Jovan Mirić – politolog

Na današnji dan 24. septembra prije tačno devedeset i dvije godine rođen je u Krbavici kraj Korenice, Lika prof. dr. sc. Jovan Mirić. Osnovnu školu završio je u Krbavici, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorat iz političke znanosti stekao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 1971. godine. Od 1965. godine, pa sve do penzionisanja 1998. godine radio je na Fakultetu političkih znanosti: predavao je Uvod u političku znanost. Od 1982. godine radio je kao redoviti profesor; bio je i dekan Fakulteta od 1987. do 1989. godine. Proučavao je teoriju demokracije, posebno teoriju interesnih grupa, te krizu jugoslavenskog sustava kao i probleme demokracije u postkomunističkim društvima. Veliku pažnju posvetio je položaju Srba u Hrvatskoj. Objavio je deset knjiga i više od 250 naučnih i stručnih radova. Jedan je od dobitnika nagrade Srpskog narodnog vijeća Nikola Tesla (2010), koja se tradicionalno dodjeljuje zaslužnima za doprinos razvoju srpskih institucija.

Bio je kritičar i kroničar, jedan od najboljih predstavnika analitičke politologije

Profesor Jovan Mirić bio je plodan i kreativan autor, po mnogočemu izniman u odnosu na cjelinu društvenih znanosti u ex Jugoslaviji i Hrvatskoj njegovog doba. Prije svega bio je kritičar i kroničar, jedan od najboljih predstavnika analitičke politologije koja stvarnost u kojoj živimo ne smatra nedostojnom analize, već je postavlja u centar vlastitog stvaralačkog opusa. Nije čekao na povijesnu distancu, niti na to da se izazovna vremena najprije smire. Naime, smatrao je da bi čekanje na bolja vremena bila jedna vrsta čekanja Godota.

Pisao je stoga o svome vremenu kritički i bez prevelikog optimizma, pretvarajući ono što je drugima bilo prepreka ili, još češće, samo izgovor u neizbježan izazov, a potom i u prednost. Profesor Mirić nije smatrao da se treba skloniti od takvih izazova, možda i zato što je znao da se misaon čovjek kojemu je stalo do javnog dobra, a posebno kad se nađe u situaciji u kojoj se on našao, nema gdje skloniti u takvim vremenima, čak i ako to poželi. Naime, sklanjanje bi bilo moguće samo po cijenu gubitka vlastitog identiteta i same biti vlastitog postojanja, a na to profesor Mirić nije pristajao. U tome je, uz ostalo, njegova veličina.

Iako je cijeli svoj radni vijek koji je proveo na Fakultetu političkih nauka (odnosno od 1990.: znanosti)  predavao fundamentalan politološki predmet Uvod u političku znanost, profesor Mirić nije bio posvećen samo idejama, teorijama i knjigama, nego je iz teorije „izašao“ u stvarnost, kako bi teoriju primjenio kao instrument razumijevanja, analiziranja i objašnjavanja stvarnosti. Tako je teoriju politike i političkog razumio kao instrument shvaćanja svijeta, a ne kao nešto od svijeta udaljeno i za svijet nebitno.

Zapravo, bio je zagovornik teze o interpretaciji svijeta kao preduvjetu njegovog mijenjanja, a ne one koja bi samo mijenjala bez novih interpretiranja. U tom je smislu bio najprije kritički orijentiran marksist, koji je s vremenom evoluirao i postajao još kritičniji prema postojećem, iako ne više kao marksist. 

Bio je i izvrstan predavač u Lepušićevoj 6

No, profesor Mirić je bio i izvrstan predavač, o čemu mogu svjedočiti svi koji su slušali njegov predmet u Lepušićevoj 6 u Zagrebu. Učio nas je pojmovima, koristeći dugo sakupljane aforizme kojima bi razbijao akademsku atmosferu u fakultetskoj dvorani, a bio je i duhovit. Generacijama studenata kojima je predavao između 1965. i 1998. godine omogućio je prvi dodir sa politologijom, novom disciplinom koja je tada, kad ju je on počeo predavati kao asistent profesora Ivana Babića, a poslije i Nerkeza Smailagića, bila osporavana i „sumnjičena“ i izvana od političke zajednice i iznutra, od mnogih drugih sveučilišnih kolega. No, osporavanja politologije kao posebne akademske discipline kao ranije i sociologije, a kasnije medijskih studija, sportskih studija i slično događala su se posvuda u svijetu, uključujući i na Zapadu. A neke su dileme ostale i do danas.

Iako pravnik po diplomi, zapravo je jedan od naših prvih suvremenih politologa

Zaslugom između ostalih i profesora Jovana Mirića koji je 1972. godine postao docent, 1977. izvanredni profesor, 1982. redoviti profesor, a 1988. godine profesor u trajnom zvanju, politička se znanost u Zagrebu u značajnoj mjeri uspjela emancipirati i uspostaviti kao kritička i analitička akademska disciplina. Iako pravnik po diplomi, on je zapravo jedan od naših prvih suvremenih politologa. Takođe, nije nikada smatrao da je politologija samo grana prava, niti je pokušao stvoriti neku hibridnu dvojnu disciplinu na razmeđi prava i politologije. Ali smatrao je, takođe da politologija ne smije biti u sukobu sa ostalim bliskim disciplinama, već iz njih mora crpiti energiju kako bi se sama mogla održati.

Profesora Mirić je naprosto proizvodio argumente, pa je naročito u njegovoj zreloj fazi, koja počinje već početkom osamdesetih godina, za svaku njegovu knjigu moguće reći koja joj je glavna teza, odnosno što zapravo autor tvrdi. Jer koliko god na prvi pogled izgledalo da je već po sebi razumljivo da autori tako pišu, to na žalost u našim okvirima i danas ostaje više iznimka, nego pravilo. Upravo u toj iznimnosti je i glavni razlog zbog kojeg su njegove knjige, a posebno Sistem i kriza  zapažene i u inozemnoj politologiji, iako nikad nisu prevođene na druge jezike. 

Javna posveta profesora Mirića u njegovoj knjizi Demokracija u postkomunističkim društvima…

Svakako, zanimljiva je i javna posveta profesora Mirića u njegovoj knjizi Demokracija u postkomunističkim društvima, pisanoj u ranimdevedesetima i objavljenoj 1996. godine, gdje je napisao. „Mojim studenticama i studentima, posebno generacijama 1990.-1995., koji su me u teškom i ružnom vremenu, u vremenu rata, zla i mraka krijepili i hrabrili svojim svjetlom, dobrotom i nadom“. Kao da nam je htio poručiti da je njegova cijela profesionalna djelatnost bila usmjerena prema stalnoj komunikaciji sa studentima i studenticama i da bi htio da ga po tome pamtimo.

 Profesor Mirić nije težio popularnosti i slavi, nego istini i slobodi. Nije bio političar, već politolog. Nije pristajao ponavljati dogme i mitove, nego je tragao za svojim odgovorom, uvijek izvoran, uvijek svoj, uvijek slobodan. Čak i onda kad je odlučio da se povuče iz javnosti i piše iz unutrašnjeg egzila ili kako je sam rekao – skrivečki, iz tišine svog doma u kojem je bio okružen pažnjom i ljubavlju svoje obitelji, to je činio zato što je to nažalost bio možda jedini način da izbjegne huškačke napade i prijetnje koje su u tim godinama bili usmjereni ne samo prema njemu, nego i prema drugima iz njegove blizine. No, ništa ga nije zaustavilo da misli i piše. Pisao je tako odmaknut, a involviran.

Knjiga Sistem i kriza do danas ostala najznačajnija knjiga o prirodi jugoslavenskog političkog sistema

No, profesora Mirića pamtit ćemo po njegovim knjigama. Svakako najviše po knjizi koju je objavio 1984. godine pod naslovom Sistem i kriza, i koja je do danas ostala najznačajnija knjiga o prirodi jugoslavenskog političkog sistema. Nema tako ozbiljnog istraživača karaktera ex Jugoslavije i uzroka njenog sloma koji ne spominje ili ne citira tu knjigu. To se ne odnosi samo na domaće autore, već prije svega, i još više na inozemne. Stoga, da nije napisao ništa drugo, zbog Sistema i krize profesor Mirić ostao bi zapamćen kao veliko ime naše političke znanosti.

Otvoren i izazovan je bio i u drugim svojim knjigama. Pa, ćemo ga pamtiti i vraćat ćemo mu se i zbog knjige Rad i politika (1978) u kojoj razvija ideju radnog utemeljenja političke zajednice, zbog knjige Iskušenja demokracije (1990) u kojoj se pita je li Jugoslavija moguća kao demokratska zajednica. Pamtiti ćemo ga i zbog knjige Demokracija u postkomunističkim društvima (1996) u kojoj daje preciznu analizu karaktera postsocijalističke Hrvatske, zbog Demokracije i ekskomunikacije koja 1999. godine britko analizira odnos hrvatskih vlasti prema Srbima u Hrvatskoj, kao i zbog Zločina i kazne, knjige objavljene 2002. koja se bavi pitanjem odnosa prema ratu i zločinima počinjenim u njemu. Njegova zadnja knjiga objavljena je 2010. godine i bavila se temom Kosova.

Takođe, treba istaći i to da je on bio čovjek koji je „slikao širokim kistom“, zainteresiran za široki raspon tema, ali prije svega za tri: pisao je tako o temeljnim pojmovima politologije (kao što su: rad, interesi, moć, demokracija, tranzicija), o strukturi i karakteru Jugoslavije i Hrvatske kao država, te o statusu i životu Srba u Hrvatskoj. U sve tri navedene teme, profesor Mirić pojavljuje se kao iznimno važan mislilac. Njegov je doprinos u svim tim područjima izniman i trajan. 

Osim što je pisao knjige bio je i „javni intelektualac“

No, osim što je pisao knjige, profesor Mirić bio je i izvrstan primjer onoga što se u inozemstvu često naziva „javnim intelektualcem“. Tako je sve do druge polovice devedesetih rado objavljivao članke i davao intervjue domaćim medijima. Neke je članke pisao i pod pseudonimom Žarko Lastavica, nakon što je prestao surađivati pod svojim imenom zbog učestalih napada i pritisaka kojima je bio izložen, o čemu svjedoči i pismo Miloradu Novakoviću, tadašnjem glavnom uredniku Prosvjete.

Takođe, je važno reći da za pobunu jednog dijela Srba u Hrvatskoj Mirić piše 1991. godine da je nasilnička, brutalna i „s onu stranu zakona i poretka“, poručujući: „Držim da nema ni jednog racionalnog razloga za odcjepljenjem Srba od Hrvatske… (Njime) Srbi ne dobivaju gotovo ništa (osim iluzije o pripadnosti jednoj imaginarnoj zajednici koja se zove nacija), a gube puno, gube gotovo sve što bi ih moglo pomoći iz bijede i zaostalosti svake vrste…Hoće li Srbi i smiju li pod pritiskom naraslih nacionalizama i strahova štetiti sami sebi zato da bi osakatili Hrvatsku?“

I potom nudi i rješenje: „Nema političkog ni bilo kakvog mira (a da ne govorimo o harmoničnom suživotu) dok se o pravima Srba ne budu brinuli Hrvati, a o integritetu i suverenitetu Hrvatske i Srbi“.

Uvijek na strani slabih, onih koji nemaju moć, na strani prezrenih na svijetu

Profesor Mirić ostaje tako uzor progresivnima, onima koji su okrenuti prema istini, onima koji žele mir i slobodu, onima koji su prosvjetitelji i sljedbenici prosvjetiteljstva, koji nisu zatvoreni ni za gledišta drugih ljudi, ni za patnje i stradanja onih koji se nađu u poziciji manjine. Bio je na strani slabih, onih koji nemaju moć, na strani prezrenih na svijetu. Govorio je o onima, i o onima, a dijelom i u ime onih koji sami nisu mogli ili umjeli govoriti. A opet, uvijek i svugdje govorio je u svoje ime, sa svojim ja. Tako će njegovo djelo, koje je već izdržalo provjeru vremena, govoriti i dalje njegovim glasom.

Izvor: Dijelovi teksta preuzeti su iz predgovora knjige Sve se mijenja, kriza ostaje kojeg je priredio profesor Dejan Jović.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH spremne za posudbu su knjige: Jovan Mirić: Sumrak intelekta; politološko-pravni i kulturološki ogledi, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2006, Jovan Mirić: Sve se mijenja, kriza ostaje: izbor članaka i intervjua, Zagreb: VSNM Zagreb – Plejada, 2018, Jovan Mirić: Demokracija i ekskomunikacija, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 1999,  Jovan Mirić: Kosovo i druge teme, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2010, Jovan Mirić: Zločin i kazna, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2002. Sve pomenute knjige osim druge po redu su izdane uz financijsku pomoć Savjeta za nacionalne manjine RH. 

Foto naslovna:

Jovan Mirić, izvor: Prosvjetina biblioteka