PETAR PRERADOVIĆ – pjesnik koji je neumorno i stravstveno razmišljao o jeziku

Dvjesto treća je godišnjica rođenja pjesnika Petra Preradovića oko kojega su se tokom vremena nagomilala različita protuslovlja. Bio je istovremeno austrijski general, kandidat za hrvatskog bana i prevodilac. Pjesnik gotovo fascinantnog uspjeha u javnosti, koji je tako neumorno i stravstveno razmišljao o jeziku, stvorio je pjesnički jezik i dikciju za više pjesničkih pokoljenja. Veoma mu je smetalo što se hrvatski i srpski jezik udaljavaju jedan od drugoga.

Na današnji dan 19. marta 1818. godine rođen je u malom krajiškom selu Grabrovnici kraj Đurđevca, Petar Preradović – pjesnik opčinjen jezikom. Njegovi su se roditelji vjenčali u pravoslavnoj crkvi u Pavlovcu, između Grubišnog polja i Bjelovara. Petar je imao dvije sestre, Mariju i Anu, od kojih je jedna umrla u dobi od dvije godine. Navodno je imao i brata Stevana, kojega spominje u jednom pismu majci, ali o njegovom postojanju nema službenih dokumenata. Preradovići, prema predaji, potječu iz Like, odakle su se doselili u Grubišno polje, gdje se rodio pjesnikov otac Ivan, krajiški vojnik koji je u francuskim ratovima dobio srebrnu kolajnu za hrabrost, a poslije postao oficir. No, Petru je otac umro kada je imao svega deset godina.

U djelu „Crtice moga života“ Preradović tako piše: „U osmoj godini dobe svoje tek počeo sam u školu ići. Prvu početnu školu učio sam u Grubišnom Polju, drugu i treću u Đurđevcu, a zatim dade me mati u tadašnji vojnički zavod u Bjelovar.“ Ondje je Petar morao naučiti nemački jezik, a kada je navršio 12 godina, 1830.g. primili su ga u Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Tokom školovanja u Akademiji Preradović je morao prijeći sa pravoslavne na katoličku vjeru jer su to zahtijevala pravila. Bio je izvrstan student, najbolji u generaciji. Petar je dakle, školovan na nemačkom jeziku, pokatoličen, ponemčen i odmalena odvojen od porodice. Stoga je po završetku Vojne akademije, kad je nakon mnogo vremena posjetio prvi put „ostarjelu“ majku Pelagiju bio vrlo razočaran: „Bio sam zaboravio skoro sasvim maternji jezik, a ni mati ni sestra nisu znale drugim govoriti“, poslije će zapisati.

Nakon kratkog susreta sa majkom i sestrom, Petar odlazi na svoju prvu službu. Uvršten je u Ugarsku pukovniju koja se nalazila u Milanu. Ondje upoznaje Ivana Kukuljevića Sakcinskog, oduševljenog Ilirca koji budi u Petru interes za hrvatsku kulturu i političke prilike u Banskoj Hrvatskoj. Kod njega se tada stvorila, kako se vidi u njegovim pjesmama, ambivalentna pozicija. Naime, sa jedne strane, narodni mu jezik nije kadar dosegnuti pjesnički sjaj, ali sa druge strane, koristi taj jezik za snažno građenje identiteta naroda i njegov opstanak. Tako on u patriotskim pjesmama „Zora puca“, objavljenoj u prvom broju „Zore dalmatinske“, pa „Putnik“, „Rodu o jeziku“, „Pozdrav domovini“, „Jezik roda moga“ i mnogim drugim, slavi moć maternjeg jezika i oduševljava se narodnim buđenjem.

Preradović je zarana uočio i analizirao jezične razmirice između Hrvata i Srba, te pisao o „južnoslavenskom jeziku“ koji ima „milinu i sladost talijanskog jezika“, a podijelio ga je na srpski, hrvatski i dalmatinski jezik. Prema njemu, jezični prijepori Srba i Hrvata izviru iz pravopisa i vjere. Smeta mu što se hrvatski i srpski jezik svakim danom sve više udaljavaju jedan od drugog, pa se više neće moći ujediniti. Naime, Preradović je bio zagovornik slavenskog zajedništva i bratske sloge između Srba i Hrvata. On je u svojim stihovima opjevao Kosovo polje, slavio cara Dušana, kneza Mihaila M. Obrenovića i patrijarha Rajačića, a jedinu dramu koju je napisao nazvao je „Kraljević Marko“. U sonetu „Patriarku J. Rajačiću“ Preradović tako spominje svečani dan kad je patrijarh kao sveti Božji poslanik posvetio bana Jelačića. To je bio najviši živi simbol bratske sloge.

U Zadru, gdje je bio premješten iz Milana, pjesnik se zaljubio, pa su mu neke pjesme bile ljubavnog karaktera, osim domoljubnih. Izabranica mu je bila Pavica de Ponte, Talijanka kojoj je posvetio i zbirku pjesama „Pervenci“. Međutim, bračna sreća nije dugo potrajala, umire mu sin Čedomil tri mjeseca po rođenju i kćerka Milica u dobi od tri godine, a potom i supruga.

U nastavku svoje vojne karijere Preradović službuje u Veroni, Kovinu, Beču, Glini, Temišvaru, Aradu i još ponegdje. Nakon ženine smrti traži premještaj iz Beča u Glinu, gdje upoznaje znatno mlađu od sebe, Emiliju Novaković sa kojom je imao vanbračnog sina Radovana. Veza sa Emilijom priječila ga je da stupi u brak sa Emom Regnerovom, ženom sa kojom je izmjenio preko 300 pisama koja su uglavnom sačuvana. Naime, zbog novčanih obaveza prema Emiliji i sinu Radovanu, Preradović nije imao dovoljno novaca da stupi u brak sa Nemicom Regnerovom. Zapravo, konstantno tokom cijelog svog života bio je u novčanim neprilikama.

Nakon dugogodišnje pjesničke šutnje, Preradović 1860. godine piše ponovo pjesme. U „Danici“ tada izlazi znamenita njegova pjesma „Rodu o jeziku“, a već sljedeće godine on objavljuje „Jezik roda moga“. Godine 1863. umire Emilija Novaković, u dobi od 26 godina, a Preradović se tek 1865. vjenčava sa Emom Regnerovom, nakon što je godinu dana prije bio prebačen u Beč. U svojoj 48. godini, 1866., postao je generalom. Pred kraj života napisao je skup soneta „Milim pokojnicima“ koji obuhvaća 28 ličnosti među kojima su najznačajniji predstavnici prve polovice 19. veka u Hrvatskoj.

Posljednje godine života Preradović provodi u Beču, a godinu dana pred smrt predložen je i da se kandidira za hrvatskoga bana. No, kako je bio jako bolestan u jednom je pismu napisao da nije zainteresiran za tu čast. Stanje mu se pogoršalo u zimi 1871. i krajem maja 1872. otpremljen je na liječenje prvo u toplice nedaleko od Munchena, a zatim u Fahrafeld u Donjoj Austriji. Tu umire u jutarnjim satima 18. avgusta 1872. godine ne napunivši ni 55 godina. Ubrzo potom je pokopan u Beču. Međutim, pjesnik je želio da mu kosti počivaju u rodnoj zemlji, što je izrekao i stihovima:

U tvom polju daj mu groba

Tvojim cvijećem grob mu kiti.

Godine 1879. pjesnikovi ostaci preneseni su u domovinu, u Zagreb, gdje je pokopan na Mirogoju. Tadašnji gradonačelnik Zagreba August Šenoa koji se iskreno divio Preradoviću, održao je tom prilikom nadahnut govor i spjevao „Himnu Petru Preradoviću“ koju je skladao Ivan Zajc.

%d blogeri kao ovaj: