Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote

PRICA-CEDOU nedjelju, u zagrebačkom KBC-u Rebro, iznenada je preminuo hrvatski pisac Čedo Prica Plitvički (rođen 10. VI. 1931. na Plitvičkim jezerima). Odlazi, tako, jedan od posljednjih pripadnika naraštaja krugovaša koji se borio protiv socrealističke dogme.

Od prve objavljene knjige “Plitvička rapsodija” (pjesme, 1954) do posljednje “Božićni koncert” (autorski izbor iz novelističkog opusa stvaranog pola stoljeća, DHK, Zagreb 2009), koja je stigla na kritičarske stolove prije nekoliko tjedana, Prica je bio vezan za zavičaj. No atribut Plitvički, koji je u kasnijoj dobi dodao svom prezimenu, svakako govori više od te povezanosti s Likom u kojoj je proveo najraniji dio života, i polazio osnovnu školu u Ličkom Petrovu Selu.

Različiti žanrovi

Prica je dječačke dane proveo usred krvoprolića Drugog svjetskog rata, što je i opisao u romanu “Dnevnik sumraka” (1970). Ali, to, dakako, nije knjiga za djecu, kao što je to “Crna kraljica” (1974), nagrađivana proza za djecu.

Baš kao i njegovi krugovaški vršnjaci, Prica se s razlogom okušao u različitim književnim žanrovima. Pisao je i romane, novele, kazališne eseje i feljtone, putopise te memoarsku prozu. Možda je najširoj javnosti najprepoznatljiviji po svom dramskom opusu (Kruh, 1976; Zemlja 1981; Ostavka, 1986), a mlađim čitateljima po memoarskim prozama “Bilježnice namjernog sjećanja” (1996; II svezak, 2001) i “Plovidbe atelierom Ede Murtića” (1997). U prvoj je knjizi opisao pedesete godine prošlog stoljeća u zagrebačkom kulturnom krugu te aktualne kulturne kontroverze. Tako je objedinio svoju dvojnu pripadnost, odnosno iskazao se književnim djelom i kao Plitvičanin i kao Zagrepčan.

Bolno sječivo

Kao pisac Čedo Prica Plitvički vjerovao je da: “Pamćenjem sebe započinje i sam početak života, i prvi dan postojanja svijeta”. S druge strane, svjedočio je o svom životnom vremenu u duhu misli koju naslovni junak “Božićnog koncerta”, naslovne novele njegove posljednje knjige (Petar Morž), kazuje o Matošu: “I njegova estetičnost rasla je s njegovom etičnošću”. Pricina etika dolazi od njegova djeda, iz kraja “tamo negdje između planinskog gorostasa Plješevice, Gvozda, Mrsinja i velebitskog Alana” i djeluje poput bolnog sječiva kada govori o Medvednici, odnosno suvremenosti.

Na neki način “Božićni koncert”, tek izašla zbirka Pricinog novelističkog opusa, sada dobiva testamentarni karakter. U njoj se prvi put objavljuje devet novela. Jedna od njih je “Slika tamnog glagola” što govori o rušenju Alagovićeve vile na Gupčevoj zvijezdi u Zagrebu, odnosno o glagolu “jamiti”.

Pricin pripovjedač kroz stavove svojih likova otvoreno zauzima stranu zdravog razuma, tradicije i ljepote.

Strana zdravog razuma

Mimo dovršenog i visoko vrednovanog opusa, Prica Plitvički i svojom književnom oporukom potcrtava pitanje: Što smo mi bez svojih korijena? I vjeru prema kojoj “nijedna prošlost koju je čovjek uspio preživjeti ne može biti zaboravljena”. U našem zajedničkom pamćenju ovaj pisac drži svoje ozbiljno mjesto. A njegova vjera ispisana u tradicionalnom ključu vraća nas izvornoj čežnji za dobrim i lijepim.

Pisanju vjeran još od srednjoškolskih dana

Prica Plitvički započeo je pisati kao srednjoškolac. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1955. Jedan je od pokretača Ličkih novina te suosnivač nakladničke kuće Lykos. Bio je urednik kulturnih rubrika Narodnog lista i Večernjeg lista. Od 1961. do 1991. radio je kao dramaturg-urednik na Hrvatskom radiju.

Piše: Ž. Ivanjek (Jutarnji list)

Facebook komentari
%d blogeri kao ovaj: