BRANKO RADIČEVIĆ – Proljeće srpske poezije

Prije tačno 197 godina u Slavonskom Brodu 28. marta 1824. godine rođen je Branko Radičević. Rijetki su pjesnici ovjenčani takvim oreolom slave poput Branka koji je umro sasvim mlad u 29. godini, ostavivši nam u naslijeđe svega 54 lirske i sedam epskih pjesama, 28 pisama i jedan odgovor na kritiku.

Radičević je prvu pjesmu napisao na nemačkom u Sremskim Karlovcima (1841), a svojom prvom knjigom pjesama („Pesme“) štampanom u Beču (1847) na čistom narodnom jeziku u duhu modernog evropskog romantičarskog pjesništva, označio je čistu revoluciju u razvoju srpske književnosti i jezika. Naime, te godine su se, pored Brankovih pjesama, pojavili još i Njegošev „Gorski vijenac“, Karadžićev prijevod „Novog zavjeta“ i Daničićev „Rat za srpski jezik i pravopis“. Pojavom tih djela, Vukove ideje praktično su odnijele pobjedu nad njihovim protivnicima, konzervativnim tradicionalistima kod Srba. Stoga, jedan je Branko, kao što su jedan Šimić, Miljković i Ćopić… Kao meteor, Branko je profijukao kroz kratak, ali dinamičan život, iscrtavši putanju neponovljive pjesničke sudbine. Među našim pjesnicima romantičarima koji su dosegli evropske visine, Radičeviću, svakako pripada posebno mjesto.

Brankov otac Todor i njegova majka Ruža vjenčali su se 11. maja 1822. godine, u Vukovaru, oboje u dvadeset prvoj godini života. Poslije nepune dvije godine, u Brodu, rodio se Branko, koji je kršten uoči Sv. Aleksija po kojem dobija kršteno ime. Godinu i po dana kasnije Ruža u Brodu rađa i drugog sina Stevana. No, oni veoma rano ostaju bez majke, a Branko uz oca carinika koji se takođe bavio i književnošću, te preveo sa nemačkog jezika Schillerovu dramu Wilhelm Tell, često mijenja boravišta. Tokom školovanja, Branko je živeo sam, daleko od rodbinske pažnje i ljubavi. Završio je nemačku pijarističku gimnaziju u Temišvaru. U Beču studira pravo, a kasnije medicinu, koje nije završio. Studirajući u Beču, Branko se kretao u krugu napredne srpske inteligencije, prije svega u krugu Vuka Karadžića i Đure Daničića.

Branko je Vuku bezmjerno vjerovao, a zna se da je Vuk rado okupljao oko sebe naše mlađe darovite ljude. A bistru oku Vukovu ne ote se neobični duh i bogato srce Brankovo. Stoga, Vuk Branka zavolje, kao rođena, te mu bješe brižan otac, iskren prijatelj i savjestan učitelj.  Otvoren, pravdoljubiv, beskompromisan bio je Branko i u satiričnoj poeziji, (napisao alegorično-satiričnu pjesmu „Put“), odan do kraja Vukovoj borbi za narodni jezik. No, konzervativni kritičari, odnjegovani na poeziji pseudoklasicizma, zamjerali su pjesniku mnogo toga, a mladi Srbi prihvaćaju njegovu poeziju kao svoju. Branko je za njih pjesnik pouzdanja, „proljeće srpske poezije“. Neposrednost, iskrenost, jednostavnost i lakoća, vrline su Radičevićeve poezije. Kao romantik Branko „peva svoja lična osećanja i svoje lične doživljaje, svoju nestašnu, katkad i razuzdanu mladost, svoje uživanje života…buneći se protiv svega staroga i u životu i u književnosti“ (Skerlić). Svojim je stihovima davao toliko melodioznosti da su neke od njegovih pjesama ukomponovali skladaoci I. Zajc, S. Mokranjac, J. Marinković, M. Protić, A. Milčinski, J. Hatze i drugi.

Mina (Vilhelmina), koju je Vuk od milja zvao Minka, bila je rijetko obrazovana i nadarena žena toga vremena. Bila je jedno od četvoro djece koje je Vuk podigao, a rodilo mu se trinaestero. Nadživjeli su ga samo Mina i sin Dimitrije. Ona je dobila najbolje obrazovanje koje je moglo dobiti jedno dijete iz bečke porodice. O simpatijama između Branka i Mine ponajbolje svjedoči jedna veoma popularna pjesma Radičevićeva. U svojim sjećanjima Mina otkriva kako je ona nastala: „Bješe to na Badnji dan 1849. godine. Vuk je gostio svoje znance i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu spomenicu. Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, a Branko već napisao:

Pevam danju, pevam noću,

Pevam, sele, što god oću;

I što oću, to i mogu;

Samo jedno još ne mogu;

Da zapevam glasovito,

Glasovito, silovito,

Da te dignem sa zemljice,

Da te metnem međ zvezdice….

Ova pjesma, Mini Karadžić u spomenicu, zaista je lijep primjer Brankove ljubavne poezije, no tek u „Tuzi i opomeni“ propjevaće evropski pjesnik. A novo pokoljenje srpskih romantičarskih pjesnika: Zmaj, Jakšić, Laza Kostić, nošeni duhom novog vremena, kojemu je u srpskoj poeziji Branko bio vjesnik, počeli su pjevati pod direktnim uticajem pjesnika „Đačkog rastanka“, „Tuge i opomene“, „Djevojke na studencu“. Ritam i melodija Brankovih pjesama prožima početke stvaranja tih pjesnika, ali je građanski duh i moral onemogućio progresivni rast erotskih osjećanja kakva je Branko bio oblikovao u „Vragolijama“. Elegija “Kad mlidijah (razmišljah) umrijeti”, objavljena nakon Radičevićeve smrti, jedna je od najljepših elegija u srpskoj književnosti, u kojoj je pjesnik predosjetio blisku smrt. Pored lirskih pjesama, ljubav prema narodnoj poeziji uputila je Radičevića i na pisanje epskih pjesama. Dvije epske pjesme izašle su tako 1851. kao druga zbirka pjesama.

Branko Radičević je preminuo 1. jula 1853. u bečkoj bolnici na rukama Vukove kćeri Ane. Postuhmno zbirku pjesma je objavio njegov otac 1862. godine. A 1883. pjesnikovi posmrtni ostaci su preneseni iz Beča u Stražilovo gdje mu je podignut i spomenik, rad vajara Jovana Soldatovića, koji krasi ionako lijepo Brankovo Stražilovo.

Po Branku su i dva srpska književna časopisa dobila ime: „Brankovo kolo“ i „Stražilovo“ (po brdu koje je opjevao i gdje mu se nalazi grob).

Prosvjetina Centralna biblioteka u svome fondu ima sljedeće Brankove knjige, koje čekaju samo na Vas kao poziv za čitanje: Pesme Brankove, Novi Sad: Muzej grada Novog Sada; Narodna biblioteka, 1971., Poezija, Sarajevo: Veselin Masleša, 1975., Iz antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti, priredila Tatjana Jovičević; Novi Sad: Izdavački centar Matice srpske, 2012., Rukovet, Novi Sad: Matica srpska; Beograd: Književna zadruga, 1971.

%d blogeri kao ovaj: