Historija Srpske narodne osnovne škole u Zagrebu

„Kao sažetak o djelovanju zagrebačke Srpske elementarne škole moglo bi se naglasiti, kako je ta srpska prosvjetna ustanova, unatoč tomu što njezini začeci datiraju iz davne 1814. godine svoj najveći obol dala od god. 1891., pa do god. 1929. kada je i po nazivu ušla u državne okvire i prerasla u osnovnoškolsku ustanovu otvorenu i za djecu drugih vjeroispovijedi.“

Postanak i historija zagrebačke Srpske narodne osnovne škole nesporno je tijesno povezan sa historijom samog Grada Zagreba, koji je sve do 1780. godine bio nastanjen gotovo isključivo hrvatskim  življem. O tome, svakako svjedoče i „vizitacioni protokoli“ iz 1754. i 1778. godine na temelju kojih se, takođe nedvojbeno može ustvrditi da u Zagrebu tada nije bilo stalno nastanjenih pravoslavnih kršćana. Premda su još u 17. vijeku u hrvatski glavni grad znali doći marčanski episkopi Simeon Vretanijski, Sava Stanisavljević i Gavrilo Mijakić, te mitropolit dobrobosanski Gavrilo Avramović.

Naime, naseljavanje Srba u Zagrebu je započelo nakon reformi koje je sproveo nasljednik carice Marije Terezije car Josip II (1780-1790), a što podupire i podatak da je 1785. godine u Gradecu (Griču) živjelo osam višečlanih pravoslavnih porodica. S obzirom da je Josip II 1781. godine dao slobodu vjeroispovijedi i pravoslavcima, zagrebački Srbi su se već 1784. godine obratili Kraljevskom namjesničkom vijeću sa molbom da im se dopusti obavljanje krštenja, vjenčanja, pogreba i liturgija po pravoslavnom obredu u privatnoj kući.

Toj njihovoj molbi Car je, naravno udovoljio, čime su onda i udareni temelji osnutku zagrebačke srpske pravoslavne parohije i pravoslavne srpske crkvene opštine kao nosioca opstanka i razvoja duhovnog života Srba u Zagrebu. No, za taj opstanak i razvoj zagrebačkim Srbima nedvojbeno nisu bila dostatna samo crkva i vjera, već su im bili neophodni i školstvo i prosvjeta. Tako su sljedeće generacije usmjerile svoju pažnju na rješavanje tog problema.

Srpska škola u Zagrebu od 1814. godine

U tom pogledu, svakako važan iskorak su predstavljala i nastojanja da se otvori zagrebačka srpska elementarna škola. Naravno, takva nastojanja su od samog početka bila vezana za djelovanje zagrebačke pravoslavne crkvene opštine. U zapisima koji govore o toj opštini tako piše da su Srbi u Zagrebu 1814. godine imali elementarnu školu u kojoj je učitelj najprije bio Georgije Tomić, a nešto kasnije, 1818. godine Vasilije Stopić.

I podaci iz „Spisanija naroda“ svjedoče da je 1825. godine u glavnom gradu Hrvatske egzistiralo učilište namijenjeno školovanju srpske populacije.  A, po tumačenju Antuna Cuvaja u „Građi za povijest školstva Hrvatske i Slavonije“ navodi se da se tada pravoslavna mladež podučavala u svom narodnom jeziku, čitanju, pisanju, vjeronauku, pjevanju i čitanju psaltira. Dok su se od knjiga koristili bukvar, katehizis, časlovac i psaltir. Takođe, postoje naznake da je još novembra 1823. godine na punoj skupštini pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu za učitelja grčkog jezika na opštinskoj školi, s godišnjom platom od 50 forinti, jednoglasno  izabran Jovan Pelopida.

U zapisima koji obuhvaćaju razdoblje od 1831.-1837. godine tako stoji da je u tom vremenskom intervalu u Zagrebu djelovala škola namijenjena hrvatskoj i srpskoj djeci, dok se nakon toga 1840. godine kao učitelj pominje Simeon Milašinović. A, od 1849.-1851. godine pominje se učitelj Spiridon Trbojević koji je nakon učiteljskog mandata Nikole Muslina ponovo prihvatio tu dužnost 1856. godine. Inače, Spiridon je primao za „trud učilišč pjenija“ mjesečno po 20 forinti. Naime, i pored ugleda koji je uživala zagrebačka crkvena opština, njeno neprekidno djelovanje ometali su financijski problemi. Spiridona je 1857. godine naslijedio Branko Blašković.

Treba, takođe reći da je 1858. i 1864. godine u Zagrebu djelovala privatna srpska narodna elementarna škola, sa manjim brojem dece. A tadašnji prota izvještava da djeca slabo posjećuju školu dok tadašnji paroh kaže: „Posebno školsko zdanje nema, no u jednoj sobi opštinskog doma (u kući Ilica 7) škola se obdržava. Jerej Jovan Vujnović je pomoćnik i učitelj. Samo je jedan razred učilišni. Plata učitelja je 600 forinti; no iz ovoga mora on sebi obitavalište plaćati i drva nabaviti. Škola ne ima nikakve fundacije. Za sada ima samo dva učenika i to od šest godina starosti.“ Veća djeca su išla u druge škole.

U školskim prostorima 1869. proslava Svetog Save

Paroh je tu djecu katihizirao, te su svakog četvrtka dolazila na vjeronauk u crkvenu kuću. Muška u devet sati prijepodne, a ženska u dva sata poslijepodne. U iskazu za školsku godinu 1864/85. paroh kaže da „male škole nema, jer je soba uzeta za kapelu, zbog zidanja novog hrama.“  Godine 1866. Episkop pakrački Nikanor Grujić za učitelja postavlja Mihajila Jurišića, a poznato je i da je 1869. godine u školskim prostorima upriličen dio proslave blagdana Svetog Save. Mladeži se tada od strane opštine, u tu svrhu daje podrška od pet forinti, na čemu se poslije srpska omladina opštini i zahvalila. Inače, prva poznata proslava Svetog Save van crkve bila je u Aradu 1806. godine, a osmislio ju je Sava Tekelija. U Hrvatskoj proslava Svetog Save u državnim školama legalizovana je tek 1889. godine.

Povodom školske uredbe od 17. jula 1872. godine, 6/18. avgusta 1873. bio je raspisan oglas za učitelja. „Djecu ove opštine u naukama propisanim za četiri razreda normalke poučavati, istu u crkvenom pjeniju vježbati, napokon crkveno pjenije pri jutrenji, liturgiji i večernji, zatim pri krstitbi, vjenčanjima, sprovodima itd. obavljati.“  Ovim naputkom su u biti određene učiteljske obveze koje je on imao izvršavati za plaću od 600 forinti godišnje i poseban dodatak u iznosu od 45-60 forinti. Pod ovim uvjetima za učitelja je tada izabran svršeni bogoslov Svetolik Vasiljević koji je dogotovio gimnaziju u Osijeku, a bogosloviju u Sremskim Karlovcima, i koji je već u oktobru 1877. premješten u Jasenovac. Nakon njegovog odlaska duže vrijeme nije bilo u Zagrebu posebne škole za srpsku djecu koja su u Ilicu 7 od tada dolazila pohađati samo katehizis.

No, za razvojni put školstva pravoslavne crkvene opštine u Zagrebu značajan je mart 1877. godine kada je osnovano Srpsko pjevačko društvo, koje je posebno njegovalo crkveno pjenije. Naime, od 1878. godine, u crkvi se na svetoj liturgiji poje prema partituri koju je za srpsku crkvenu opštinu u Trstu sastavio italijanski kompozitor Siniko. Kompozitor Siniko boravio je u Zagrebu, a imao je priliku da čuje u crkvi koralno pojanje. Kako je bio ushićen dobrim glasovima pjevača, komponovao je liturgiju. Takođe, su nastavljeni i napori da se riješi pitanje škole, za koju su od 1888. počeli da stižu prilozi za njeno osnivanje, sakupljeni preko crkve.

Poslije skoro dvije godine 1. oktobra 1891. godine škola je otvorena u iznajmljenom prostoru u Mesničkoj ulici broj 3 na prvom katu, gdje je bila privatna škola gospođe Rifer plem. Stručić. Nakon raspisanog natječaja za učitelja je postavljen Dimitrije Grujić, a za privremenu učiteljicu ženskog ručnog rada Anastasija Petković, a kasnije Jelena Painković. Tada je izabran i mjesni školski odbor od pet lica: Branka Jovanović, dr. Bogdan Novaković, Nikola Gavela, prof.-kateheta Jovan Petrović i Miloš Drakulić. Za mjesnog školskog nadzornika postavljen je Milan Rogulja. Sve je ovo u Pakracu iste godine potvrđeno. U školu je bilo upisano sedamdeset djece.

Preseljenje u Margaretsku ulicu

Ova srpska-pravoslavna elementarna narodna škola radila je u Mesničkoj ulici br. 3 do 1893.  godine kada je za njezine potrebe kupljena kuća u Margaretskoj ulici br. 10. Treba, takođe reći da je tom prigodom u istoj kući stan dobio i učitelj Dimitrije Grujić. Školske godine 1893/94. nastavu je pohađalo 65 učenika i učenica.

Te školske godine obilježeni su svi vjerski i državni blagdani, a u januaru 1894. godine, u prisutnosti mjesnog školskog nadzornika Milana Rogulje i članova školskog odbora održan je polugodišnji, te u junu i godišnji ispit. U martu 1894. godine školu su posjetili predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu dr. Isidor Kršnjavi i delegacija hrvatsko-slavonskih županijskih školskih nadzornika na čelu sa zemaljskim školskim nadzornikom Antunom Cuvajom.

U istom mjesecu školu je posjetio i srpski narodni glavni školski nadzornik Nikola Đ. Vukićević koji je u prisutnosti mjesnog školskog nadzornika održao ispit iz svih nastavnih predmeta. Inače, osim jedne učenice rimokatolkinje, svi učenici su ove školske godine bili pravoslavne vjeroispovijedi. A, po socijalnom porijeklu dvoje djece je bilo iz svešteničkih, dvoje iz učiteljskih, troje iz časničkih, tridesetdvoje iz službeničkih, sedmero iz trgovačkih, troje iz seljačkih pordica, te je jedno dijete bilo iz zanatlijske porodice.

Škola je imala i biblioteku, koja je za rad služila samo nastavnicima i sastojala se od 60 svezaka. Takođe, je škola imala i šest stručnih listova. Treba reći i da je od školske godine 1893./94. u četvrtom razredu predavan i njemački jezik. A, škola je imala i vrlo lijepo uređen vrt. Važno je, takođe kazati da su pred srpsku narodnu osnovnu školu bile postavljene dvije temeljne zadaće. Prva je bila odgojiti karakterne, a druga odgojiti obrazovane ljude. Na kraju treba još reći da se škola u Margaretskoj ulici br.10 nalazila sve do 1910. godine kada je sagrađena nova zgrada u Bogovićevoj ulici broj 7, gdje je preseljena u četiri nove prostorije.

Selidba u novu zgradu u Bogovićevoj ulici broj 7

Školska 1909./1910. obilježena je vrlo značajnim događanjima za zagrebačku Srpsku narodnu osnovnu školu. Naime, te godine je škola, kao što smo pomenuli preselila u novosagrađeno zdanje u Bogovićevoj ulici br. 7, gdje je dobila vrlo lijepe prostore u dvorišnoj strani objekta. A, da se radi o urednim i svrhovitim prostorijama svjedoči i sljedeći izrijek: „Zgradu je ovu podigla naša opština ove godine. Sastoji se iz polusprata (mezanina), dva sprata i krovišta…Drugi dio zgrade u dvorištu, jeste nova škola koja se spoljašnom ljepotom i unutrašnjem raspoređajem svojim, osobito ističe… U prvom spratu nalazi se zbornica, u kojoj je smještena upraviteljeva kancelarija i biblioteka. Iz dugačkog i prostranog hodnika (desno od zbornice), ulazi se desno u 1. razred, a lijevo u 2. razred. Isti je raspored i u drugom spratu, gdje se umjesto zbornice nalazi prirodopisni i fizikalni kabinet, te 3. i 4. razred. Dvorane su školske sve jednake, vidne i velike. Sve je to građeno po najnovjoj i najljepšoj osnovi, a prema modernim higijenskim zahtjevima. Od svega ovoga vrijedno je ovdje spomenuti i istaći dva osobito lijepa izgrađena igrališta za školsku djecu…Oba su igrališta asfaltirana, te visokom gvozdenom ogradom ograđena.“

Na kraju školske godine 1909./1910. u školskim klupama je bilo 117 učenika, šesnaest manje nego prethodne školske godine. Sva djeca su bila pravoslavne vjeroispovijedi, a pedesetšestero njih je potjecalo iz učiteljskih i službeničkih, troje iz časničkih, sedmero iz trgovačkih, dvanaestero iz zanatskih porodica, dok je tridesetdevetero uvršteno u „ostale“. Takođe, treba reći da je u međuvremenu uvelike obogaćena školska biblioteka koja je tada raspolagala sa 340 naslova za potrebe učitelja i 185 za potrebe učenika. Kao članica Matice srpske škola je imala u svom bibliotekarskom fondu mnogo njezinih izdanja i naslova (npr. Knjiga za narod), a i časopisa (Srpska škola, Novi vaspitač, Učitelj, Školski list, Napredak, Brankovo kolo…). Takođe, ne treba zaboraviti da je škola bila pretplaćena na sva izdanja Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Kao i prijašnjih godina, školu je i ove materijalno podržavala Srpska pravoslavna crkveno-školska opština. A imućniji su roditelji sami svojoj djeci kupovali školski pribor, dok je isti siromašnijim učenicima darivao Školski odbor.

Između dva svjetska rata prestaje biti srpska i postaje državna osnovna škola

Na žalost, daljnji rad škole prekinuo je Prvi svjetski rat, te je privremeno prestala raditi od 29. septembra 1914. do 18. avgusta 1917. godine. A, školske prostorije u Bogovićevoj ulici br. 7 zauzela je vojska, koja je u njima ostala i kada je 1917. godine bilo dopušteno da se škola ponovo otvori. Upravo zato su za nju unajmljene tri prostorije u djevojačkom internatu Dobrotvorne zadruge „Srpkinja“ u Preradovićevoj ulici br. 21.

Te 1917. godine bilo je upisano 172 djece, a učiteljice su bile: Jelena Čević, Ružica Georgiev i Stana Radosavljević. Treba reći da je u Preradovićevoj ulici škola radila do svršetka rata, kada je ponovno preselila u svoje prostore u Bogovićevoj ulici br. 7 i kada je za njezinog ravnatelja izabran učitelj Dušan Bogunović. Dok su 1919. godine u školu u radni odnos primljeni, pomoćna učiteljica Danica Milošević i učitelj Svetislav Cvejić, a 1920. godine i Jovan Milojević.

I tako je pod nazivom „Srpska“ zagrebačka elementarna škola ostala do 1922. godine. A, pohađalo ju je 1919. godine 181 dijete, 1920. godine 220, te 1921. dvjestodesetero djece. Dakle, od 1922. godine škola se vodi kao državna, iako je u biti do 1925. godine bila djelomično državna, a djelomično crkveno-autonomna, a u tom ju je razdoblju pohađalo 834 učenika i učenice. Može se tako reći da je zagrebačka srpska osnovna škola u ovom statusu ostala sve do kraja 1929. godine kada je ustanovljeno da uz srpsku pravoslavnu na školovanje prima i djecu drugih vjeroispovijedi. I na kraju još možemo dodati da je škola  naziv „Državna osnovna škola u Bogovićevoj ulici“ kasnije promijenila u „Državna osnovna škola Kralja Petra I. Oslobodioca“, te da ju je 1929. godine pohađalo 248, a godine 1930., 264 učenika. I da je na Svetog Savu 1931. godine, svečano proslavljena 40-godišnjica srpske škole, a na ovoj svečanosti uzeo je učešća i njezin prvi učitelj Dimitrije Grujić direktor učiteljske škole u penziji.   

Izvor: Dijelovi teksta preuzeti su iz knjige Ivan Jurišić-Milan Matijević-Goran Nikić: Srpske škole i istaknuti srpski učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine, urednik Čedomir Višnjić, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2005. Izdano uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske.

Foto naslovna:

Srpska narodna osnovna škola u Zagrebu, izvor: Preuzeta iz knjige Ivan Jurišić-Milan Matijević-Goran Nikić: Srpske škole i istaknuti srpski učitelji u Hrvatskoj do 1941. godine, urednik Čedomir Višnjić, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2005.