Albanska golgota

U petak 22.12.2023. g, u prostorijama pododbora Prosvjete u Osijeku, održano je predavanje „Albanska golgota“.

Na početku programa, predsjednik Pododbora Zdenko Čikara pozdravio je prisutne te istakao je da je ovo posljednji  program u 2023. godini, 31. po redu.

Predavač, prof. istorije Zoran Jakšić približio nam je , putem prezentacije, na zanimljiv i pristupačan način, historijski period od završetka Balkanskih ratova 1913. do Solunskog fronta, 1916. godine.

Bila je to jedna od najvećih srpskih tragedija u 20. vijeku. Nakon fascinantnih pobjeda srpske vojske nad puno nadmoćnijim austrougarskim divizijama 1914. godine, na početku Prvog svjetskog rata, uslijedila je protiv Srbije u jesen 1915. velika ofanziva združenih austrougarskih i njemačkih vojnih snaga. Armada od oko osamsto hiljada neprijateljskih vojnika brzo je prešla rijeke Savu i Drinu, duboko je prodrla na teritorij Srbije i počela je sve više potiskivati znatno malobrojniju srpsku vojsku prema jugu.

Plan vrhovne komande srpske vojske bio je da se vojska počne povlačiti prema Solunu i savezničkim snagama Francuske i Velike Britanije. Taj plan je osujetila bugarska vojska, koja je bila na strani Centralnih sila i u vardarskoj dolini presjekla je taj put prema Grčkoj. Odluka je donesena 24. novembra: prelazak preko zaleđenih albanskih planina i dolazak na Jadransko more gdje bi saveznički brodovi dopremili pomoć u hrani i odjeći. U nekoliko kolona u kojima su bili pomiješani srpska vojska, civili i izbjeglice, ukupno oko četiristo hiljada ljudi, više se od mjesec dana povlačilo preko Albanije, uz stalne napade albanskih komita, koji nisu priznavali vlast vrhovnog zapovjednika albanske vojske, Esad-paše Toptanija, saveznika Srbije.

Na tom putu, najveći broj Srba umro je od iscrpljenosti i gladi. Planina Čakor ostala je upamćena kao planina smrti i stradanja. Temperatura se kretala do minus dvadeset, snijeg je bio dubok i do dva metra, a skloništa i hrane nigdje nije bilo. Od 400.000 ljudi koji su krenuli na put, samo je oko 120.000 vojnika i 60.000 civila stiglo do jadranske obale. Dolazak na tu obalu, koja je trebala biti spas, također je bio početak nove golgote. Saveznički brodovi s hranom i odjećom nisu mogli uplovljavati u plitke albanske luke, a talijanske, također savezničke snage, na tom području nisu blagonaklono gledale na srpsku vojsku.  Neprijateljske austrougarske podmornice i avioni sprečavali su bilo kakav prilaz albanskoj obali. Predstojao je novi dugi marš iscrpljene srpske vojske od 240 kilometara, po studeni i kiši, do albanskog grada Valone. Tamo je preostala vojska, koja je preživjela taj užasni egzodus, prevožena na grčki otok Krf.

Britanski i francuski saveznici u ovoj krajnje kritičnoj situaciji nikako se nisu predstavili na visini zadatka spašavanja srpske vojske i civila. Nisu poslali vojsku da spriječi austrougarski pritisak na albanskoj obali i da osiguraju dolazak izmučenih srpskih vojnika. Kasnili su i oklijevali, vojni brodovi nisu stizali, a srpski vojnici na albanskoj obali masovno su umirali. Tek prijetnja ruskog cara Nikolaja II da će raskinuti sporazum sa silama Antante u borbi protiv Njemačke i Austro-Ugarske, ukoliko ne pomognu srpskim vojnicima, prisilio je saveznike da se kako tako pokrenu.

Na otok je u januaru 1916. ipak uspjelo stići nešto preko 100.000 srpskih vojnika, ali prvi dani na Krfu za njih su bili užasni.  Nije bilo dovoljno hrane, odjeće, ogrjeva i šatorske opreme, pa su vojnici, izmučeni od napornog marša i na Krfu opet masovno umirali. Premorena i izmučena vojska pod vedrim je nebom, bez šatora i zaklona sedam dana teško je podnosila ledenu kišu. Na otoku Vido su iskrcavani najteži ranjenici i bolesnici i to su uglavnom bili najmlađi vojnici. Od 23. januara do 23. marta 1916. umrlo je 4.847 ljudi. Mali otok Vido kod Krfa, koji je bio organiziran kao bolnica, pretvoren je u „otok smrti“, a more oko njega u „plavu grobnicu“. Bez mogućnosti sahrane, oko 5.400 umrlih je spušteno u more.

Odluka srpske vrhovne komande od 24. novembra da se srpska vojska povlači preko Albanije koštala je ukupno 240.000 mrtvih, kako vojnika, tako i civila. Francuski general u Prvom svjetskom ratu Joseph Joffre, o albanskoj golgoti kasnije je izjavio:  „Povlačenje naših saveznika Srba, pod okolnostima pod kojima je izvršeno, nadilazi po strahotama sve što je u historiji kao najtragičnije zabilježeno“.

Nakon oporavka, oko 150.000 pripadnika Srpske vojske se priključilo savezničkim trupama na Solunskom frontu, u junu 1916. gdje su vođene teške borbe sve do kraja rata i konačnog oslobođenja otadžbine.

Programu je prisustvovalo 20-ak članova i gostiju.