Omiljeni regionalni stand up komičar Srđan Dinčić stiže u Zagreb
13. 11. 2024.The Recent Volatility of Bitcoin: Causes and Investor Psychology
21. 11. 2024.
„Naravno, danas kada razmišljam o svemu tome, sa žaljenjem shvatam da ni mi koji nismo u to bili umešani nećemo pred istorijom i potomstvom ostati sasvim nedužni samim tim što smo bili u vlasti pod kojom su i takva nasilja nad ljudima bila dopuštena.“
Koča Popović, 1989.
Mreža logora za političke protivnike, koja je postojala u ex Jugoslaviji, a od kojih je najpoznatiji Goli otok (zloglasni logor na istoimenom otoku), jedan je od važnih istorijskih fenomena koji još uvijek nije u potpunosti istražen. Jugoslavije više neme na političkoj mapi svijeta, a posljednji preostali akteri događaja iz sredine 20. vijeka polako silaze sa istorijske pozornice. No, u vrijeme dok su ti logori postojali bili su prvorazredna državna tajna. Poslije gašenja mreže logora 1956. godine, na vlasti je i dalje bio režim koji ih je uspostavio. Ipak, sredinom osamdesetih godina 20. vijeka počinju da se pojavljuju knjige i novinski članci koji se bave tom osjetljivom temom. Naravno, o logorima su najviše pisali nekadašnji logoraši. A prve, nepovezane i neproverene podatke o Golom otoku, izneo je istoričar Vladimir Dedijer.
Zašto se sve to moralo desiti, i to na takav način?
Osnutak Golog otoka kao logora za internaciju Staljinovih pristaša, odnosno pristaša Rezolucije Informbiroa bio je, zapravo odgovor na sve veći sovjetski pritisak, kao i reakcija na strah od potencijalnog vojnog upada, te onda i posljedičnog bunta nelojalnog članstva KPJ. Logor je nastao u trenutku kada su jugoslovenski (istražni) zatvori bili puni ibeovaca, te kada je postalo jasno da do približavanja stavova sa Sovjetima neće doći. Štoviše, moglo se samo očekivati daljnje zaoštravanje situacije.
Na kraju, za razliku od diplomatskih borbi koje su jugoslovenski komunisti vodili od prvog dana sukoba, na unutrašnjem planu KPJ nije imala previše izbora osim hapšenja stvarne ili potencijalne opozicije u uvjetima ratne psihoze koja je trajala od ljeta 1949. godine, pa sve do ljeta 1951. godine. Logor Goli otok je osnovan u drugoj fazi sukoba Tito-Staljin, kao konkretno rješenje za sve veći broj zatvorenih ibeovaca sa perspektivom povećanja tog broja, te će kao takav trajati sve do kraja 1956. godine.
Međutim, danas u kolektivnoj memoriji logor na Golom otoku opstoji kao mjesto surovog sadizma, teškog fizičkog rada, dehumanizirajućeg tretmana logoraša, te atmosfere straha i međusobnih denuncijacija. Svakako, ta predodžba prožeta je velikom dozom realnosti, ali i nepreciznosti. Jer najviše, to je bio slučaj u jednom razdoblju (drugoj fazi, vezano uz vrijeme najvećeg vojnog, diplomatskog, ekonomskog i političkog pritiska SSSR-a i zemalja Lagera na Jugoslaviju), a u znatno manjoj mjeri tokom cijelih šest i pol godina funkcioniranja logora.
Naime, sudeći prema svjedočanstvima logoraša, najteže razdoblje trajalo je od početka 1950. do septembra 1951. i/ili sve do oktobra 1952. godine, ovisno o procijeni. Nakon početnog „liberalnijeg režima“ ovo razdoblje logora karakterizira eskalacija nasilja u gotovo svim aspektima logoraškog života. A tada je i smrtnost logoraša bila najveća.
Zanimljivo, da je Milovan Đilas kasnije kada više nije bio na vlasti, pokušao da objasni brutalno postupanje u logorima za koje je djelomično i sam bio odgovoran: „Tako postupati nismo morali. Takvo postupanje je poticalo iz naše ideološke isključivosti, iz naših vlastitih lenjinističkih i staljinističkih struktura, a delom i iz naših nacionalnih, balkanskih odmazda.“
Ženski logor na Golom otoku
No, tokom sukoba kažnjeno/suđeno je i 862 žene koje su bile smještene na Golom otoku od proljeća 1951. do proljeća 1952. godine. A u tom razdoblju kroz ženski logor na Golom otoku prošlo je oko 550 do 570 žena, uz napomenu da ih u isto vrijeme nikada nije bilo više od 380 do 400.
Zapravo, kroz četiri logora na Golom otoku (Stara Žica, Žica, Petrova rupa i Radilište V. za žene) prošlo je oko 13000 osoba. Ostali, njih 2377, nisu služili kaznu na Golom otoku, već na drugim mjestima. A kada je riječ o nacionalnostima logoraša (svi logori i zatvori od 1948. do 1956. godine) najviše je utamničeno Srba, 6963 (44,24%), slijede Crnogorci, 3316 (21,07%), Hrvati, 2437 (15,48%), Makedonci, 717 (4,55%), Slovenci, 563 (3,5%), Albanci , 418 (2,6%), Bugari, 246 (1,5%), Mađari, 234 (1,4%), Talijani, 85 (0,5 %), Česi, 64 (0,4%), Rumunji, 22 (0,13%), te ostali i nepoznato (7%).
I učesnici NOP-a među kažnjenicima…
U analizi iz 1964. godine pored ostalih podataka, kako se navodi u knjizi „Zatočenici Golog otoka“, Arhiva Srbije i Instituta za savremenu istoriju (2016) nalazi se i klasifikacija najvažnijih kažnjenika. Po njoj, među 30.507 evidentiranih ibeovaca, bilo je čak 17.362 učesnika Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), od kojih je većina bila na rukovodećim položajima i uživala autoritet u narodu. Izbrojano je tako i devet učesnika Oktobarske revolucije; 233 predratna člana KPJ, 25 boraca španskog građanskog rata; 1.307 nosilaca „Spomenice 1941“;… 587 ratnih vojnih invalida; 765 sekretara osnovnih partijskih organizacija; 16 članova CK republika; 8 članova CK KPJ; 3.908 oficira, među kojima 37 pukovnika i 6 generala; 448 podoficira; 1.521 oficir i službenik UDB-e i MUP-a; 939 rukovodilaca u predstavničkim organima i državnoj upravi; 1.915 studenata; 1768 fakultetski obrazovanih; 382 lica slobodnih profesija; 203 novinara; 170 sudija i tužilaca…
Navedeni presjek, bez obzira što je nepotpun i što se pojedine kategorije u njemu preklapaju, ipak pokazuje dubinu i širinu čistke koja je sprovedena povodom raskola partije zbog Informbiroa. Iako je među tim osobama bilo i neopravdano kažnjenih, i dalje se radi o velikom broju neistomišljenika koji su se nalazili na pozicijama moći i imali značajan društveni i politički uticaj i ugled. Takođe, ne treba zaboraviti ni dvojicu članova Politbiroa CK KPJ, Andriju Hebranga i Sretena Žujovića Crnog, koji nisu bili na Golom otoku, ali su pali sa vlasti i bili uhapšeni povodom Informbiroa i prijetnje koju su činili za poziciju samog Josipa Broza.
Logor Goli otok bio je tako i mjesto pogibije Rade Žigića, komesara Šeste ličke divizije NOVJ i Glavnog štaba Hrvatske. Bio je i član Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Istakao se u borbama po Kordunu i u Slavoniji. A bio je i jedan od istaknutijih članova SKD „Prosvjeta“.
Naime, vratimo li se malo unatrag, treba reći da iako suđenje visokopozicioniranim jugoslovenskim komunistima – ministarskoj trojci Žigić-Brkić-Opačić u ljeto 1951. godine nije provedeno, sva trojica uhapšena su 10. septembra 1950. na visokim pozicijama CKKPH, te ministara u Vladi NRH. Po nacionalnosti Srbi, oni su tokom 1950. godine počeli negodovati zbog raznih nacionalnih, ekonomskih, ideoloških, obrazovnih i drugih pitanja u Hrvatskoj, te su preko svoje srpske baze u „ustaničkim krajevima“ počeli širiti nezadovoljstvo. A to je na kraju za posljedicu imalo podržavanje Rezolucije Informbiroa…
Iako je javni tužilac predlagao otvaranje sudskog procesa, od toga se očito u posljednji čas odustalo, pa su svi iz ministarske trojke, daleko od javnog procesa, kažnjeni u nekoj zabačenoj kancelariji administrativnom mjerom društveno korisnog rada na 24 mjeseca, te su potom deportirani na Goli otok, sa kojeg se Rade Žigić nije vratio. Stoga, ako se odustajanjem od Hebrangova suđenja htjelo izbjeći provociranje hrvatskih komunista, kao i ostalih ibeovaca, izbjegavanjem suđenja Žigiću, Brkiću i Opačiću namjeravao se polučiti jednak učinak u trusnom srpskom nacionalnom tijelu u Hrvatskoj. Tako su umjesto suda sva trojica poslana na „ljetovanje“… A na njihove pozicije u Vladi NRH postavljeni su drugi, tada podobniji Srbi: Đuro Kladarin, Milutin Baltić i dr.
Takođe, je važno reći da biti ibeovac, nije uvijek značilo biti politički opozicionar. Ibeovskim plaštem ogrtali su se mnogi nezadovoljnici raznim ekonomskim ili privatnim problemima, što dodatno upućuje na heterogenost ibeovske opozicije, odnosno raznorodnost ibeovskih motivacija. Sama Rezolucija Informbiroa ponudila je zajedničku platformu za nastup protivnika režima, bez obzira na činjenicu što određeni broj njih i nije imao neke naročite veze sa politikom informbiroa ili KPJ. Biti za Rezoluciju njima je značilo biti protiv Tita, ili barem biti javno nezadovoljan.
Izvor: Dijelovi teksta preuzeti su iz knjige Martin Previšić: Goli otok: istorija, Novi Sad: „Art Print Media“, 2023. i iz knjige Zatočenici Golog otoka: registar lica osuđenih zbog Informbiroa, Beograd: Arhiv Srbije; Institut za savremenu istoriju, 2016.
Foto naslovna:
Logor Goli otok (Veliko mučilište Igor Marinković), kropana, izvor: Preuzeta iz knjige Martin Previšić: Goli otok: istorija, Novi Sad: „Art Print Media“, 2023.
