
MILICA TOMIĆ – novinarka, poslanica i aktivistkinja
30. 11. 2025.Pre tačno 119 godina na današnji dan 9. decembra u Cetinju je preminuo Cavtačanin Luko Zore koji je u svom vremenu, a to je vreme odlučno za kraj jednog i početak novog doba bio vrlo uticajna, ugledna, ali i ličnost koja se nije mogla svrstati u određene okvire. Takođe, ni od svojih savremenika nije prihvatan na isti način, nego je bio ličnost oko koje se stalno vodila polemika, posebno s obzirom na njegovu političku delatnost. Razlog je bio što ovaj istaknuti Srbin katolik nije, kako su uradili drugi, napustio Narodnu stranku posle srpsko-hrvatskog razilaženja, već je i kao poslanik u Beču, ostao u njenim redovima. Naime, pojedini tumači njegovog i političkog rada smatraju to diplomatskim potezom, i ukazuju na njegovo iskreno nastojanje za srpsko-hrvatskim pomirenjem. Upravo kao njen kandidat bio je i nekoliko puta biran u Dalmatinski sabor, a od 1897. godine je bio i u Carevinskom veću u Beču. Dopisni član SANU postao je 30. januara 1884. godine.
Vredni urednik i vrlo ugledan profesor cenjen i od svojih učenika
Luko Zore rođen je u Cavtatu 15. januara 1846. godine. Srednje obrazovanje je stekao u Dubrovniku, a slavistiku studirao u Beču. Po obrazovanju, dakle bečki klasični filolog, Zore je bio urednik dva najznačajnija literarna časopisa u Dubrovniku, koji su svojom koncepcijom uveliko prevladavala kulturni nivo. Reč je, naravno najpre o Slovincu, koji je iskazivao tadašnje opredeljenje i nastojanja dubrovačkih kulturnih radnika i pisaca, dok je zatim, uz Fabrisa, osnivač i glavni urednik Srđa, kojim se srpska dubrovačka intelegencija jasno definisala u kulturnom i u nacionalnom smislu. Takođe, treba reći da je Zore još kao gimnazijalac prikupljao narodne pesme u Cavtatu i Konavlima za veliku zbirku narodne poezije koju je priređivao Baltazar Bogišić.
Zore je, takođe bio i vrlo ugledan profesor Dubrovačke gimnazije. O Zorinom radu pisali su njegovi učenici, kasnije viđeni srpski naučnici i pisci. Među njima i Josip Bersa, koji se seća svog nastavnika u memoarskim beleškama: „Među naše simpatije u gimnaziji brojao se i profesor Luko Zore… Kad je Zore sa katedre čitao svojim lijepim baritonskim glasom važnije epizode iz Osmana, slušali smo ga nedahnimice, gutali smo njegove riječi. Njegovo se oduševljenje prelijevalo u naša srca kao plamena struja…“ Da bi, takođe progvorio i o Zorinom publicističkom radu: „Zore je radio kao krtica: njegovi se članci i rasprave broje na stotine; kada bi nešto pregnuo, ulagao je u to sve svoje snage; zaneo bi se u posao sa svim žarom svoje vazda mlade duše…“
Luko Zore je bio upravitelj gimnazije u Kotoru (1872-1877) i učiteljske škole u Arbanasima kraj Zadra (1894-1896). Inače, Zore je bio član JAZY i Srpskog učenog društva, kasnije i Srpske kraljevske akademije, a svoju karijeru okončao je na dvoru crnogorskoga knjaza Nikole Petrovića na Cetinju. Književni pseudonim mu je bio Milivoj Strahinić.
Književno i lingvističko delo Luka Zore bilo je raznovrsno
Sastavljao je tako studije iz jezika, čineći, takođe i određena značajna istraživanja, a prevodio je i klasična dela, ali je pisao i dramska dela, ostavio nam memoarske zapise, te sastavljao portrete svojih savremenika.
U Državnom arhivu u Dubrovniku među rukopisnim ostavštinama Dubrovčana 19. veka, pod signaturom RO 186, nalazi se tako deo rukopisne ostavštine filologa, pisca, publiciste i političara Luka Zore. U nekoliko arhivskih svežnjeva sabran je, tek deo raznolikog dela ovog autora. Naime, kao vrlo aktivni prosvetni radnik i reformator Zore se bavio školstvom širom primorskih prostora. A to je predstavljeno njegovim Elaboratima o školama i prosveti u Crnoj Gori 1902-1906. No, kad je reč o njegovoj stručnoj delatnosti iz oblasti jezika i lingvistike, ovde se nalaze rukopisi njegovih gramatika i rečnika (Gramatika, Fonologija, Latinska gramatika, Rečnik srpsko-italijanski), dok je prevodilački rad zastupljen rukopisom prevoda Horacijevih oda.
Međutim, od literarnog originalnog rada, u Državnom arhivu u Dubrovniku su rukopisi svih njegovih glavnih dela – autografi speva Objavljenje, komedije Pokara, drame Stranputicama na put, kao i Pričice iz dubrovačkog života. U ovoj ostavštini, takođe se nalazi i bogata korespodencija Luka Zore. Vezano za korespodenciju Luka Zore, poznato je da je ona delimično objavljivana. U Državnom arhivu u Dubrovniku nalaze se tako pisma koje je Luko Zore dobijao od svojih korespodenata. Među njima bili su strani naučnici koji su se bavili Dubrovnikom (Artur Evans, Albert Jensen, Konstantin Jireček, Franc Miklošić), srpski i hrvatski istoričari i filozofi (Natko Nodilo, Vatroslav Jagić, Đuro Daničić, Stojan Novaković, Vuk Vrčević), kao i Dubrovčani Vatroslav Bogišić, Mato Vodopić, te Vid Vuletić Vukasović.
Hronološki gledano ova prepiska obuhvata period od tri decenije, konkretno od 1876. do 1906. godine. A prepiska je vođena sem na srpskom (ćirilicom i latinicom) i na italijanskom i na nemačkom jeziku. Povodi su najčešće bili vezani za dva časopisa koje je Zore uređivao, Slovinac i Srđ, kao i za boravke, odnosno pomoć oko istraživanja koje su od Dubrovčanina tražili njegovi poznanici i prijatelji istraživači.
Izvor: Delovi teksta preuzeti su iz knjige Irena Arsić: Srbi u Dubrovniku, Beograd: Zadužbina Vladeta Jerotića, Domus editoria Ars libri, 2019.
Foto naslovna:
Luko Zore, izvor: Preuzeta iz knjige Kultura Srba u Dubrovniku 1790-2010 (priredili Goran Spaić, Jelica Reljić, Miroslav Perišić) Dubrovnik-Beograd: Srpska pravoslavna crkvena općina u Dubrovniku; Arhiv Srbije, 2012.



