Runjanin je gradio i vojničku karijeru

S druge strane važno je kazati da je Runjanin postojano gradio i svoju vojničku karijeru. Tako je u vrijeme njegovog službovanja Vojna krajina imala oko milijun stanovnika. U doba mira davala je oko šezdeset hiljada vojnika. Krajiški je vojnik bio četiri puta jeftiniji od vojnika iz ostatka Monarhije. Zato je razumljivo da je država bila zainteresirana za očuvanje Vojne krajine kao izvora jeftinih i dobrih vojnika. Upravo se tim dobrim vojnicima okružio pukovnik, a poslije general Josip Jelačić, od kojih su mnogi bili Srbi. Runjanin je kao poručnik poslan na talijansku frontu 1848. godine, iste godine je unaprijeđen u natporučnika, slijedeće godine u kapetana druge klase, a osam godina kasnije u kapetana prve klase. Na frontu će ratovati još dva puta, 1859. i 1866. godine, a između tih ratova pronaći će vremena i za politiku. Naime, kao predstavnik Prve banske pukovnije 1865. godine Runjanin će ući u Hrvatski sabor.

Josif Runjanin oženio se Otilijom Peraković, kćerkom penzionisanog kapetana Tome Perakovića. Zaruke su im trajale sedam godina, tako da Josif tek u 43. godini ulazi u bračnu luku. Godinu dana prije penzionisanja dobiva čin majora. Nakon penzionisanja povlači se iz javnog života i odlazi u Novi Sad. Ondje je i preminuo, dvije godine poslije, 2. februara  1878. godine u 57. godini života, tako da nije doživio proglašenje „Lijepe naše domovine“ hrvatskom himnom. Sahranjen je na pravoslavnom Uspenskom groblju uz počasnu pratnju i paljbu.