Poziv roditeljima učenika koji žele da njihova djeca pohađaju nastavni predmet Srpski jezik i kultura (model C)
18. 9. 2024.У историји је митрополит Атанасије Љубојевић забележен као један од најзаслужнијих српских архијереја из раног нововјековног раздобља. Успјех његове пастирске службе на разним подручјима која су била под турском, млетачком и хабзбуршком влашћу представља трајно свједочанство о народном јединству православних Срба на Западним странама обновљене Српске патријаршије (1557-1766). Био је митрополит дабробосански, први карловачко-зринопољски и личко-крбавски владика, оснивач манастира Комоговине.
Митрополит Атанасије је рођен 1630. године у Поповом Пољу у Херцеговини. Од 1681. до 1688. године био је митрополит дабробосански, а још прије Сеобе, патријарх Арсеније му је повјерио православне Србе у Поуњу, Лици, Крбави и Сјеверној Далмацији. С обзиром да је био умјешан у дизање устанка против Турака са знатним бројем породица склонио се из Босне пред Турцима у млетачку Далмацију. Смјешта се у Равним Котарима под заштитом млетачких власти.
У Котарима затим оснива своју нову резиденцију како би се успјешније одупирао унијаћењу и очувао православље свога народа. Но, митрополит Атанасије осјећа да му је незгодно и недовољно ефикасно да управља црквом из Далмације, па свим силама покушава да пријеђе у Лику. Атанасије тако са осамдесет породица долази у Медак. Народ остаје у Лици, али је митрополит Атанасије протјеран. Патријарх Арсеније заузима се за владику Атанасија, на жалост не успијева. Када је 1695. године цар поново потврдио раније дате привилегије као и листу архијереја, Атанасија нема на списку. Ипак, те године он прелази из Далмације у Медак.
Одавде су га тадашње власти оружаном силом прогониле и прогнале натраг у Босну. Међутим, он се поново из Босне са многим породицама сели, овај пут у Банију. Тада је успио у Бечу изнудити да буде постављен 23. септембра 1668. године за првог православног епископа Карловачког генералата и Баније. У Банији je тада основао манастир Комоговину као своју резиденцију. Атанасије се из Баније залагао и успио да очува православље у Лици и Крбави, упркос сталном његовом прогањању од власти из тих подручја.
А након 7. августа 1706. године, када је Арсеније III успио осигурати јурисдикцију над православним Србима Like и Крбаве, Љубојевић себи подиже нову резиденцију у Медку. Запажен као значајна личност у српској православној цркви, било је веома важно да као представник тих Срба, учествује на српском црквеном сабору у Крушедолу. Међутим, поново је имао проблема са властима које су му чиниле велике проблеме, и противиле се његовом учешћу и настојале га спречити.
Фото насловна:
Атанасије Љубојевић, извор: Преузета из књиге Сњежана Орловић: Манастири Медак и Комоговина: први црквени центри Епархије горњокарловачке (фотографије Сњежана Орловић…и др.), Београд; Карловац: Мартирина, 2021.
Но, упркос свему томе противљењу, Љубојевић иако у годинама и готово изнемогао, ријешио је да под сваку цијену учествује и учествовао је на томе сабору јануара 1708. године. Путовао је за Крушедол уз велике ризике и потешкоће. Но, захваљујући том његовом учешћу на Крушедолском сабору, упорном раду и великој пожртвовности, учврстио је заувијек православну заједницу своје простране епархије у Хрватској.
Заправо, својом побједом на Крушедолском сабору владика Атанасије учинио је непроцијењиве услуге цркви и народу. Горња крајина црквено је прикључена Карловачкој митрополији, што је било од пресудног значаја за опстанак Српске православне цркве у овим крајевима. Иако у дубокој старости, владика Атанасије и послије Крушедолског сабора наставља са организацијом цркве. Борави тако у Комоговини, Медку и Плашком. Већ је био одредио Плашки за своје треће сједиште, те је у једној кули на бријегу изнад ријеке Дредуље уредио своје боравиште.
Али, своје уморне очи склопио је средином децембра 1712. године у дубокој старости од близу деведесет година. На жалост, не зна му се гроб. Вјероватно је умро и сахрањен у Медку. Тада у Медку није постојала црква на данашњем мјесту, па је вјероватно градњом цркве на новом мјесту у оним тешким временима његов гроб заборављен. Послије смрти владике Атанасија на црквеном сабору 1713. године Епархија је подијељена на двије епархије, карловачко-сењско-приморску и костајничко-зринопољску. Прва је обухватала подручје од ријеке Глине до Косиња преко Велебита до мора. Друга подручје са десне стране Глине све до Купе и Саве. Но, 1749. године извршена је промјена, те је Лика са Крбавом припала карловачко-сењско-приморском владичанству, а костајничко-зринопољском припојен је дио тако званог Сјеверног владичанства које је основано 1734. год. и убрзо укинуто. Године 1771. укинуто је костајничко-зринопољско владичанство и од тада читаво подручје Горње крајине припада Епархији горњокарловачкој.