МИЛКА МАРКОВИЋ – глумица, позоришна режисерка
16. 5. 2026.
Rođen je na današnji dan 29. maja 1887. godine u Križevcima u građanskoj porodici i jedna je od ključnih ličnosti kulturne istorije ex jugoslovenskog prostora. Imao je presudnu ulogu u razvoju dubrovačke umjetničke scene sredinom 20. vijeka. Kao osnivač i prvi ravnatelj Umjetničke galerije u Dubrovniku, svojim radom i vizijom podsticao je istraživanja modernističkih tendencija i afirmisao umjetnost kolorizma.
Brojni mladi umjetnici okupljali su se u njegovom domu. A među njima i kasnije priznati autori, dok su i već etablirana imena poput Petra Lubarde, Milana Konjovića i Stojana Aralice rado sudjelovala u tim susretima. Upravo zahvaljujući Kostinom mentorstvu formirao se tako krug „dubrovačkih kolorista“, prepoznat kao jedinstven fenomen u umjetnosti tadašnje Jugoslavije.
Miroslav Krleža opisao ga je kao „neurostenika“ – možda najtočniji opis čovjeka koji je živio u napetosti između vizije i stvarnosti. Strajnić je bio polemičar, ali i vizionar; impulzivan, ali dosljedan. Svojim je životom pokazao koliko pojedinac može biti pokretačka sila kulturnog prostora kada ga vodi uvjerenje da umjetnost pripada svima
Uvijek jedan korak ispred vremena
Kosta je, zapravo bio promotor novih ideja. Pisao je tako prve monografije o Ivanu Meštroviću i Joži Plečniku i to kada su mnogi još sumnjali u njihovu važnost. Takođe, je valorizirao grafiku i umjetnički obrt kad su se smatrali sporednima, te zagovarao humor i satiru kao legitimne oblike kulturnog naslijeđa. Organizirao je i izložbu karikatura koja je trebala biti preteča Muzeja satire i humora. Njegova misao je bila prostor radoznalosti i sukoba, ali i mjesto u kojem se otvarao horizont i to uvijek jedan korak ispred vremena.
No, ljubav prema umjetnosti probudio mu je brat Branko i tako Kosta nakon gimnazije odlazi u Beč, gdje upoznaje mladog Ivana Meštrovića. Tada se prvi put susreće sa idejom nacionalne umjetnosti, zavodljivom i neuhvatljivom, koja će ga oblikovati, ali i pratiti cijeli život. Inače, slikarstvo je studirao u Zagrebu, Beču i Minhenu, a istoriju umjetnosti u Beču i Parizu. Tamo je upijao duh evropske moderne i prenosio ga u tada mladi jugoslovenski kulturni prostor.
Prepoznavao je i okupljao mlade slikare u „dubrovačku kolorističku školu“
Najvažnije godine proveo je u Dubrovniku, gdje je kao pomoćnik direktora konzervatorskog ureda neumorno radio od 1928. do 1945. godine na očuvanju i modernizaciji građe. Zalagao se za javne arhitektonske natječaje, dovodio velike autore poput Jože Plečnika i Nikole Dobrovića. Takođe, je prepoznavao i potom okupljao mlade slikare (A. Masle, Đ. Pulitika, I. Dulčić i dr.) podučavajući ih ekspresionističko-kolorističkomu slikarstvu. Oni će postati jezgra „dubrovačke kolorističke škole“. Upravo njegova golema zbirka umjetnina: slike, grafike, knjige i predmeti, svjedoči o njegovom senzibilitetu i znatiželji. Međutim, nakon njegove smrti zbirka je razasuta, a što je vjerojatno pridonijelo tome da Strajnić do danas nije memorijaliziran.
Strajnićeva kritika nije bila tek tumačenje, nego i stvaranje
Kritika je za njega bila način oblikovanja kulturnog pejzaža – prostor u kojem se ne samo komentira, nego i otvara put novim idejama. Tako su njegovi tekstovi i rasprave nosili težinu pitanja: što znači nacionalna umjetnost? Kako pomiriti naslijeđe i modernitet? Gdje je granica između politike i estetike?
U ranim tekstovima Kosta Strajnić gotovo fanatično uzdiže Meštrovićev Vidovdanski hram kao simbol jugoslovenskog kulturnog jedinstva, ističući snagu nacionalnog izraza u umjetnosti. No, kasnije ipak sve više naglašava da je presudna kategorija talent. Tako njegova izjava da mu je „talentovan slikar, čak i kad je turski podanik, uvijek imponovao više nego rđav slikar jugoslovenskog podanstva“ svakako najbolje pokazuje kako je sazrijevao i mijenjao kriterije. Njegovi stavovi, ponekad kontradiktorni, odražavaju zapravo prijelazno doba u kojem se oblikovao novi kulturni identitet.
Oskar Wajld jednom je definirao oksfordski um kao „vještinu da se graciozno poigrava idejama“. I Strajnić je to radio, premda možda ne i uvijek graciozno, a ponekad i sa namjernim udarcem. Njegova riječ stoga je znala biti oštra, polemika žestoka, ali cilj joj je bio plemenit; potaknuti razmišljanje, otvoriti raspravu i na kraju podići razinu kulturnog razgovora.
Ostavština koja nije zatvorena u knjigama ili zbirkama…
Najdublji trag Strajnić je ostavio na ljudima. Njegovi četvrtci okupljali su mlade slikare kojima je on otvarao svijet evropskog modernizma, davao poduke, knjige i poticaj za rad. Iz tih susreta oblikovala se onda, kao što znamo i jezgra „dubrovačke kolorističke škole“ (Masle, Dulčić, Pulitika) i čitava jedna generacija koja je obilježila likovni život grada u drugoj polovici 20. vijeka.
Strajnić kao konzervator u Dubrovniku je neumorno radio na zaštiti i modernizaciji grada, zagovorajući javne natječaje, suvremena arhitektonska rješenja, te visoke standarde u tretmanu kulturne baštine. Polemike koje je tada vodio i sporovi u koje je ulazio često su imali širi učinak, postavljali su nova pravila i podizali razinu kulturnog dijaloga u gradu.
Nakon Drugog svjetskog rata Strajnić sudjeluje i u osnivanju Umjetničke galerije Dubrovnik i postaje njen prvi ravnatelj (1945-48). Tada vlastitim donacijama gradi fundus galerije i povezuje ju sa najvažnijim imenima tadašnje umjetničke scene. Time Dubrovnik dobiva prvu instituciju koja sustavno prati modernu umjetnost, ali i čuva baštinu.
Sara Jovanova Prica ističe da Strajnićevaostavština nije zatvorena u knjigama ili zbirkama i iako je danas uvelike zaboravljen i na mnogim mjestima utajen, baš ondje gdje je svojim radom pretakao tradiciju u rijetko zlato moderne, on i dalje živi kroz grad koji je pomogao oblikovati, kroz institucije koje je poticao i umjetnike koje je hrabrio. U mreži odnosa, dijaloga i prijepora koji su pratili njegov život vidi se i današnja vrijednost: umjetnost kao zajednički prostor u kojem se prošlost i sadašnjost neprestano susreću.
Kosta Strajnić preminuo je u Dubrovniku 23. jula 1977. godine.
Foto naslovna:
Kosta Strajnić, c. 1960. Dubrovnik
