100. GODIŠNJICA ROĐENJA ALEKSANDRE SANJE LAZAREVIĆ – svjetski poznate etnologinje

„Dok u prvoj polovini 19. vijeka prevladavaju trgovci i posjednici (Hristofor Stanković, Anastas Popović, Petar Nikolić, Vladimir Matijević) u drugoj polovini vijeka profesionalni status zagrebačkih Srba osjetno se proširuje te od prvotnih trgovaca sve više otkrivam i bilježim intelektualno profilirane pojedince. Uočljiv je nemali broj pravnika, napose advokata, te visokih činovnika u javnim službama Hrvatske i Grada Zagreba. Paralelno se javljaju pisci i naučnici čiji opus, prvenstveno, pripada kulturnoj historiji te ih, sa dužnom rezervom, bilježim unutar zadanog razdoblja“, piše vezano za društveni stratum Srba u 19. vijeku u Zagrebu dr. sc. Aleksandra Sanja Lazarević u svojoj knjizi „Srbi u Hrvatskoj u svjetlu muzeografije“, a u izdanju SKD „Prosvjeta“.

Na današnji dan prije tačno sto godina, rođena je u Podgorici (Crna Gora) Aleksandra Sanja Lazarević – svjetski poznata etnologinja i proučavateljica afričkih kultura, muzejska savjetnica i viša naučna saradnica, dugogodišnja djelatnica Etnografskog muzeja u Zagrebu, ali i aktivni član srpske zajednice, prije svega u SKD „Prosvjeta“. Bavila se etnologijom, etnološkim i folklornim naslijeđem izvanevropskih zemalja, kao i muzejskom pedagogijom, radila je u Muzeju Srba u Hrvatskoj.

Zalagala se za najviše vrijednosti muzejske i etnološke struke

Oni koji su je i osobno poznavali znaju da je njezin život imao zanimljiv i ne uvijek lagan tok. No, u životu kao i na poslu uvijek se zalagala za najviše vrijednosti i standarde. Posjedovala je veliko znanje i životno iskustvo. Bila je sposobna, oštroumna, vitalna i duhovita. Tome najbolje svjedoči činjenica o velikom broju prijatelja i poštovalaca u Hrvatskoj i na svim kontinentima svijeta.

Osnovnu školu i Prvu klasičnu gimnaziju završila je 1941. godine sa odličnim uspjehom u Zagrebu. Nakon što je sa ocem prognana u Srbiju odakle se vratila poslije rata, diplomirala je etnologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1952. godine i doktorirala 1978. godine sa temom: „Geografska i etnološka istraživanja braće Seljan u Etiopiji i zemljama Južne Amerike“.

Prvo zaposlenje dobila je 1945. godine u Botaničkom institutu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na mjestu bibliotekara i administrativnog činovnika. A od 1947–1948. godine radila je u Pedagoškom institutu Filozofskog fakulteta kao administrativni činovnik – tajnik. Od 1949-1952. godine radila je kao restaurator pripravnik u Muzeju Srba u Hrvatskoj, a 1952. godine zapošljava se u Etnografskom muzeju.

Godine 1956. dr. sc. Aleksandra Sanja Lazarević položila je stručni ispit za zvanje kustosa-pedagoga („kustosa muzeja službe prosvjetno-naučne“). Osmišljava i unaprijeđuje ovaj vid djelatnosti Muzeja, prije svega saradnjom sa školama. Upravo, zahvaljujući tome, etnografske su teme ušle u srednjoškolske nastavne programe. Uz didaktičko-pedagoški rad, Aleksandra Lazarević je pokrenula u saradnji sa radnim organizacijama i javnim ustanovama i andragošku djelatnost Muzeja.

Godine 1965. raspoređena je na radno mjesto višeg kustosa, te je postavljena za voditeljicu novoosnovanog Odsjeka vanevropskih zbirki. Naravno, to je usmjerilo njezin budući stručni interes, pa je na tom području dala i svoj najveći stručni i naučni doprinos. Aleksandra Lazarević je tako u sklopu obnove Muzeja i otvaranja novog stalnog postava, bila autorica stalnog postava Odjela izvanevropskih kultura. Tu je po prvi puta na cjelovit, savremen etnografsko-kulturološki i muzeološki način izložila i protumačila izvanevropsku zbirku Muzeja. Takođe, je prilikom priprema za otvaranje stalnog postava bila zaslužna i za vrijednu donaciju zbirke predmeta iz Australije, Melanezije i Južne Amerike etnologa-istraživača i esperantiste Tibora Sekelja.

U fokusu proučavanje afričkih kultura

Narednih godina dr. sc. Aleksandra Lazarević bila je vrlo aktivna, pa je osmislila i postavila dvadeset i jednu izložbu sa tematikom izvanevropskih kultura, a pripremila je i odgovarajuće kataloge. Takođe, je važno reći da je objavila više od 135 radova, većinu u časopisima i zbornicima: Etnološka istraživanja, Etnološka tribina, Etnološki pregled, Narodno stvaralaštvo (Beograd), Zbornik za narodni život i običaje JAZU, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Glasnik antropološkog društva, te Čovjek i prostor. Njezina dvadeset i dva stručna rada pohranjena su u Stručnom gradivu Muzeja. Uz navedeno, Aleksandra Lazarević je održala i brojna predavanja u kojima je govorila o muzejskim i afrikanističkim temama. Godine 1984. unaprijeđena je u zvanje muzejske savjetnice.

Njezin stručni interes prije svega je bio usmjeren ka proučavanju afričkih kultura. Uredila je arhive braće Seljan i Dragutina Lermana, nakon čega je objavila tri knjige: „Život i djelo braće Seljan“ (1977.), „Afrički dnevnik:1888-1896./Dragutin Lerman“ (1989.) i „Braća Seljan na crnom i zelenom kontinentu“ (1991.). Knjigu „Židovi i srpska tradicijska kultura u Hrvatskoj“ objavila je 1996. godine.

Aleksandra Lazarević sudjelovala je na brojnim međunarodnim stručnim skupovima, te putovala više puta u afričke zemlje (Senegal, Etiopija, Mali), takođe je posjetila i brojne muzeje sa izvanevropskim, osobito afričkim zbirkama. Tako je i na taj način upotpunila svoje poznavanje afričkih i drugih kultura. Govorila je tečno nekoliko svjetskih jezika i bila vješta i direktna komunikatorica.

Interes za kulture naroda sa drugih kontinenata kao i za našu sredinu, te inovativna tumačenja tih kultura, unaprijedili su muzejsku i etnološku struku i obilježili jedno razdoblje djelovanja Etnološkog muzeja u Zagrebu. Upravo, njezinom radu možemo zahvaliti vađenje iz zaborava i primjerenu valorizaciju Izvanevropske zbirke Muzeja i djela hrvatskih istraživača i donatora braće Seljan i Dragutina Lermana.

Dobitnica nagrade za životno djelo „Pavao Riter Vitezović“

Aleksandra Lazarević bila je i aktivna članica Hrvatskog etnološkog društva, Hrvatskog muzejskog društva, Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, te ICOM-a. Uz stručnu karijeru u Muzeju, gradila je i naučnu karijeru, pa je kao što smo već istakli, 1978. godine doktorirala. U zvanje naučnog saradnika unaprijeđena je 1979. godine, a 1983. godine u zvanje višeg naučnog saradnika. Aleksandra Lazarević u penziju je otišla 1987. godine. No, i nakon odlaska u penziju nastavlja sa naučnim radom, te sarađuje na projektima Instituta za antropologiju.

Za svoj rad u Etnološkom muzeju nagrađena je plaketom „Gorjanović Kramberger“ i diplomom „Etnija“ Antropološkog centra kolumbijske misije u Bogoti, čija je bila akademska saradnica.

Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo joj je nagradu za životno djelo „Pavao Riter Vitezović“.

Preminula je u bolnici u Zagrebu 26. novembra 2010. godine. A svi oni koji su poznavali dr. sc. Aleksandru Sanju Lazarević složili bi se sa činjenicom da je, gdje god da je radila, ostavila duboki trag, pa tako i u „Prosvjeti“ sa kojom je sarađivala i pisala za istoimeni časopis.

Izvor: Dijelovi teksta preuzeti iz In memoriama Aleksandre Sanje Lazarević, iz časopisa Prosvjeta godina 17 (42), broj 100, decembar 2010., autora: Nenada Jovanovića i Damodara Frlana.

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci – Središnjoj knjižnici Srba u RH, spremna za posudbu je veoma zanimljiva knjiga: Aleksandra Sanja Lazarević: Srbi u Hrvatskoj: u svjetlu muzeografije, Zagreb: Prosvjeta, 1996.

%d blogeri kao ovaj: