LJUBOMIR MICIĆ – pesnik, glumac, književnik, urednik

„Micić je izuzetan slučaj u srpskoj kulturnoj istoriji… Micić sebe nije hteo, ni pokušavao, posle prvih svojih pesničkih knjiga, sasvim sentimentalističkih, blago ekspresionistički stilizovanih (Ritmi mojih slutnja, Zagreb, 1919; Za spas duše, Zagreb 1920), da kazuje i doživljava neposredno; on je nastojao posle 1920, da sebe iskaže kao pokret, i to univerzalni pokret…Njegov zenitizam, objavljen manifestom februara 1921. godine u Zagrebu, jeste taj pokret u koji on nije samo ugrađivao svoje oduševljenje, već je i potpuno neodvojiv od njega. To je jedini slučaj u čitavoj srpskoj kulturi, da se jedan pesnik iskaže kao pokret, u znaku sopstvenih ideja, sa fanatizmom koji je nesravnjiv i, najverovatnije , teško ponovljiv, tako da se čitanje ovoga pesnika ne može, nikako, da se svede samo na čitanje njegovih stihova, već i njegovih zenitističkih ideja koje je propagirao tim stihovima“, piše Radomir Konstatinović u svojoj knjizi „Biće i jezik“.

Ljubomir Micić preminuo je na današnji dan 14. juna 1971. godine u Kačarevu kod Pančeva u dobi od  66 godina. Potpisivao se različitim pseudonimima i šiframa: Ljubomir Petrov Micić, Lj. P. Micić Glinski, Ljutica Glinski, Zenitista, Petar Tintor, Ljubomir Mitzitsch, Lioubomir Mitzitch… Bio je pesnik, literat, književni kritičar, glumac i jedan od osnivača avangardnog pokreta zenitizam i pokretač časopisa Zenit.

Školovanje – interesovanje za umetnost pokazuje od rane mladosti

Micić je rođen 16. novembra 1895. godine u Sošicama kod Jastrebarskog, Austro-Ugarska. Njegovi roditelji potiču sa Banije. Otac Petar bio je kraljevski lugar, poreklom iz Majskog Trtnika, a majka Marija, rođena Stojić, poreklom iz Majskih Poljana. Ljubomir Micić osnovnu školu pohađao je u Glini gde je prvi put doživeo bioskop, cirkus, putujuće pozorište i prvu železnicu na Baniji. Sve je to snažno obeležilo njegovo kasnije stvaralaštvo. Ljubomir tako već od rane mladosti pokazuje interesovanje za umetnost, posebno za pozorište, dramu i glumu. A od majke „koja je znala naizust možda celu „Pevaniju“ i mnoge pesme Brankove“, učio je poeziju, kao dete, često i rado recitovao.

Već u studentskim danima napisao je dramu Na obali života, koju je kasnije spalio. Nastavio je i sa recitatorskim nastupima posebno kao srednjoškolac u Karlovcu, i to u Omladinskom udruženju Polet. Školovanje nastavlja u Zagrebu gde osniva (1913-14), kao sekretar Srpskog srednjoškolskog udruženja (SSY), pozorište. Predstave su se izvodile u dvorani Srpskog sokola (Bogovićeva ulica br. 7), Micić je tada bio upravnik, dramaturg, reditelj, scenograf, glumac i „sve ostalo“. Na repertoaru su bili komadi B. Nušića, K. Trifkovića i drugih srpskih autora.  Maturira u Zagrebu 1914. godine, a četiri godine kasnije završava studije filozofije na Filozofskom fakultetu, takođe u Zagrebu.

U studentskim danima Micić je i vojnik, tokom Prvog svetskog rata, a kasnije i glumac. Mobilisan je ujesen 1915; pohađao je tada Školu rezervnih oficira u Rijeci (1916), okončao kurs za višeg bolničara. Nakon toga upućen je u Galiciju na front. Na putovanju do fronta suočen je sa prizorima ratnih strahota. Od mučnog i opasnog života vojnika, pretila mu je opasnost da bude streljan. Spasio se imitirajući ludilo. Dopremljen je u Zagreb i zatočen u vojnu bolnicu (bivši samostan) u Samoboru (1916-17).

Pozorišna karijera

Pisca Peciju Petrovića sreo je upravo u Samoboru, a on mu je pomogao da bude angažovan u Osiječkom pozorištu od septembra 1917. do januara 1918. Nastupao je u raznim ulogama i prema napisima u nekim listovima, bio dobro prihvaćen, ipak napušta pozorište zbog neslaganja sa tadašnjim upravnikom. Glumio je u: Hasanaginici M. Ogrizovića (igrao Imotskog Kadiju); Gospođu X, autora A. Bisona; Nebeskoj kuli G.A. Kajavea, R. de Flera i E. Peja, Žabici G. Zapoljske; Glupom Jakovu T. Ritnera; Faunu E. Knoblauha.

Ljubomir Micić nastavlja pozorišnu karijeru sa Pecijom Petrovićem u Samoboru, sa njim čak planira da osnuje i stalno srpsko pozorište u Dubrovniku ili u Splitu. Kao „svršeni filozof“ Zagrebačkog sveučilišta postaje njegov poverenik za kotare Glina i Petrinja (30. oktobra 1918.). A svoje pesme, napise o pozorištu, književnosti i likovnoj umetnosti, objavljivao je od 1918. godine u časopisima i listovima Izložba (Vršac), Ilustrovane novosti, Savremenik, Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, Omladina, Književni jug, Novosti, jugoslavenska njiva, Agramer Tagblatt, Dom i svijet, Nova Evropa, Kritika, Jutarnji list (sve u Zagrebu), Zvono (Sarajevo), Maska (Ljubljana). Status novinara-saradnika dobio je tokom 1919. u zagrebačkom političkom dnevniku Novosti. Tu prema Iliji Jakovljeviću, širi ekspresionizam i pribavlja mu pristalice.

Micićeva poezija – neguje slobodni stih

Istovremeno objavljuje prvu zbirku pesama Ritmi mojih slutnja, koja skreće na sebe pažnju M. Crnjanskog. Ubrzo potom sledi druga zbirka Spas duše (1920), koja prema predgovoru Tina Ujevića predstavlja neku vrstu mešavine „misticizma i čulnosti“. Iste godine sledi i ekspresionistička dramska poema Istočni greh – Misterij za bezbožne ljude čiste savesti, prožeta filozofskim smislom, bliska lirskoj drami simbolizma. Micićeva poezija tako ulazi, u originalu i u prevodu, u reprezentativni izbor moderne hrvatske, južnoslovenske (na nemačkom) i jugoslovenske lirike (u antologiji Vers libres, koju je priredila i na francuski prevela Ani Sela, pseudonim Ane Čele; Zagreb 1920). Uz Micića, u antologiji su zastupljeni: M. Crnjanski, M. Krleža, G. Krklec, A.B. Šimić. A Nikola Polić ističe Micića kao pesnika koji zajedno sa A.B. Šimićem, M. Krležom i A. Cesarcem, neguje slobodni stih. Prema nekima, Micić je prvi u Zagrebu istupio sa idejom osavremenjavanja načina čitanja i predstavljanja moderne poezije.

Pokreće Zenit – internacionalnu reviju za umetnost i kulturu

No, radikalni preokret u Micićevom radu i stvaralaštvu počinje februara 1921. godine u vreme kada pokreće Zenit internacionalnu reviju za umetnost i kulturu. Javlja se sa različitim podnaslovima, formatom, ritmom i mestom izlaženja (Zagreb, Beograd). Zagrebačka faza časopisa završava 24. majskim brojem 1923, kada Micić, zbog jednog politički provokativnog članka o Stjepanu Radiću i hrvatskoj kulturi, pa prenosi redakciju u Beograd. Zenit se održao do decembra 1926., a objavljena su ukupno četrdeset i tri broja. Važno je istaći da je Micić bio u tesnom dodiru sa srpskim, hrvatskim i slovenačkim piscima i umetnicima, a takođe i sa istaknutim predstavnicima kulture Istoka i Zapada. Njegove antitradicionalne programske koncepcije i umetnička praksa – ideja o balkanizaciji Evrope, propasti Zapada, Barbarogeniju, Balkanu kao šestom kontinentu i dr., uključivale su i niz novina na području likovne umetnosti, opreme i tipografije časopisa.

Micić je pokrenuo i Biblioteku Zenit 1921. i osnovao Galeriju dela domaćih i inostranih modernih i avangardnih umetnika (1922). A bavio se i propagandnim radom, priredio tako Međunarodnu izložbu nove umetnosti i učestvovao u sekciji jugoslovenskog zenitizma na izložbi Revolucionarne umetnosti Zapada u Moskvi (1926), održao i nekoliko predavanja. Svim tim aktivnostima Micić je uključio Zenit u red ostalih radiklalno orijentisanih glasila tadašnje Evrope. A zbog zahteva da mu se odobri studijski boravak u inostranstvu, premešten je sa službom u Mitrovicu. No, kako je odbio da prihvati novo radno mesto, otpušten je 25. juna 1922. godine  iz Kr. Muške učiteljske škole u Zagrebu.

Berlin, Pariz…

Odlazi u Berlin gde zajedno sa suprugom Anuškom sreće redaktore nekih književno-umetničkih časopisa kao i umetnike, pisce i pesnike (K. A. Vilnika i F.R. Berensa). Ulazi tada i u filmske krugove (A. Nilsen, K. Fajt), takođe prisustvuje i izvođenju pozorišnih predstava i zatvorenim projekcijama filmova u filmskom studiju. No, nakon trajne zabrane časopisaZenit 1926. zbog navodnog širenja komunističke propagande (tekst dr. M. Rasinova: „Zenitizam kroz prizmu marksizma“Micić iz Beograda, a preko Zagreba, Sušaka i Rijeke, uz posredovanje T. F. Marinetija, beži sa ženom Anuškom u Pariz.

U Parizu je nastavio svoj književni rad objavljujući, na francuskom jeziku uglavnom autobiografske romane sa filozofskim i istorijskim implikacijama ili dela koja u romaneskom obliku dalje razvijaju zenitističke ideje i lik Barbarogenija, glavnog nosioca tih ideja. Micić je, takođe ubrzo po dolasku u Pariz uspostavio i vezu sa predstavnicima slovenačke avangarde, Avgustom Černigojem, vođom Grupe konstruktivista i Ferdom Delakom, glavnim nosiocem novih pozorišnih tendencija u Sloveniji. Micić je tokom pariskog boravka nastojao i da obnovi izlaženje časopisa Zenit (izdao je plakat – letak Zenit en Emigratin) i otvori umetničku galeriju. Uglavnom u Parizu se družio sa umetnicima, piscima, urednicima časopisa (E. Malspin, S. Arno, M. Sefor, S. Šaršun…A. Adamov, A. Barbis, T. Cara i dr.).

Povratak u Beograd, vreme Drugog svetskog rata i kasnije

U Beograd se Micić vraća 1936. godine, a godine 1940. 25. maja objavljuje Manifest srbijanstva u svom autorskom književno-političkom časopisu Srbijanstvo u kojem je bio urednik i direktor. Za vreme Drugog svetskog rata, i kasnije, nije učestvovao u književnom i umetničkom životu i njegova avangardna aktivnost tada je bila zaboravljena. Posle rata kontaktirao je sa veoma malim brojem ljudi u zemlji, ali je zato vodio živu prepisku sa inostranstvom. Na mnoge adrese slao je svoje „bibliofilske sveske“, kucane na pisaćoj mašini u desetak primeraka, na tankom papiru u boji, sa konstruktivističko-zenitističkom opremom ručne izrade. U ovim sveskama Micić je evocirao herojsku prošlost časopisa, pokreta i svoju lično. Zapravo, ugled i uspeh koji je Zenit imao u inostranstvu, a nepriznavanje u zemlji.

Pisao je o Srbima i Hrvatima, zauzimao se za ćirilicu, raspravljao o pojedinim problemima svakidašnjice. Preminuo je u staračkom domu u Kačarevu, a sahranjen je pored supruge Anuške, na Novom groblju u Beogradu, o trošku dvojice mlađih prijatelja koji su brinuli o njemu i sa njim proveli poslednje časove.

Inače, interesovanje za Micićevu ličnost obnovljeno je šezdesetih godina i kretalo se uzlaznom linijom sa novim talasom istraživanja evropske avangarde dvadesetih godina. Od tada je objavljen niz knjiga, studija i tekstova, priređeno više izložbi, napravljeno i nekoliko filmova i televizijskih emisija o značaju i vrednosti Ljubomira Micića kao književnika, kritičara, urednika časopisa i knjiga, kao tvorca, animatora i promotora radikalno novih književnih i umetničkih tendencija.

Izvor: Delovi teksta preuzeti iz knjige Radomir Konstatinović: Biće i jezik, 5. tom, Beograd: Prosveta; Rad, Novi Sad: Matica srpska, 1983., te iz publikacije Vidosava Golubović/Irina Subotić: Zenit: 1921 – 26, Beograd: Narodna biblioteka Srbije: Institut za književnost i umetnost, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2008.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremna za posudbu je gore navedena knjiga Radomira Konstatinovića: Biće i jezik te za korištenje u čitaonici, takođe je spremna gore navedena publikacija Vidosave Golubović/Irine Subotić: Zenit: 1921- 26.

Foto naslovna:
Ljubomir Micić, izvor: Prenijeto iz publikacije Vidosava Golubović/Irina Subotić: Zenit: 1921 – 26, Beograd: Narodna biblioteka Srbije: Institut za književnost i umetnost, Zagreb: SKD „Prosvjeta“, 2008.
%d blogeri kao ovaj: