RADE KONČAR – borac za pravdu među ljudima

Prije tačno 110 godina na današnji dan rođen je Rade Končar koji je u svom djelovanju bio sugestivan, ljudima blizak i u argumentima jak. U njegovoj pojavi i uvijek vedroj prirodi, bilo je nečeg što je sve ljude odmah osvajalo, što je jačalo njihov duh. Bila je to žudnja za pravdom zbog koje su radnici išli k njemu da se žale, pitaju za savjet, a on je svakog pažljivo slušao i svakom znao pomoći. Bio je revolucionar, najsnažnija ličnost KP Hrvatske – njezin sekretar, organizator partizanskih odreda u Hrvatskoj 1941. godine i prvi narodni heroj ex Jugoslavije. Nakon što su ga u 31. godini života pogubili talijanski okupatori ubrzo je postao jedan od simbola partizanskog pokreta.

Rade Končar koji će u partizanskoj ilegali biti poznat kao „drug Brko“, rođen je 6. avgusta 1911. godine  u Končarevom Kraju, ličkom seocetu od dvanaestak kuća u jednoj od prodolina Velike Kapele, istočno od Vrhovina, a zapadno od Plitvičkih jezera. Rođen je u srpskoj porodici. Roditelji mu Staka i Gedeon (Geco) bili su zemljoradnici i stočari, potomci ličkih krajišnika koji su svoju otadžbinu, nemanjićku zemlju između rijeke Pive i Tare, napustili još u 16. vijeku.

U ličkim selima se od davnina živjelo od vojevanja, od šume i posne zemlje. Život na rubu i odlasci u vojne oblikuju poseban mentalitet i ratničku narav. Iako je porodica Gece Končara živjela bolje od prosječne ličke porodice, nisu živjeli u izobilju. Rade je imao pet sestara i sedmero braće. Svi oni koji su poživjeli otišli su iz Končarevog Kraja. Rade je prvi napustio rodni kraj. Nakon što je završio četvrti, posljednji razred osnovne škole 1921/22. godine, sa svega jedanaest godina odlazi kao pitomac Srpskog privrednog društva Privrednik u srpski Leskovac, tada značajno industrijsko središte. Zvali su ga „srpski Mančester“. U Leskovcu je Rade završio bravarski zanat i večernju zanatsku školu, a pomagao je i Jozefu Mloteku, monteru koji je došao iz Češke, ugrađivati kotlove. Kada je Jozef dobio posao u beogradskoj Direkciji tramvaja poveo je i svog mladog pomoćnika u prijestolnicu. U Beograd su stigli početkom 1927. godine, gdje bravarski kalfa Rade Končar u svojoj šesnaestoj godini prilazi proleterskim redovima glavnoga grada.

Krajem 1931. godine, na kraju druge godine diktature kralja Aleksandra, Rade postaje član Saveza komunističke Jugoslavije. Od tada njegov je život imao samo jedan smisao: Borba za radničku klasu, borba za socijalizam i borba za pravednije odnose među ljudima. Vojsku je počeo služiti u bosanskom Kalinoviku u maju 1934. u 22. artiljerijskom puku. A dva mjeseca potom pukla je jedna od karika u lancu beogradske komunističke ilegale, pa sarajevska žandarmerija hapsi Končara i šalje ga u Beograd na ispitivanje. U istražnom je zatvoru proveo devet mjeseci, jezovito mučen. Neovisno o načinu mučenja i stupnju sadizma, Končar nije nikada ništa priznavao, katkada čak ni poznanstvo sa ljudima sa kojima se godinama družio.

Roditelje dugo nisu obavijestili o hapšenju sina. Tek kasnije će pozvati Gecu u općinu i saopćiti mu da je Rade uhapšen kao komunist, a da je on u cijelom kraju poznat kao pošten čovjek – treba da ga se odrekne. „Ma ne mogu ja, braćo da kažem da mi on nije sin kad jest, pa da je ne znam što učinio“, branio se otac, praveći se da ne shvaća što se od njega traži.

Sredinom ljeta 1935. u Plitvice je Radu dopratio, čvrsto vezanog sve do izlaska iz autobusa, jedan policajac. Otac oronuo, ali vidno obradovan, dugo je, ne krijući osjećaje, grlio sina: „Takva ljudina, a mene ćeraju da te se odreknem!“ Sa porodicom je Rade ostao samo pet sedmica. Drugovi iz Zagreba mu javiše da dođe jer Partija je za njega imala mnogo zadataka, ali nije mogla da mu nađe zaposlenje. Stanovao je kod Milana Končara, vozača tramvaja, zemljaka i prijatelja iz djetinjstva. Tada je u Zagrebu, u gradu u kojem je gladovalo 40 hiljada ljudi, radio i Radin mlađi brat Božo, koji je još bio šegrt, bez zarade i prilike da pomogne bratu.

Rade se ubrzo uključio u dvije uprave, ali bez plaće: U upravu bravarske sekcije zagrebačke podružnice metalaca i u upravu radničkog sportskog društva Metalac. U upravi bravarske sekcije organizirao je zaposlene i nezaposlene metalce u sindikat. Rade je bio vrlo uspješan i omiljen radnički tribun. U njegovoj pojavi, odnosu prema ljudima, u njegovoj uvijek vedroj prirodi, bilo je, kažu svjedoci tih zbivanja, nečeg što je sve ljude odmah osvajalo, što je jačalo njihov duh. Bila je to žudnja za pravdom zbog čega su radnici išli k njemu da se žale, pitaju za savjet. A on je svakog pažljivo slušao i svakom znao pomoći.

Početkom 1936. godine zaposlio se Rade u zagrebačkom Simensu, nekoliko dana nakon što je prebolio žuticu, a već u septembru iste godine ulazi u partijsko rukovodstvo. U to vrijeme mala Simensova tvornica zapošljava 80 radnika koji su bili prepušteni na milost i nemilost poslodavaca. No, nije prošlo ni deset dana, a u tvornici se počeo osjećati novi duh. Počeli su radnički sastanci na kojima je glavnu riječ uvijek imao novajlija. Radnicima se, pak činilo da on govori upravo ono što oni misle, samo što se nisu usudili ili znali da to izraze. Ubrzo je u Simensu organiziran prvi štrajk radnika što poslodavci nisu očekivali. A kad je štrajk već izbio, nadali su se da će ga ubrzo slomiti. No, tu je bio onaj novajlija, Rade Končar, čija je odlučnost i vjera u pobjedu prešla na sve radnike. Tek nakon sedam sedmica poslodavci su pristali na pregovore. A direktor tvornice, zatim je pribjegao drugoj taktici. Zatražio je od vojnih vlasti da Radu hitno pozovu na osluženje vojnog roka. Štrajk je ipak donekle uspio, jer su neki zahtjevi radnika zadovoljeni, ali su svi bili uvjereni da bi sve bilo bolje prošlo da je Rade ostao među njima.

Poslije vojske Rade se vratio među svoje drugove u Simensu. Njegova se prisutnost među radnicima u tvornici svuda osjećala. Nakon Simensa, radnička se organizacija učvrstila i u drugim zagrebačkim tvornicama. Policija je znala da je za to odgovoran Rade Končar i nastojala je da mu osujeti planove. Poslije će policija raspisati tjeralicu za njim na basnoslovnu sumu od stotinu hiljada dinara onome tko ga preda živog ili mrtvog.

Na čelu KP Hrvatske kao njezina najsnažnija ličnost

U Zagrebu Rade je nezaposlen, više gladan nego sit, ali uvijek uredan i predan zadacima partijske organizacije. Svaki dan obilazi radionice, dočekuje radnike na ulazima i agitira za učlanjenje u Savez metalaca. Njegovi suvremenici tako kažu da je Končar u svojem djelovanju sugestivan, ljudima blizak i u argumentima jak. On uvijek izbija u prvi plan, a oni koji su se u sindikatima ili u Metalcu suprotstavljali Končaru, redovno su uzmicali, poraženi, ali ne i odbačeni. Jer on nije gazio, već primoravao da dobro razmisle o svojim postupcima. Rade im je uvijek davao priliku da se vrate, ako su bili pošteni.

Kad je policija odvela nekoliko mu drugova, Končar je očekivao hapšenje. Agenti su stigli u cik zore i zatekli ga u krevetu. Dočekao ih je smireno uvjeren da je soba očišćena. No, šef antikomunističke referade Ladislav Šoprek, propali operni pjevač, najednom prestade pretraživati sobu i slavodobitno uskliknu: „O, vidi, vidi , naš dragi bravar studira Dimitrova…“ Rade prikri mučan osjećaj što mu se odjednom pojavi, protrnu, ali ne pokaza. „To nije moje, to su mi podvalili“, automatski je odgovorio Končar, svjestan da neće izbjeći Šoprekovu torturu zloglasnog mučitelja komunista u Petrinjskoj ulici u Zagrebu.

Na Božić, četvrtog od šest dana mučenja, Radu su posjetili drugovi i drugarice iz Simensa. Dragica Stojić, buduća mu supruga, bila je u toj grupi. Kasnije je često govorila kako se prestrašila vidjevši izmučenog Radu. Dragica je polako, mjesecima osvajala mjesto u Radinom životu ili : Rade u njezinom. Bila je od onih, često zaboravljanih žena koje su bile presudne za organiziranje radničkog pokreta u Zagrebu u drugoj polovini tridesetih i četrdesetih godina. I Dragica je bila Ličanka, prečacima od njezine do Radine kuće samo je tridesetak kilometara. Rođena je na sjeveroistočnom rubu Krbave, u selu Jošanu, kod Udbine. Dragičin otac, Nikola Stojić bio je jedan od najbogatijih seljaka krbavske doline, obogatio se u Americi.

Prva sačuvana zajednička fotografija Dragice i Rade Končara, snimljena poslije vjenčanja, 28. februara 1938.

Končara su nastavili mučiti u zatvoru na Adi Ciganliji u Beogradu, od početka jula kad je protiv njega i drugova napisan optužnica, do 28. septembra, kad im je pred Sudom za zaštitu države počelo suđenje. Presuda je izrečena tri dana poslije, petorica su osuđeni na kazne robije od godine dana do dvije godine, dok su ostala šestorica, među njima i Končar, oslobođeni. Sud je ustvrdio da osim priznanja nije bilo nikakvih drugih dokaza protiv optuženih. Zima 1939/40. godina je bila prekretnica za KPJ: Obnavljaju se ćelije, pojačava se ilegalna aktivnost, reorganiziraju se rukovodstva, priprema se najviši skup jugoslavenskih komunista. Končar je u to vrijeme najsnažnija ličnost KP Hrvatske (njezin politički sekretar) čije se djelovanje osjetilo u svakom kutku komunističke organizacije.

„Mi smo gotovo svakog dana dobivali poneki zadatak od Končara. Tek što bismo razdijeli jedan letak u hiljadama primjeraka, od Končara smo dobivali novi letak“, poslije će govoriti profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i akademik Dušan Čalić. Končar je u lecima pisao protiv kraljeve diktature, protiv fašizacije Jugoslavije, protiv vodstva Hrvatske seljačke i Samostalne demokratske stranke, jer su prema njemu u funkciji krupnog kapitala i jer su izdali stvar za koju se hrvatski narod borio sa svim narodima Jugoslavije. Končar nije tražio da se komunisti odvoje od tih i drugih građanskih organizacija, već da se u njih aktivno uključuju i da djelujući u njima, šire borbenu osnovicu revolucije.

Od marta 1940. u Zagrebu ponovo djeluje Josip Broz Tito, generalni sekretar Partije. On će poslije govoriti da mu je Končar „bio desna ruka“. Končar je sa Titom iste godine organizirao savjetovanje KP Hrvatske. Tito je tada bio uvjeren da je to savjetovanje ohrabrilo delegate (njih tridesetak iz cijele Hrvatske) za daljnji rad jer su imali priliku razmijeniti iskustvo iz svih područja Hrvatske. Nakon što je Končar preuzeo kormilo KP Hrvatske, broj članova se povećao na 2900, a broj simpatizera na 30 000. Najagilniji su djelovali u ilegali, a sve niti koje su ih u Hrvatskoj povezivale čvrsto je u svojim rukama držao sekretar Partije „drug Brko“ – Rade Končar.

„Milosti ne tražim, niti bih vam je dao!“

Ubrzo nakon što je nacistička Njemačka okupirala Kraljevinu Jugoslaviju Komunistička partija Jugoslavije je naredila da se počne sa oružanom borbom. Jesen 1941. je posljednja Radina jesen. Prije nego što je otputovao u Dalmaciju, proveo je posljednji put nekoliko dana sa trudnom suprugom. Uza sve opasnosti, oboje su bili riješeni da se dijete rodi.

Početkom maja 1941. godine Tito je prešao u Beograd i od tamo održavao vezu sa Centralnim komitetom KPH koji je i dalje rukovodio iz Zagreba. Jezgro rukovodstva na čelu sa Radom Končarom ostalo je u Zagrebu. KP Hrvatske je brojčano rasla, ali su mnogi stari komunisti bili u zatvorima, neki su bili uhapšeni još prije rata i predani ustašama i Nijemcima. A drugi su bili uhapšeni poslije okupacije.Tako je samo u starom kerestinačkom dvorcu bilo zatočeno preko 100 komunista. Među njima je bio i jedan od sekretara KP Italije Rigoletto Martini kojeg je u junu iz zatočeništva spasio lično Končar.

Za pripremanje ustanka i rukovođenje partizanskim jedinicama u Hrvatskoj, Centralni komitet KPJ je u junu 1941. formirao Operativno partijsko rukovodstvo koje je imalo ulogu vojnog štaba. Rade Končar, koji je od Josipa Kraša preuzeo dužnost sekretara CK KPH, imenovan je zapovjednikom tog štaba. A Vlado Popović i Andrija Hebrang su pridruženi kao članovi. U novom svojstvu Končar putuje na Kordun i u Liku. Rade je govorio da su stotine ljudi u šumama koji samo noću silaze do svojih kuća, a njih treba što prije organizirati i povesti u borbu. Iz Like se Rade vlakom vratio u Zagreb, gdje krajem jula već vladala prava ustanička atmosfera. Komunisti i drugi antifašisti su skupljali oružje, sanitetski materijal i odjeću, a grupe španskih boraca su gotovo svakodnevno stizali organiziranim kanalima ilegale. Tako je u šumi Divjači, na istočnim prilazima Zagrebu, djelovao prvi zagrebački partizanski odred od dvadesetak boraca.

Končar je posebnu pažnju posvetio organiziranju ustanka u Dalmaciji, Primorju i Gorskom kotaru jer su tamo partijska rukovodstva zakazala u planiranju borbenih akcija. Avgust je Rade proveo u Zagrebu, a ustaška policija je već za njim izdala nekoliko potjernica. Glava mu je bila ucijenjena na veliki iznos. Osim ustaške i njemačka i talijanska je policija imala detaljan opis najtraženijih ilegalaca u Zagrebu. U jednom sačuvanom talijanskom izvještaju piše da je Rade Končar bio agitator i najsposobniji komunist kadar da vodi svaki revolucionarni pokret, kojeg je policija više puta hapsila, ali je uvijek uspio pobjeći.

Jesen 1941. je posljednja Radina jesen, putuje preko Sarajeva za Stolice na najznačajnije savjetovanje partijskog vrha poslije ustanka. Rade je u Stolicama istaknuo da je slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj što obuhvaća srpsko stanovništvo, a vrlo mali broj Hrvata seljaka. U Zagreb se iz Stolica vratio preko Slavonije gdje je sa trudnom suprugom Dragicom, prije negoli je otputovao u Dalmaciju, proveo nekoliko dana. Uz sve opasnosti, oboje su bili riješeni da se dijete rodi.

U Splitu su ga dočekale sestre Šegvić, Zdenka koja je bila u komisiji za ispitivanje odgovornosti u vezi kraha dalmatinskih odreda, i Vesela, takođe aktivna u pokretu. Končar je vrlo brzo uvidio da su partijske organizacije u Dalmaciji slabo organizirane, aktivnosti zamrle, a broj članova nepoznat. Ali koliko je Končar bio nezadovoljan rukovodstvom, toliko je bio oduševljen splitskim skojevcima koji su bili sposobni i za najveće podvige.

No, jedne večeri 17. novembra 1941. godine kad se Rade vraćao u svoju iznajmljenu sobu u Splitu uhapsili su ga talijanski agenti iako izgleda nisu znali tko je on. Podvrgnut je mučenju, ali je odbio odati svoj identitet. U vrijeme kada su ga istražitelji brutalno mučili, skočio je 22. novembra sa drugog kata bolnice. Tada je vrlo teško ozlijeđen. Nakon što je kod samog hapšenja pretrpio ranjavanje metkom i lom noge, kod pada u bolnici mu je lubanja napukla na dva mjesta. Tek nakon Končarevog pada sa drugog kata bolnice, talijanske vlasti potvrdile su njegovo ime i funkciju u KPJ od redarstvenih tijela NDH u Zagrebu, koje su se mogle poslužiti sačuvanom policijskom dokumentacijom Kraljevine Jugoslavije.

I ustaše i partizani su htjeli izvući Končara iz talijanskog zarobljeništva. Prvi su Talijanima za Končara nudili komunista Matka Giovannija, građanina Kraljevine Italije, a drugi zarobljene talijanske oficire i vojnike. Međutim, Talijani su zamjene odbili i Končara su zajedno sa 66 komunista sudili na šibenskom sudu. Končar je na sudu rekao da ne prizna sud okupatora i da milost ne traži (“Milosti ne tražim, niti bih vam je dao!“). Sud je njega kao i još 27 komunista osudio na smrtnu kaznu.

Ujutro 22. maja 1942. godine osuđenici su izvedeni na stratište na Šubićevcu u Šibeniku i strijeljani. Končar je na stratište išao šepajući, pa su ga dva karabinjera vodila ispod ruke do ogradnih betonskih stupova. Kad su ga doveli do stupova razgolitio je prsa da pucaju u njega. Viknuo je: “Kukavice, pucajte u prsa!” Karabinjeri ga tada silom okrenuše i vezaše za stup. Kad su i posljednjeg svezali za stup, zaoriše se povici: Živjela sloboda, živjela Kompartija, Dolje fašizam! Končar je u momentu pogibije imao 31 godinu.

Nekoliko mjeseci poslije ustaše su u Zagrebu uhapsili Radinu suprugu Dragicu, nakon što je nastavila ilegalno djelovati, mučili su je i ubili u avgustu 1942. godine. A za njenu šestomjesečnu bebu, o kojoj su brinuli zagrebački ilegalci, ustaška je policija izdala tjeralicu.

I na kraju treba naglasiti da mladi, energični i sposobni Končar ni pod mučenjima nije nikoga odao. Stoga, ubrzo postaje jedna od najvećih partizanskih ikona. U avgustu 1942. prvi je dobio naslov Narodnog heroja Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u decembru 1942., 13. Proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske dobila je ime po njemu, kao simbolu jedinstva Hrvata i Srba u partizanskom pokretu.

Njegovi posmrtni ostaci su poslije rata, preneseni iz Šibenika i sahranjeni u Grobnicu narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mirogoj. Njegova žena Dragica je, takođe proglašena za narodnog heroja, i njegov rođeni brat Bogdan. Rat je uspeo da preživi Radin sin – Rade, koji je rođen svega par mjeseci prije očeve pogibije i koji je dobio ime po ocu, koga nikad nije video.

Veliki broj tvrtki, od kojih neke i danas postoje, prozvane su po Radi Končaru; najpoznatija od njih je Končar – Elektroindustrija d.d. iz Zagreba. Po njemu su dobivale ime mnoge ulice i trgovi. Više srednjih škola (mahom tehničkih i elektrotehničkih) na prostoru bivše Jugoslavije, takođe nosi njegovo ime.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremna za posudbu je knjiga: Dr Ivan Opačak, Jovo Popović: Končar – Sekretar Partije, Zagreb: Alfa, 1976.