MILEVA MARIĆ AJNŠTAJN – genijalna matematičarka u sjeni nobelovca, srpska Marija Kiri

Veliki, blistavi um Mileve Marić iz gradića Titela u Vojvodini (tada dio Austro – Ugarske) ostao je zaklonjen biografijom nobelovca Alberta Ajnštajna. Srpsku naučnicu prepoznavali su samo kao suprugu i majku djece slavnog fizičara. Tek decenijama poslije smrti supružnika, izronila je njihova ljubavna prepiska i na svjetlost dana izbacila sumnje koje su oduvijek tinjale – da je naša Mileva bila genije prekriven Ajnštajnovom sjenkom.

I više nije relativno saznanje da je Mileva Marić bila ona nezamijenjiva „karika“ bez koje teorija relativiteta ne bi došla na svijet, a koja je proslavila Alberta i donijela mu Nobelovu nagradu iz fizike 1921. godine. A Milevi zasluženoj, a nesuđenoj Nobelovki, ona nije dodijeljena. Tek mnogo kasnije, na požutjelim stranicama pisama, naglas je pročitano Albertovo priznanje Milevi da će biti srećan kada uspješno privedu zajednički rad o relativnom kretanju…

Obrazovanje – rijedak fenomen za matematiku

Srpska Marija Kiri rođena je na današnji dan 19. decembra 1875. godine u bogatoj porodici u Titelu kao najstarija od troje djece u porodici oficira austro-ugarske vojske. Prilikom rođenja Milevi je iščašen kuk, tako da joj je lijeva noga bila kraća i taj usud će je pratiti do kraja života. No, crnjomanjasta djevojčica pametnih okica i „štedljivog osmijeha“ znala je da se nosi sa upečatljivim fizičkim ožiljkom. I dok je njen otac Miloš radio u Rumi, ona je u srcu Srijema ispisivala stranice đačkog života i bila među najboljim učenicima nižih razreda škole. Tu je postala i ponosna sestra Zorke (rođena 1883. godine) i Miloša (rođenog 1885. godine), a u gimnaziji u Sremskoj Mitrovici, gdje  je maturirala 1890. kao najbolja u razredu iz matematike i fizike, strasno se zaljubila u prirodne nauke. Zbunjeni profesori tada su govorili da pred njima stoji rijedak fenomen za matematiku.

Kada se Mileva Marić preselila u Zagreb da bi se školovala u „muškoj“ zagrebačkoj gimnaziji, otac je za ćerku morao da izmoli posebnu dozvolu. A još posebnije je bilo postati u oktobru 1896. godine studentkinja matematike i fizike na prestižnoj Politehnici u Cirihu. Jer Mileva je bila tek peta žena koja je bila primljena u ovu školu. Čuveni profesor Fridrih Veber tada je bezuspješno tražio način da ovu djevojku odgovori od muških studija. No, naša Mileva je, kao da to nije ništa, bivala i brža i bolja od kasnije slavnih kolega. I tu je sve počelo. Jedan od njenih kolega na predavanjima iz fizike je bio Albert Ajnštajn, koji je tada imao sedamnaest, a ona dvadest i jednu godinu. Ubrzo su se sprijateljili i zavoljeli. S obzirom da je Mileva bila i muzički obdarena, u slobodno vrijeme svirali su zajedno, ona klavir, a on violinu.

Prve dvije godine studiranja su bile vrlo uspješne za Milevu i već tada se pričalo da je pametna Vojvođanka svom kolegi riješavala složene matematičke probleme. Jedan semestar Mileva je provela u Hajdelbergu. Dok je bila odsutna dopisivala se sa Albertom. Tepajući jedno drugom Johonsel i Dokserl, pisali su Mileva i Albert duga pisma od nježnosti i naučnih polemika, fizičko-matematičkih nedoumica, ljubavnih nemira, te intelektualnih previranja. Mileva se u Cirih vratila 1899. godine i njihova veza je planula. Milevini roditelji se nisu protivili toj vezi, pošto su znali da su njene šanse za brak bile male zbog njene bolesti. Međutim, Ajnštajnovi roditelji su se protivili jer je bila starija od njega tri i po godine i nije bila Jevrejka. No, na njihovu tadašnju sreću Albert je to ignorirao i nastavio intenzivnu saradnju i intimnu vezu sa Milevom.

Brak sa Ajnštajnom

Supružnici od 1903. godine (vjenčali su se u Bernu), a prije braka i roditelji djevojčice Lieserl čija je sudbina do kraja ostala enigma, disali su kao jedno naučno biće. A upravo tako je Mileva i objašnjavala kada bi je pitali zašto se nije potpisivala ispod radova na kojima su zajedno provodili besane noći. „Mi smo jedno. Nas dvoje smo samo Ajnštajn“ (ein-stain = jedna stijena na nemačkom), govorila je zaljubljena naučnica. Ali Mileva nije bila ta koja je zvanično pomicala granice naučnih dostignuća, to je bio Albert. Majka Hansa Alberta, budućeg inženjera i nježnog Eduarda, kasnije oboljelog od šizofrenije, radila je složene naučne proračune do duboko u noć nakon što bi uspavala djecu i završila sve one nenaučne stvari koje su domaćice radile.

Albert je za to vrijeme gradio profesorsku karijeru i osvajao simpatije stručnjaka koji su u njemu vidjeli svjetlost. I Nobelova nagrada za fiziku 1921. godine, naravno otišla je Ajnštajnu. Već tada za Milevu je sve bilo gotovo. Bolno i nepravedno je bilo gledati genijalnu naučnicu koja je svoj život podredila zvanično priznatom geniju. I onda kada je čuvena formula E=m c2 već bila pronađena, a teorija relativiteta apsolutna, Ajnštajn je mogao bez Mileve. Takođe je imao novu ljubavnicu, rođaku Elzu Lovental. U novoj podjeli uloga naučniku su pripali uspjeh i slava, a njegovoj supruzi poraz i usamljenost. Albert je, čak napravio spisak naredbi za Milevu, sa zapovijestima kao što su „odgovaraj mi samo kada ti se obratim“. Bio je drzak i surovo grub prema ženi koja se odrekla svih svojih ambicija, snova i afirmacija.

Nakon razvoda Mileva je živjela teško

I dok je Albert uživao u novom braku sa rođakom Elzom  sa kojim se oženio 02. juna 1919. godine, Mileva kao plemenita majka je brinula o sinovima i živjela u nadi da će njihova ljubav opet oživjeti. Nakon razvoda od Alberta, Mileva je živjela teško. Novac od Nobelove nagrade Albert je prepustio Milevi koja je pristala da ga uzme, ali samo da bi djeci kupila kuće u Cirihu. No, Hans je krenuo svojim putem, a Eduardova sudbina se ispisivala u sanatorijumu. Mileva je ostala sasvim sama. Velikanka egzaktnih nauka više nikada nije bila srećna. Depresija koja ju je mučila, bila je samo predvorje teških zdravstvenih muka.

Srpska Marija Kiri koja je od malena bila fascinirana idejom o beskraju, „otputovala je u beskraj“ 4. avgusta 1948. godine u Cirihu. Od 1994. godine Univerzitet u Novom Sadu ustanovio je nagradu „Mileva Marić“ za najbolje studente matematike, a i jedna ulica u Novom Sadu nosi njeno ime. I ono najvažnije je da danas svi znaju da je Milena Marić bila genije, a ne samo genijeva supruga. A, naučni svijet, čini se sve više prihvaća stvarnu istinu da je Mileva zaslužnija ili bar jednako zaslužna za sve naučne doprinose koji su pripisani samo Albertu Ajnštajnu.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremna za posudbu je knjiga novinarke i spisateljice, rođene u Rijeci, a koja živi u Hrvatskoj i Švedskoj. Objavila je četrnaest knjiga, a više njih prevedeno je na više od dvadeset jezika. Riječ je o knjizi Slavenke Drakulić: Mileva Einstein, teorija tuge, Zagreb: Fraktura, 2016.

Foto naslovna:
Mileva Marić Ajnštajn, izvor: Preuzeto iz knjige Tatjana Loš, Milena Marković: One su promenile Srbiju: Izuzetne Srpkinje; (crteži Vojislava Beca Tanurđić Belić), Beograd: Novosti, 2018.
%d blogeri kao ovaj: