Zagreb: Predstavljena knjiga Božidara Simića „Srbi u Imotskoj krajini“

U ispunjenoj Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci u RH i mali broj prisutnih Imoćana Srba i Hrvata, uz poštivanje protuepidemioloških mjera, predstavljena je u srijedu 24. novembra zanimljiva knjiga Božidara Simića „Srbi u Imotskoj krajini“ u izdanju SNV-a. O knjizi su govorili autor predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije Božidar Simić, historičar dr.sc. Filip Škiljan, književnik i novinar Ante Tomić, te takođe novinar Saša Kosanović.

Predstavljanju Simićeve knjige prisustvovale su i saborska zastupnica Anja Šimpraga kao i predsjednica SDF-a Jelena Nestorović koja je zajedno sa Marijom Crnogorac iz SNV-a uložila veliki trud u nastanak ove knjige.

Osim historije svog naroda na području Imotske krajine otimajući tako od zaborava mnoga porodična stabla i njihov duboki korijen ne samo na tim prostorima, nego i u dugim i dobrim odnosima sa drugim narodima, knjiga „Srbi u Imotskoj krajini“ Božidra Simića donosi i podatke o značajnim Imoćanima. Sve to je autor sustavno i uz veliki trud brižljivo bilježio. Simić je i suautor knjige “Srbi u Cetinskoj krajini” koja je objavljena prije četiri godine, takođe u izdanju SNV-a.

Zašto je Simićeva knjiga nastala i kako je rađena

„Već dugo godina bavim se istraživačkim radom i prikupljajući dosta te arhivske građe vezano za moje prvo djelo, koje sam radio zajedno sa gospodinom Filipom Škiljanom „Srbi u Cetinskoj krajini“ susretao sam se i sa pojedinim dokumentima kako u zadarskom tako i u splitskom arhivu koji su bili vezani za područje Imotske krajine. I kako sam se više susretao to više me je ta tematika intrigirala, da se zauzmem za taj rad jer postojeća historiografija i historijske knjige sa prostora Hrvatske nisu ovu temu pojedinačno obrađivale. Tek bi  se negdje uzgred u  knjigama na primjer „Imotska krajina“ od Ujevića, na nekoliko stranica spomenula prisutnost srpske zajednice, tamo sa početka 18. vijeka, a i fra Vijeko Vrčić je isto u svojim imotskim prezimenima, čak spominjao prvi katastar. Međutim, niko se nije dublje uhvatio toga posla, a ta zajednica je to zaslužila. Zašto? Naime, danas kada upitate prosječnog đaka iz Splita i šire da li znaš da žive Srbi u Imotskoj krajini, nemaju pojma. A kad sam prošle godine  dao jedan veliki  intervju  „Slobodnoj Dalmaciji“, novinaru Saši Ljubičiću, nakon dva dana su me iz redakcije obavijestili da je oko šezdest hiljada ljudi u jednom danu pogledalo taj link i da je bilo iznenađujućih komentara, da ljudi uopće nisu znali da Srbi žive u Imotskoj krajini. Stoga, vjerujem da će sada sa ovom obrađenom temom ona biti pristupačnija, znaće se više o njihovom životu i radu kroz ova tri stoljeća“, istakao je Simić na početku svoga izlaganja.

Takođe, je rekao da je urednik knjige Milan Šarac koji je sa njima radio i na prvoj knjizi zajedno sa njim napravio koncepciju knjige da se ona sastoji iz četiri djela. „Prvi dio je opširni – opći dio koji je obuhvaćao kratku historiju Imotske krajine, zatim  se obrađuju političke prilike prije požarevačkog mira u istočnoj i južnoj Hercegovini, pa segment doseljenja tog stanovništa sa područja istočne i južne Hercegovine na područje Imotske krajine, pa ide prikaz življenja kroz tri stoljeća na tom prostoru. Tu su i ekonomsko – socijalni uvjeti koji su bili jedan od uslova za pokretanje izlaznih migracija sa terena Imotske krajine put Bosne, Srbije, Vojvodine, ili u bogatu dolinu Neretve i čak u Hercegovinu. Zatim je bio i jedan osvrt na dva velika svjetska rata i kolonizaciju poslije Drugog svjetskog rata kao uvjet za veće migracije sa tog područja srpske zajednice. U petom dijelu tog prvog segmenta knjige, obrađivala se i hajdučija u Imotskoj krajini. A posljednji dio ovog prvog dijela obuhvaća Imotski protoprezbiterat i parohiju Glavinu“, rekao je Simić.

U drugom dijelu težište je bilo na prikazu svih porodica i titulama koje su obnašali tokom 18. i početkom 19. vijeka, pa sve do početka austrijske uprave. Obrađeno je  tako stošezdesetak  prezimena, sva ona koja su se pojavljivala u historiji ovoga kraja. A obrađena su na skroz drukčiji način, nego u dosadašnjim sličnim monografijama. Simića je tako zanimalo zašto su porodice iseljavale, a  građu je crpio iz kupoprodajnih ugovora, tko se zaduživao, kako su se familije dijelile, kome je nedostajalo zemlje, tko je morao iseliti, tko se zaduživao i nije mogao vratiti dugove, pa je to onda bio jedan od uvjeta da i ono malo što mu je ostalo proda i ode u susjednu Bosnu u Čipuljić gdje se, kako kaže Simić, naselila jedna velika kolonija Imoćana.

„U trećem dijelu knjige osvrnuo sam se na kotarski sud Imotski, nastojao sam izvući neke detalje koji bi mogli biti zanimljivi prosječnom čitaocu. Zanimalo me tako, na primjer koje su probleme sa zakonom imali ondašnji pripadnici te zajednice u 18. vijeku. I u tom dijelu ima još nekih zanimljivih crtica koje bi možda današnjim stanovnicima rasvjetlile tko su bili ti ljudi i kakvog ugleda su bili. Imotski je tako potkraj 19. vijeka bio poznat i po uzgoju duhana. A Ostojići su bili toliko bogati da su mogli svoje kuće iznajmljivati općini za potrebe njihovih namještenika“, podvlači Simić.

„Vrijeme nevremena“ Saše Kosanovića

U četvrtom dijelu u prilozima historičar dr. sc. Filip Škiljan je napravio jedan etnografski dio – svakodnevni život srpske porodice početkom 20 vijeka u Imotskoj krajini. „Zajedno smo odlazili na teren i Škiljan je imao metodu rada usmenog ispitivanja na terenu ispitanika, to su značajni podaci za buduća pokoljenja. I to je, svakako jedan vrijedan uradak. Za mene je posebno važan dio što je napisao Saša Kosanović, njegov prilog koji se zove „Vrijeme nevremena“ i koji govori o jednom mladom momku Saši koji je odlaskom na fakultet i suočavanjem, kad bi se početkom rata vratio u Imotski, sučelio se sa određenim problemima koje je ta zajednica tamo imala. Gdje su im se ni krivima ni dužnima kuće dizale u zrak, meci su hujali kroz dnevne sobe, djeca su bila zaplašena, a zašto? Tu rata nije bilo, a da je on mogao biti osnov, da ta zajednica u tom momentu tako teško postrada“, govori Simić i dodaje da je osim ova dva priloga u knjigu stavio i rad paroha Spiridona Margetića „Povlastice dane Srbima po njihovom doselenju“, kao prvi rad koji je neko pisao o Imotskoj krajini po doselenju tog naroda,  gdje je Imotska parohija Glavina, koja je bila sastavni dio Imotskog protoprezbiterata, bila jedna od ekonomski najjačih parohija u tadašnjoj Dalmaciji. Za Simića je posebno intrigantno bilo kada je Spiridon napisao da sredinom 19. vijeka, 130 godina po njihovom doslenju, pravoslavci koji tu žive ne znaju ništa o svojoj historiji. I to je bio jedan od razloga da Simić pišući o prezimenima u 18. vijeku, navede sve titule koje su ti ljudi imali u obnašanju svojih dužnosti.

O knjizi Boška Simića te načinu kako se upoznao sa njim i kako je tekla njihova saradnja govorio je dr. sc. Filip Škiljan.

„Prije sedam godina upitao me gospodin Dušan Stojanac da li bi radio knjigu o Srbima u Cetinskoj krajini. Bio sam vrlo zainteresiran, ali sam znao da se radi o jednom vrlo zahtijevnom i opsežnom projektu. Želio sam tu knjigu napisati što je moguće kvalitetnije, pa sam odlučio izaći na teren i upoznati naselja o kojima ću pisati. Na terenu smo i Dušan i ja obilazili nekoliko naselja i nekoliko osoba kojima me Dušan najavio. Svi su nam kazivali svoja sjećanja, a jedna od posljednjih osoba koje smo tada obišli bio je, upravo gospodin Boško Simić. Upoznavši ga shvatio sam da se radi o iznimnoj osobi, koja iako nije historičarske struke, ozbiljno se bavi historijom svoga zavičaja. Shvativši da Boško zna mnogo više o svojem kraju od mene, zamolio sam ga da samnom piše knjigu o Srbima cetinske krajine. Naime, Boško je već do tada bio prikupio masu arhivske građe i obilježio brojna prezimena i rodove u Cetinskoj krajini, te je bio na dobrom putu da sam napiše knjigu o svojem užem zavičaju. Boško je prihvatio poziv na saradnju i zajedno smo uz pomoć našeg urednika Milana Šarca napisali spomenutu knjigu“, govori Škiljan.

Takođe, dodaje da nakon što im je izašla knjiga, Boško je nastavio istraživanje i napisao još jednu knjigu, opsežniju i još pedantniju od one prve, ovaj put o Srbima u Imotskoj krajini. Boško je u ovoj knjizi pokazao umijeće pravog naučnika, te podrobno opisao na koji način su pravoslavne porodice iz istočne Hercegovine dolazile na teritorij Imotske krajine. Donio je cjelokupne popise koji su temeljeni na katastarskim popisima. „Već u prvom dijelu knjige Boško nam je pokazao načine na koje su porodice doseljavale, te informacije o  broju porodica koje su doselile u Imotski, Glavinu, Nebriževac, Podbablje, Kamenmost, Proložac,  Crnogorce…, a koji je iznosio 121 porodicu sa 783 člana“, ističe Škiljan.

„Vidljivo je da su pravoslavni bili manjina na tom teritoriju, te da se radilo o maloj, ali značajnoj zajednici koja je bila osobito snažna u Imotskom i u Glavini. Boško je prema parohijalnim i državnim popisima bilježio broj pravoslavnih domova kroz čitavi 18., 19., i 20. vijek, pa sve do današnjih dana, te je donio zanimljive podatke o brojnosti pravoslavnih porodica. Iz statističkih podataka je vidljivo da su Srbi na području Imotske krajine još 1991. godine imali 1140 stanovnika, a da se taj broj prepolovio 2011. kada je na istom području ostalo svega 508 Srba. Pitanje je kako će sada biti u ovom popisu 2021. godine ? Razlozi pada broja srpskog stanovništva u ovom kraju su gubici u dva svjetska rata, ekonomska migracija, te osjećaj straha u vrijeme posljednjega rata kada je velik broj Srba izbjegao, odnosno kada se dio Srba prestao izjašnjavati kao Srbi“, podvukao je Škiljan.

Boško se u knjizi pozabavio i razlozima tih migracija, osiromašenjem seoskog stanovništva, te bogaćenjem lokalnih trgovaca u gradu. „Prati imotske Srbe i u 20. vijeku, te proučava njihovu kolonizaciju u Slavoniju, Vojvodinu prije i nakon Drugog svjetskog rata, te stradanja u Drugom svjetskom ratu. Jedno poglavlje posvećuje i hajdučiji koja je bila iznimno raširena u Imotskoj krajini.  U knjizi posebno mjesto zauzima crkva, odnosno Imotski protoprezbiterat i pravoslavna parohija u Glavini koja je bila i danas je temelj nacionalnog i vjerskog identiteta imotskih Srba. Najveći rudarski Boškov posao bilo je prikupljanje podataka o prezimenima imotskih Srba. Donio je podatke o brojnim izumrlim imotskim porodicama, baš kao i o onima koji još danas egzistiraju. Kopao je Boško za ove podatke po brojnim fondovima koji se nalaze u zadraskom i u splitskom arhivu“, govori Škiljan i između ostaloga kaže da je fantastičan završetak knjige, prilog Saše Kosanovića, suvremenika događanja devedesetih u Imotskoj krajini, koji vidi uništavanja kuća i strah koja su ta uništavanja izazvala. „Vidio je netrpeljivost i mržnju koji su bili upereni prema Srbima Imotske krajine devedesetih. Ali koji je vidio i one Hrvate koji su pomagali Srbima i koji su ih spašavali u tome „Vremenu nevremena“, kako je Kosanović nazvao svoj tekst.“

Škiljan na kraju zaključuje da nam je Boško ovom knjigom još jednom dokazao koliko su Srbi dalmatinske zagore bili i koliko jesu utkani u svaku poru ove zemlje. „Kamo sreće kada bi i drugi krajevi Hrvatske imali takve istraživače kao što je Boško i pred kojim bi se mogli posramiti brojni profesionalni historičari. Možemo biti ponosni na njegiv rad i poželjeti mu da objavi još mnogo takvih knjiga.“

Ante Tomić o Simićevoj knjizi

Nakon ispričane anegdote o ljubavi između dvoje mladih ljudi jednog Srbina i Hrvatice koja se zapitala nakon što se vratila iz škole: Kako odmah svi znaju da mi je dečko Srbin, Ante Tomić je rekao da su njemu šaljiviji oni „nevini“ koji danas blaženo kažu, ali mi devedestih nismo znali tko je tko.“ I to bi trebalo govoriti o nekoj čistoći njihovih namjera, o tome kako su oni bili dobronamjerni ljudi i nisu marili za takve stvari. Ja to sve odobravam, ali kad ne bi znali ko su  Hrvati i ko su Srbi kako bi uopće oni postojali, kad ne bi bilo toga znanja. Ja mislim da to treba znati i da to znanje mora živjeti. I ja sam iz Imotske krajine iz Donjeg Proložca i kod nas se to uvijek znalo. Mi smo uvijek živjeli jedni pokraj drugih i imali smo veliko uvažavanje za te naše susjede – hrišćane. I veselilo me sa velikim zanimanjem čitati na preskok Boškovu knjigu, jer sve te ljude znam, sva ta prezimena su mi poznata. I veseli me da tako nešto postoji, ta uspomena na to doseljavanje pravoslavnog svijeta u Imotsku krajinu jer su doselili u istom momentu kad i katolički svijet“, ističe Tomić i nastavlja.

„ I ono što sam već rekao na predstavljanju ove knjige u Imotskom, u trenutku kad je mletačka vojska osvojila Imotski 1717. i muslimansko stanovništvo se iselilo, to je bio potpuno prazan prostor na koji smo svi jednako doselili i katolici i pravoslavni. Ne može se kazati da je neko na tom prostoru bio autohtoniji – izvorniji. Taj Imotski je jednako pripadao i pravoslavnima i katolicima, on je bio jednako i srpski i hrvatski od početka.“

Tomiću je posebno drago da je izašla Simićeva knjiga jer u međuvremenu znamo što se dogodilo. „Premda u Imotskom nije bilo rata, srpska zajednica je strašno stradala, Saša piše o tom vremenu, nije bilo lako biti Srbin u Imotskom i Sašin tekst mi je, zapravo mučan trenutak ove knjige, kada vidite kako taj preplašeni svijet izražava lojalnost preko televizije, naprosto da bi preživjeli na tom prostoru, da im ne bi neko bacio bombu kroz prozor… I to je potresno čitati, taj strah koji dolazi iz tih redaka, tog izbezumljenog svijeta. Znamo da su cijela ta sela stradala, opustjela su, negdje su ostale samo ruševine iz kojih raste neka topola i divlji orah. No, ljudi su još uvijek uplašeni i dalje se boje. Ljudi tiho i sa nelagodom izgovaraju svoje ime i prezime. Ljudi su asimilirani, što je isto tako strašno. Zato mislim da je važno znati i da je znanje dragocijeno, i ne mislim da će se ta zajednica oporaviti. Jer iz Imotskog iseljevaju i Hrvati i ne vraćaju se. Ali mislim, da je važno znati i da postoji ova knjiga, da je to dokumentirano i da taj dokument o tim ljudima koji su živjeli i koji još uvijek tu žive, da ih se sačuva u njihovom identitetu“, zaključuje Tomić.

Potresna priča za kraj – „Vrijeme apsurda“

„Mene je u Boškovoj knjizi zapao najgori dio. Naime, Boško me je zamolio da mu par riječi napišem o devedesetim…I sada, pisati o devedesetim i biti Srbin iz Imotskog, znati da će to čitati ljudi u Imotskom – kompliciran je zadatak i to zato jer moraš biti svjestan da će većina tvojih riječi, sigurno biti krivo shvaćena. Biće ljudi koji će apriori reći da je to strava, to je sve pogrešno jer kao i svugdje drugdje i tamo, to suočavanje sa prošlošću je nikakvo. I da danas nekoga u Imotskom upitate šta se to dogodilo Srbima u Imotskom, zašto ih nema, šta je sa kućama u Nebriževcu i Crnogorcima, oni bi vam rekli, pa ništa ljudi su otišli, nisu htjeli živjeti u Hrvatskoj i onda im je neka budala zapalila kuće itd.“, sa gorčinom govori Saša Kosanović i dodaje da to nije tačno.

Jer ti ljudi su potjerani izvan zone ratnih djelovanja iz kraja u kojem „kao što Ante reče imaju barem podjednako pravo biti kao i svi ostali koji tamo žive. Odvaratno je to vrijeme bilo, ali ono što ljudi ne znaju, da to nije tako bilo u historiji, da je Drugi svjetski rat svjedočio nešto drugo o Imotskoj krajini. Svjedočio je da su postojali fra Ćiro Ujević i naš pop koji su spašavali ljudske živote. Kad su četnici došli u Imotski jedina žrtva je bio Hrvat, ali kako, tako što ih je izašao pozdraviti. I dok im je on objasnio da je „orjunaš“, oni su ga već ubili. A drugi su se glavinski Hrvati spasili tako što ih je pop sakrio u crkvi. Isto je tako fra Ćiro Ujević spašavao hrišćane tvrdeći da su Hrvati. To su herojski činovi, to je nešto što je trebalo zapisati. I ja sam u tom svom prilogu napravio kombinaciju ovog zla koji smo mi pretrpjeli sada, praktički etničkog čišćenja koje se dogodilo u tim selima i tradicije na kojoj sam odgajan“, ističe Kosanović.

Jer imotski Srbi su odgajani tako da su sa Hrvatima braća i da je tu bila jedna sinergija koja nas je održala. „I znalo se sve do desetog koljena. Ali se nije mrzilo i živjelo se zajedno. Danas to nije tako. I zato je Boško napravio senzacionalno važnu stvar ne samo za imotske Srbe, već za kulturu i za sve nas koje takve stvari zanimaju, da saznamo više o vlastitim familijama. I stoga mi je posebno drago i važno, da je gospodin Ivkošić Hrvat iz Imotskog, koji je tu sa nama, pokrenuo inicijativu da se obilježi mjesto stradanja u Glavini, gdje je bio logor. Teško je danas govoriti o imotskim Srbima, jer neki to više nisu i ne znaš kako kome pristupiti, a da ga ne bi uvrijedio“, govori Kosanović.

I na kraju se Saša Kosanović zahvalio ljudima koji nisu tu sa nama, naprosto su dolje, kako on kaže i „usudili su se dolje opstati, jer nije isto biti Srbin u Anjinom kraju ili nekom drugom kraju i biti Srbin u Imotskom. Sramota je Imotske krajine to što se dogodilo, ljudi su od straha spavali po štalama, a Siniša Kraljević je od straha preplivao Vrliku kad je mogla imati svega šest stepeni i danas ima strašnih zdravstvenih problema. I sramota je da je najveći zločinac ovih prostora – nepoznati počinitelj, zapalio na desetke kuća…“ ističe Kosanović i dodaje.

„A ono što tim stradalim ljudima treba je pravo – Zakon o civilnim žrtvama, da im se prizna pravo, da im se kaže: Da i vama se dogodilo zlo! Ne treba im penzija, već potvrda onoga što im se dogodilo, isprika, niste pobjegli, već je minirano, pa ste onda pobjegli. Većina se tih kuća sada zahvaljujući naporima SNV obnavlja, ali su prazne…“ podvlači Kosanović.

I stoga se na kraju još jednom zahvalio Bošku na knjizi, jer to je nešto na čemu se zaista treba čestitati i svaki kraj zaslužuje nešto takvo. „Međutim, bojim se da će nakon ovog sadašnjeg popisa od hrišćana u Imotskoj krajini ostati samo ova knjiga i to me zaista rastužuje.“ govori Kosanović.

Takođe, kako kaže Boško Simić, treba reći da njegova knjiga „Srbi u Imotskoj krajini“ do sada nije imala ni jednu negativnu reakciju u ove dvije godine svoga postojanja. A izrodila je i nešto pozitivno, a to je da je grupa hrvatskih intelektualaca na čelu sa gospodinom Ivkošićem pokrenula inicijativu, koju je i Kosanović spomenuo, da se mjesto imotskog sabirnog logora u Glavini, koje je u knjizi navedeno, obilježi.

Foto: Nenad Jovanović/Novosti

%d blogeri kao ovaj: