Zagreb: Književno veče i susret sa neponovljivim Đorđem Nešićem

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci 22. decembra o književnom stvaralaštvu, sa naglaskom na novu zbirku poezije „Rani radovi“ objavljenu ove godine u izdanju SKD „Prosvjeta“ sa književnikom Đorđem Nešićem razgovarali su književni kritičar Nenad Rizvanović i urednik Čedomir Višnjić koji je sve i moderirao. Stihove po vlastitom odabiru iz nove Nešićeve zbirke nadahnuto je interpretirala sjajna akademska glumica Svetlana Patafta.

Zanimljivoj književnoj večeri prisustvovali su i potpredsjednik SKD „Prosvjeta“ Siniša Tatalović“, te izvršni sekretar za obrazovanje Mirko Marković.

Zahvalivši se prisutnoj publici na izdvojenom popodnevnom vremenu i dolasku na Književno veče i susret sa piscem Đorđem Nešićem, moderator i urednik Čedomir Višnjić je rekao: „Posljednjih 25 godina desetak ljudi kao što su: Jovo Mirić politolog, pjesnici, Nebojša Devetak, ovdje prisutni Đorđe Nešić, Nikola Vujčić, Miloš Kordić, Drago Roksandić, Drago Kekanović, Mirko Demić, Simo Mraović i moja malenkost bar po broju naslova, činili su okosnicu onoga što je SKD „Prosvjeta“, ako one knjige koje smo izdavali čine kičmu toga, a definitivno čine. Jedan od tih deset Đorđe Nešić, večeras je tu sa vama“.

Osamdesete kao period intelektualno poštene književne slobode

„Ovaj razgovor o osamdesetima mogli bi možda voditi pod egidom „žal za mladosti“. Kažem to iz vlastitog ugla iako će naš pjesnik Đorđe Nešić to opravdati u dragocjenom predgovoru svoje nove zbirke poezije „Rani radovi“. No, iz vlastitog ugla osamdesete godine su neiscrpna tema za razgovor. One su neiscrpno vrelo svega onoga što je slijedilo. Za sve nas je zadatak da pokažemo, da sve ono što je slijedilo, nipošto nužno nije bilo loše. Bio je to period slobode, možda kontrolirane, možda ograničene, ali intelektualno poštene književne slobode. I tim je  bila dragocijenija što je svakim danom bila za milimetar veća i što je prostor slobode bio širi i što smo svi imali dojam da smo ga svojim ramenima proširili. A to je osjećaj koji je neponovljiv i koji je neizmjeran. To priznaju uglavnom i hrvatski intelektualci i hrvatski autori. Taj osjećaj slobode i ta energija slobode tada je dominantno stizala iz Beograda, iz književnog, izdavačkog, časopisnog i inog Beograda. To su bila vremena kad je i Branimir Donat i svi ostali objavljivali knjige u Beogradu. I kada su svi oni bili sa velikom zahvalnošću i sa velikim poštovanjem primani u vodećim glasilima tog vremena. A to su bila „Književna reč“, glasilo Književne omladine Srbije i „Književne novine“, glasilo Udruženja književnika“, istakao je Višnjić i dodao da je te novine i on sam kao student politologije čekao u knjižari Mladost u Ilici 7.

Višnjić, takođe priznaje da je njegov doživljaj toga vremena bio, ipak pomalo proturječan. Iako je u punoj mjeri živio tada to vrijeme, tu ljepotu osamdesetih. On tako na primjer nikada nije mogao prihvatiti da Nikola Milošević bude politički, duhovni i intelektualni arbitar. Bila je to tada jedna čudna smjesa u kojoj je dominirao antikomunizam izvjesnog vremena i izvjesnih dosega koji mu nije ležao.

„Dijete tog vremena, a napisano iz ugla i Beograda i Bijelog Brda, napisanog iz našeg ugla, su „Rani Radovi“, čiji naslov sam sugerirao Đorđu Nešiću, i o kojima večeras govorimo. A oni asociraju na Žilnika, na njegove Rane radove, na čuveni film i sporove oko tog filma, a asociraju i na Rane radove Karla Marxa koji su tada bili ultimativni tekst politički, intelektualni i ideološki našeg vremena i našeg prostora. Mislim da je ovo knjiga u kojoj ima mnogo materijala za neko buduće izdanje pod kontrolom Vaske Popa i pod njegovim uredničkim i antologičarskim perom za njegovo izdanje „Urnebesnika“. Red je prisjetiti se i jednog izdavačkog poduhvata u čuvenom časopisu „Znak“, studenata Filološkog fakulteta gdje su  tada izašli Harmsovi „Slučajevi“. To je bilo čuveno izdanje koje i danas imam negdje. Prvi put se pojavljuje taj kultni autor jedne poetike, pa i više od toga koji je imao nešto sljedbenika ovdje, iako to Mihajlo Pantić poriče za prozu. A kaže da je zanimljivo da je Harms u srpskoj književnosti progovorio više kroz poeziju. Jedan od tih autora je, naravno i Đorđe Nešić“, podvukao je Višnjić.

I kada govorimo o humoru, a vrlo je teško govoriti o nekome ko je duhovit, u kratkoj formi, mišljenja je Višnjić. „Šta da prepričavamo, da opisujemo, neću“, jasan je Višnjić. I zato je pročitao jednu od Nešićevih pjesama gdje se on šali na vlastiti račun i kroz tu šalu govori istinu, koja ima neko dublje značenje sa političkim asocijacijama. A jedna od pjesama dubljeg značenja sa političkim asocijacijama je ona koja se odnosi na Miroslava Krležu – „Kako je Krleža sanjao da je dobio Nobelovu nagradu“. I onda je Višnjić pročitao još jednu – „Putopis“, opis putovanja između Bijelog Brda i Osijeka na Nešićev humorističan način, gdje „iznenađenjima nema kraja“, kako na kraju te pjesme  kaže Nešić.

Zatim je akademska glumica Svetlana Patafta sve začinila sjajnim interpretacijama pjesama po vlastitom odabiru, prva je bila: „Spaljuje Gogolj drugi tom Mrtvih duša u kaminu“, a onda odmah do Gogolja na red je došao Tolstoj koji je pisao debele knjige, kako kaže Svetlana, „Debeo taj vaš Rat i mir gospodine grofe…“ i onda na kraju Tin Ujević „Organizira i financira utrku vaški ili pjesnika niko ne razumije“…

Rizvanović o osamdesetima u Osijeku i stvaralaštvu Đorđa Nešića

„Za razumijevanje tih pjesama, naravno traži se poznavanje okolnosti, konteksta, biografija pisaca, sudbine konkretno Tina Ujevića dvadesetih godina u Beogradu“, istakao je Višnjić i zatim najavio Nenada Rizvanovića, poznato uredničko i književno ime zagrebačko koji mnogo toga zna o književnom i kulturnom Osijeku jer je to sredina iz koje je potekao, a ta sredina je ujedno i „mjesto susreta i kontakta sa stvaralaštvom Đorđa Nešića i kruga autora koji su iz Osijeka potekli, tu su radili i iz Osijeka se kao „vaške“ ili „rakova djeca“ rastepli na razne strane“, kazao je Višnjić.

„U tom facinantnom izdavačkom svijetu u Beogradu, kao što je BIGZ itd., kada je Đorđe objavio tu svoju prvu zbirku pjesama u izdavačkoj kući „Rad“ u mojim očima je „Rad“ tada bio puno veći, nego što se sada to čini. S druge strane fascinantno je da je jedna druga pjesnikinja iz Osijeka koju Đorđe ne zna, Nena Smiljanić, također u „Radu“ objavila svoju izvanrednu zbirku „Svemirija“. I Tatjana Vukić kao najbolja osječka pjesnikinja je svoje „Saslušanje“, čini se objavila, baš u „Radu“. Objaviti tada nešto u „Radu“, pogotovo svoju prvu knjigu je bila  neka vrsta Premier lige, velika stvar. I kao što saznajemo iz predgovora Đorđine knjige, tu nije bilo neke protekcije, Đorđe je samo poslao svoju knjigu i urednik je rekao da im se to sviđa i da će to objaviti“, istakao je Rizvanović i zatim oslikao situaciju osamdesetih u Osijeku.

I ne, kao što je rekao iz neke nostalgije, iz nekog sentimenta, nego iz jedne druge potrebe. Naime, kao tada mlađi i stariji maloljetnik koji je sve dobro pratio, smatra da je bilo jako puno pisaca srpske nacionalnosti koji su tada aktivno djelovali i koji su nekako, manje više nestali iz javne memorije, ipak ne svi. „I o njima se ni u Osijeku ni ovdje više ne priča“, govori Rizvanović. Na primjer Branislav Krivokapić je jedan od njih, koji je vodio Studentski centar, ključna ličnost alternativne kulture u Osijeku tada, pa Dejan Rebić kojemu je Čedo u jednom trenutku života pomogao“. A sam Rizvanović, kako kaže, mogao bi svjedočiti o njegovom nevjerojatnom kulturnom radu. „Oni su svi u književnom smislu zaslužili neki trag. I oni su meni u osamdesetim kad sam bio književni početnik izgledali kao neke rok zvijezde i osobno rado bih pisao o njima“, istakao je Rizvanović.

A onda vrativši se na Nešićevu novu zbirku poezije „Rane radove“, kad ju je Rizvanović ponovo čitao javile su mu se neke asocijacije na Harmsa i njegovu duhovitost, a koji je u Osijeku zaista imao neki svoj kult, kako kaže i koji traje i dan danas. A i quorumaši su perpetuirali taj jedan harmsovski model, smatra Rizvanović. „Svakako ovdje imamo posla sa piscem koji je već u prvim svojim zbirkama bio potpuno formiran autor zabavan i duhovit i sposoban da tako piše poeziju. Što nije baš bio slučaj u hrvatskoj poeziji“, zaključio je na kraju Rizvanović.

„Nenad govori ono što zaista najbolje zna, govori o Osijeku, podsjeća nas na činjenicu da su tada takvi gradovi kao što su Split, Rijeka i Osijek, vodeći hrvatski gradovi, imali svoje zanimljive kulturne krugove i žive, što je nešto na što se povremeno moramo podsjetiti“, rekao je Višnjić i palicu na kratko ponovo prepustio Svetlani Patafti  koja je ponovo interpretativno autentično i snažno pročitala nekoliko duhovitih, kako je rekla, pitkih, ali samo na prvu pjesama, o kojima se kasnije može razmišljati. I krenula je sa prvom – „Ispiranje mozga“…, pa „Panta rei“ i za kraj jedna ljubavna – „Kad bi ti bila mrtva draga“…

Nešić o tome kako je sve to počelo

A onda se Đorđe Nešić zahvalio izdavaču i uredniku na  ideji, volji i želji da objavi njegove dvije prve knjige. Jer on je, kako je rekao, odavno u nekom drugom „poljskom modu“ i nije, sve do prošle godine, pripremao knjige za štampu. A kako je sve to počelo?

„Otišao sam kao svršeni gimnazijalac u Beograd sa nekoliko bilježnica punih stihova, učio sam se zanatu kao što slikar uči slikarsku tehniku. Imao sam učitelja među pjesnicima koje sam čitao i pošto sam odrastao u jednoj patrijarhalnoj seoskoj sredini, pisati pjesme i javno to priznati, nije bilo poželjno ni sa kojeg aspekta. Tako da to nije niko znao, a to što sam upisao književnost, moglo bi se naslutiti da tu nečega ima. Naišao sam na neke sebi slične ljude i nastavio da pišem pokušavajući i dalje da njegujem nekakav svoj mod, svoj stil i način izražavanja. Osluškivala se tu, naravno i tekuća  književna i poljska scena, pokušaj da se uhvati nekakav korak sa vremenom i gotovo da nisam objavljivao. Prvo što sam objavio bili su neki prijevodi sa ruskog. Bio je tu časopis „Of“ koji je izlazio u Zagrebu i Velimir Visković je bio njegov urednik.  E tu su prvi puta izašli prijevodi Danila Harmsa ruskog avangardnog pjesnika, teške i tužne sudbine kojeg su preveli Dubravka Ogrešić i Irena Lukšić. I to je mene onako ščepalo, ta poetika. To je za mene bilo neko otkrovenje i ne samo za mene već i zacijelu grupu početnika u kojoj sam se kretao. I onda sam pokušao da pišem u tom maniru. Završio sam studije i vratio sam se u Bijelo Brdo, neko vrijeme sam radio u gimnaziji i ove pjesme nisam nudio nikome u štampu. „Rad“ je tada bio jaka i dobra kuća i ja sam imao sreću zahvaljujući mom prijatelju Jovi Mariću koji je taj moj rukopis odnio uredniku i ta moja knjiga je izašla 1985. godine. I ona mi je otvorila ta neka književna vrata i onda je došla i  „Brankova nagrada“ koja je bila nagrada za najbolju prvu knjigu na ondašnjem srpskohrvatskom jezičkom području. Druga knjiga je već bila knjiga koncept, za razliku od prve tzv. svaštare. Sada je bila jasna namjera autora šta i kako da posloži. Druga knjiga je parodiranje književnih formi. I to je sada neko traženje svoga puta. Preko Tolstoja, Dostojevskog i Gogolja se vidi i jedan ruski štih, pa je tu onda i utjecaj domaćih klasika hrvatskih i srpskih. I igra je važna kao bitna komponenta poetskog stvaralaštva, koja izaziva humor i neke ozbiljne reakcije. I tako je sve počelo, podvukao je Nešić.

Naravno, da je ta generacija koja je stupila na scenu osamdesetih godina i na hrvatsku i srpsku poetsku scenu, imala nekih dodirnih tačaka i poetika, smatra Nešić i pita se: Šta se meni desilo kasnije? „Svojevremeno sam došao do „bijelog papira“, a poslije toga nema dalje. I ne znam kako bi to išlo da se nije desio rat. I da moj život, kao i većine nas, nije doživio kopernikanski obrat. I da je tu „vrag odnio šalu“. Pa je tako i kod mene u pisanju „vrag odnio šalu“ i ja sam se opet paradoksalno vratio vezanoj formi i klasičnom lirskom stihu i njegovanju nečega što je bliže tradicionalnoj poeziji“, zaključio je Nešić.

A Čedomir Višnjić je zatim zavičajni riječnik Bijelog brda  „Luk i voda“ a koji je, kako Čedo kaže najduhovitija knjiga koju su objavili i koja je uspjela potičući lokalizme, sve ono što je dakle lokalno, preporučio svima da pročitaju. A onda je pročitao i pjesmu „Čuvar sela“.

A pjesmama „Kako se gubi vera u sunce“ u inerpretciji Svetlane Patafte, kao i još trima: „Kocke ispod Homerove trpeze“ i „Rodoljubiva“, pa „Misaona“ i haiku za kraj, ali i pjesmom „Inventar sobe“ posvećena jednom kapetanu, u interpretaciji Đorđa Nešića, došli smo do kraja ove u svakom slučaju zanimljive  i poticajne Književne večeri i susreta sa Đorđem Nešićem, pjesnikom koji baštini kulturološku tradiciju srednje Evrope, Balkana i Podunavlja.  A koji je za svoj rad primio niz značajnih književnih nagrada: „Brankova“, „Laze Kostića“, „Plaketu sarajevske večeri poezije“, a SKD „Prosvjeta“ mu je 2010. dodijelila „Nagradu Sava Mrkalj“ za izričit doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj. Nešić je, svakako danas jedan od najvećih srpskih pjesnika. On piše univerzalnu poeziju, nadahnutu srpskim korijenima, ali i hrvatskim senzibilitetom. I stalno je u pjesničkom dijalogu sa svijetom i ljudima koji ga okružuju.

Foto: Nenad Jovanović/Novosti

%d blogeri kao ovaj: