BRANKO GAVELLA – kazališni režiser, pedagog, teatrolog i pisac

Na današnji dan 1885. godine  rođen je u Zagrebu Branko Gavella. U radu sa glumcima Gavella je postupao despotski. Glumce je disciplinirano vodio do neke vrste kontrolirane ekstaze, pri čemu se glumac morao odreći svakog suvišnog pokreta. U ex jugoslavenskim relacijama bio je zaista potpuni režiser: Literat, filozof, esteta, muzičar, scenograf, kulturni historičar, kritičar i umjetnik. Bio je i prvi kazališni režiser Krležinih drama. Po dubini pristupa, režiserskom otjelotvorenju dramske književnosti i muzičke partiture na pozornici, Gavelli, svakako pripada mjesto u vrhu moderne evropske režije. A u hrvatskoj teatrologiji jedan je od njezinih neospornih prvaka.

Po porodičnoj predaji Gavelle su porijeklom iz sela Gabelići kraj Gabele u južnoj Hercegovini. Početkom pretprošlog vijeka preselili su se u Srijem, a ondje je u Srijemskoj Mitrovici rođen Đuro, Brankov djed. On će u Pančevu završiti trgovačku školu, a u Zagrebu na Harmici, današnjem Trgu bana Jelačića otvoriće trgovinu. Djed Đuro smatran je jednim od zagrebačkih patricija i dobročinitelja. Izabran je tako i za gradskog zastupnika, a bio je član i odbornik raznih privrednih i humanitarnih ustanova, te mecena. Đuro je, možemo slobodno reći, uzdigao Gavelle u poštovanu i materijalno osiguranu porodicu. Nakon toga je slijedilo osiromašenje da bi u trećoj generaciji zasjao Brankov genij. Brankov otac, Đuro mlađi povremeno se bavio posredničkim trgovačkim poslovima. Oženio se Olgom iz porodice Musulin koji su kao i Gavelle revno podupirali kulturne akcije i ustanove, a što se tada smatralo uobičajenim ponašanjem građanskih patriota.

Formula za najvišu ocjenu

Branko Gavella se rodio 28. jula 1885. godine i već je kao dječak posjećivao staro kazalište. A kad je otvoreno Hrvatsko narodno kazalište, porodica Gavella se pretplaćuje na ložu broj četiri, mezanin desno i plaća godišnje 128 forinti. Branko je tada gimnazijalac i sve je češći posjetilac kazališta. Upoznaje tada i ostvarenja utemeljitelja hrvatskog glumišta Stjepana Miletića i njegovih nasljednika. Prije nego što je maturirao na Klasičnoj gimnaziji (1903.) i pošao na studije na Filozofski fakultet u Beč, Branko je kod Miletića imao teatarski debi. Bio je statist u posljednjoj predstavi velikog režisera, ni ne sluteći tada da će postati čovjek kazališta.

U Beču, gdje je studirao filozofiju, germanistiku i slavistiku, Branko je doktorirao 1908. godine na čistoj filozofiji sa temom „Spoznajno teoretsko značenje suda“ koja je „prihvaćena jednoglasno“. A to je tada bila formula za najvišu ocjenu. Takođe, treba reći da Branko nikada nije učio režiju, niti je praksom mogao steći rutinska iskustva kakva su danas na dohvat studentima. Zato je dolazak režisera i glumca Ive Raića bio od velike važnosti za Branka kao i za zagrebačku dramu. On je takođe, bio apsolvent Miletićeve škole, usavršavao se u Beču, a radio u kazalištima u Berlinu, Hamburgu i Pragu. Kada je 1909. godine došao u Zagreb, sa sobom je donio iskustva evropskih teatarskih inovacija. Branko je upravo na njegovim predstavama mogao spoznati stvaralaštvo režisera. I to ponajprije na psihološkom produbljivanju likova, kultiviranom jezičnom izričaju u glumi, kreativnom rješavanju scenskog prostora, te radu sa glumcem radi stvaranja snažnog dojma i profinjene atmosfere u režiji. No, Gavella je još ipak samo mladi vježbenik zagrebačke Sveučilišne biblioteke koji se o Raićevim zahvatima u režiji može oduševljavati samo u kazališnim kritikama koje počinje pisati za dnevnik „Agramer Tagblatt“.

Teatarski život…

Godine 1914. sa nepunih trideset godina Gavella je prvi put režirao i to Schillerovu „Mesinsku nevjestu“ u Hrvatskom narodnom kazalištu. Narednih 48 godina je ostvario gotovo 300 režiserskih opusa, i to ponajprije u južnoslavenskim i čehoslovačkim gradovima. Od tih Brankovih režija 60 posto se odnosi na dramski, a 40 posto na muzički teatar. Operni je režiser ponajprije bio u Pragu, Bratislavi i Brnu. Više od polovice dramskih realizacija pripadaju djelima pisaca jugoslavenskih književnosti od kojih 85 posto čini hrvatska drama. U ex jugoslavenskim relacijama Gavella je zaista bio potpuni režiser: Literat, filozof, esteta, muzičar, scenograf, kulturni historičar, kritičar i umjetnik. Bio je i prvi kazališni režiser Krležinih drama. U radu sa glumcima Gavella je postupao despotski. Glumce je disciplinirano vodio do neke vrste kontrolirane ekstaze, pri čemu se glumac morao odreći svakog suvišnog pokreta.

Nakon Prvog svjetskog rata, u kojem se borio na galicijskom frontu, Gavella postaje režiserom, dramaturgom i ravnateljem Drame HNK. Na raspolaganju ima sva sredstva za ostvarenje svojih grandioznih kazališnih zamisli. Tim sredsvima, ali ne samo njima, već i svojim znanjem, zanosom i saradnjom sa ponajprije Julijem Benešićem, Ljubom Babićem i Miroslavom Krležom, sazdao je svoju eru u historiji hrvatskog kazališta. Teatarski život Branko nastavlja u Beogradu gdje postaje ravnatelj Drame Narodnog pozorišta. Ondje ostaje četiri godine, a zatim režira u Osijeku, Ljubljani i Brnu. Povremeno gostuje u Pragu, Milanu i jugoslavenskim kazalištima. U Zagreb se vraća 1939. godine i režira niz zapaženih predstava poput „Diogeneša“, „Sina domovine“ i „Večeras improviziramo“.

Baš na pripremama za premijeru Krležinih „Gospode Glembajevih“, ondje ga zatiče i uspostava NDH. Uprava HNK tada ih ubrzo naprasno skida sa repertoara bojeći se reakcije nove vlasti kojima ljevičar Krleža nikako nije bio po volji. U tom periodu uhapšeno je i 30-etak pravoslavaca koji su radili u kazalištu, a među njima je bio i Gavella. Nakon nekoliko dana što su proveli u zatvoru, uprava Kazališta i ustaške vlasti uviđaju da je bez tih pravoslavaca nemoguće organizirati program, pa gotovo svi, nakon obaveznog prijelaza na katoličku vjeroispovijest, ostaju u Kazalištu. Gavella se 1943. godine sklonio u Prag gdje i dočekao kraj rata.

GDK Gavella u Frankopanskoj, Zagreb
Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Kazaliste_Gavella.jpg Osim što je (možda) uporabljiva pod uvjetima poštene uporabe, nositelj autorskih prava dao je dopusnicu za uporabu ove slike na Wikipediji.

Od 1947. godine radi u Slovenskom narodnom gledališću u Ljubljani i predaje na tamošnjoj Kazališnoj akademiji. Dvije godine poslije vraća se ponovo u Zagreb gdje režira drame i opere u HNK. A 1950. godine preustrojio je i zagrebačku Zemaljsku glumačku školu u Akademiju za kazališnu umjetnost (danas ADU). Od 1950. bio je i njezin redoviti profesor i rektor. Takođe, 1953. godine osniva i Zagrebačko dramsko kazalište, koje će se preimenovati u „Gavellu“. Nastavlja i svojevrsnu turneju kazališnog maga i gostuje u Ljubljani, Beogradu, Dubrovniku i Trstu. Ne posustaje ni u drugim vidovima kazališnog svijeta, pa kao što smo prethodno rekli, predaje na Akademiji za kazališnu umjetnost i piše teatrološke studije i eseje. Gavella je napisao i knjige: Hrvatsko glumište, Glumac i kazalište i Književnost i kazalište. Bio je redoviti član JAZU od 1961. godine u Razredu za filologiju.

Branko Gavella jedan od najvećih umjetnika što ih je imala hrvatska pozornica, umro je 8. aprila 1962. godine u svom rodnom Zagrebu.

Naslovna fotografija: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Branko_Gavella_02.jpg Ova slika je vjerna digitalizacija unikatne povijesne fotografije i autorsko pravo nad njom najvjerojatnije pripada bilo fotografu koji je načinio snimak ili agenciji koja je zapošljavala fotografa.

%d blogeri kao ovaj: