MILAN PEJNOVIĆ – pedagog, profesor, urednik

U Zagrebu je na današnji dan 1915. godine preminuo Milan Pejnović, istaknuti prosvjetni neimar, pedagogijski teoretičar i metodičar koji je ostavio vidne tragove u istoriji hrvatskog školstva i pedagogije sa kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka.

Milan Pejnović se rodio u Sisku 24. januara 1876. godine. Nakon što je završio sisačku nižu i višu elementarnu školu, 1895. godine dogotovio je i školovanje u zagrebačkom učiteljskom učilištu, a nakon čega je odmah započeo svoj plodni učiteljski vijek. Tako je u Bakru, Pitomači i Virovitici radio kao pučkoškolski učitelj, dok je u Iloku obavljao poslove i zadaće ravnatelja tamošnje više pučke škole.

Zatim se Pejnović prihvatio učiteljevanja u vježbaonici Kraljevske muške učiteljske škole u Zagrebu, pa i predavanja pedagogije na učiteljskim učilištima u Zagrebu i Osijeku. Na kraju je, upravo zahvaljujući višekratno dokazanim pedagoškim i stručnim kvalitetama postavljen i za ravnatelja prestižne zagrebačke muške učiteljske škole. Uočivši sve vrijednosti njegovog praktičnog i teorijskog prosvjetno-pedagoškog rada i djelovanja Hrvatski pedagoško-književni zbor ga je 1901. godine imenovao svojim pravim članom, a 1912. godine ga je izabrao i za svog predsjednika.

Opsežan spisateljski opus i vrijedan urednički rad 

Milan Pejnović je svoj spisateljsko-pedagoški angažman započeo 1896. godine napisima u glasilu Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Napretku koji jedo 1916. godine objavio preko 200 njegovih priloga. No, posebno treba naglasiti da je on od 1908. godine bio urednik rubrike „praktične pedagogije“ (metodike) u tom prvom i najpoznatijem hrvatskom pedagoškom časopisu.

Takođe, treba pomenuti da je predano surađivao i u „Pedagogijskoj enciklopediji“ koju je nekoliko godina i uređivao zajedno sa Stjepanom Basaričekom i Tomislavom Ivkancem. A nedvojbeno se može ustvrditi da su već njegovi pedagoško-spisateljski prvijenci svojom kvalitetom veoma odskakali od sličnih radova njegovih suvremenika, koji su često evropska pedagoška postignuća i spoznaje nekritički i ne uzimajući u obzir specifične hrvatske prosvjetne i društvene prilike „preslikavali“ u hrvatsku školu.

Pejnović se nasuprot takvoj praksi, ogradio od tretiranja općenitih pedagoških pitanja i orijentirao se uglavnom na ono što direktno može koristiti, te što se brzo i učinkovito u odgojno-obrazovnom procesu može primijeniti.

Za nastavu prilagođenu individualnim osobenostima učenika

Tako se i u svojim pedagoškim radovima usmjerio na metodiku i neposrednu realizaciju nastave koja ga je približila konkretnoj školi i učeniku kojeg je shvaćao kao subjekta. I čijim onda spoznajnim sposobnostima, iskustvima, čuvstvima i interesima treba „prilagoditi“ nastavni proces i odgojno-obrazovni pristup.

Osim isticanja takve potrebe izvođenja nastave, Pejnović je, takođe tražio da ona bude utemeljena na općepoznatim pedagogijskim načelima, o čijoj vrijednosti više nije potrebno u nedogled raspravljati jer je odavno dokazana. I stoga takva načela samo treba dosljedno implementirati u sustavu odgoja i obrazovanja u elementarnoj školi.

I u tom smjeru ide i njegov teorijsko-pedagoški rad. Zapravo, cijeli Pejnovićev pedagoško-spisateljski opus mogao bi se ustrojiti u tri skupine, od kojih bi prvu predstavljali prinosi metodici nastave u elementarnoj školi. Drugu, radovi iz općepedagoške domene, a treću – „Pabirci s jezičnoga polja“ koji su privukli veliku pažnju ne samo učiteljstva, nego i jezikoslovnih stručnjaka.

Graditelj suvremene hrvatske elementarne škole

Zajedno sa Davorinom Trstenjakom pisao je udžbenike za osnovnu školu, posebno dijelove iz geografije, zavičajne i prirodoslovne nastave, te o praktično-pedagoškim i jezičnim temama. A veoma su zanimljivi i Pejnovićevi radovi u kojima je duhovitim jezikom kritizirao svaku onu odgojno-obrazovnu djelatnost u kojoj se odstupa od općeprihvaćenih pedagogijskih načela i zakonitosti. Tu se tako mogu susresti primjedbe vezano za male i velike udžbenike, tuđinštinom zasićenom jeziku učitelja, nepotrebnom estetiziranju u nastavi prirodne skupine predmeta i mnoga druga zapažanja razasuta u Napretku.

Tako među njegovim prilozima općepedagoškog karaktera posebno treba istaknuti „Motrenje i zrenje“, „Hipnotizam i pedagogija“ i „Kultura i moral“. Naime, u njima je Pejnović pokazao, ne samo svoje poimanje svijeta utemeljeno na naučnim postignućima, nego i da ima veoma izraženu sposobnost sustavnog promatranja narodnog života, na temelju kojeg je onda donosio valjane prosudbe o društvenom i kulturnom razvoju.

To, svakako dokazuju i njegovi govori u kojima je na sjednicama Hrvatsko pedagoško-književnog zbora, kao njegov predsjednik, suvislo i argumentirano analizirao mnoge goruće socijalne i kulturne probleme hrvatske svakodnevice. A takođe, treba naglasiti da je Milan Pejnović dao značajne prinose borbi za poboljšanje staleškog i materijalnog položaja hrvatskog učiteljstva.

Posebno se na tom planu istakao 1903. godine kada je u svojstvu izvjestioca o pitanju tadašnjih učiteljskih plaća i njihovih prava sastavio peticiju koja i danas može poslužiti kao istorijski dokument za upoznavanje položaja učitelja u hrvatskim zemljama početkom 20. vijeka.

Na kraju možemo kazati da je Pejnović uprkos svom kratkom životnom i djelatnom vijeku, dao velike prinose razvoju nove, na postignućima evropske pedagogijske misli utemeljene hrvatske osnovne škole. I stoga, zbog svih pomenutih prinosa razvoju hrvatskog školstva i prosvjete, hrvatsko učiteljstvo ga je izabralo i u središnji odbor „Saveza hrvatskih učiteljskih društava“ u kojemu je predano radio sve do svoje smrti.

Izvor: Dijelovi teksta preuzeti su iz knjige: Ivan Jurišić-Milan Matijević-Goran Nikić: Srpske škole i istaknuti srpski učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine, urednik Čedomir Višnjić, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2005. Izdano uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske.

Foto naslovna:
Milan Pejnović, izvor: Preuzeta iz knjige  Ivan Jurišić-Milan Matijević-Goran Nikić: Srpske škole i istaknuti srpski učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine, urednik Čedomir Višnjić, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2005.