JOSIF PANČIĆ

Na današnji dan pre 207 godina rođen je Josif Pančić, znameniti istraživač, prosvetitelj, lekar i botaničar koji se smatra ocem srpske botanike i planinarstva, te prvim predsednikom Srpske kraljevske akademije, današnje SANU. Njegovo zaveštanje (ostavština) se, između ostalog, meri i otkrićem endemične vrste četinara na Balkanu, Pančićeve omorike. Najviši vrh Kopaonika tako nosi njegovo ime.

Šta Josifa Pančića uzdiže među velikane?

Da li je to njegov autoritet stečen enciklopedijskim znanjem ili njegov izuzetan položaj u društvu do kog je došao neumornim radom na proučavanju prirode? Zapravo, sve to i još mnogo više. Josif Pančić, ličnost izuzetnih umnih sposobnosti i tvoračkog duha, celog života nastojao je da spoji ličnost botaničara, profesora, lekara, pedagoga i  pre svega dobrog čoveka. Dugo je bio usamljen u istrajnom i iscrpnom istraživanju flore, u želji za saznanjem. A biti ljubitelj prirode, naučnik i lekar u drugoj polovini 19. veka, u Srbiji, nije bilo nimalo jednostavno. Svojim nesebičnim radom, upornošću i znanjem stekao je najveća priznanja tog doba.

Pančić je rođen 17. aprila 1814. godine u selu Ugrini u Bribiru Vinodolskom, ispod Velebita u Hrvatskoj. Kao četvrtom od petero dece, koliko su imali Pavel i Margareta Pančić, na rođenju mu je nadenuto ime Josip. Dok je ime Josif dobio 1854., kada je stekao srpsko državljanstvo i pošto se pre toga venčao u srpskoj pravoslavnoj crkvi. Inače, prema predanju, Pančićevi preci doselili su se u gore navedene krajeve u Hrvatskoj, još u 17. veku iz Hercegovine. Njegova porodica živela je teškim životom seljaka. Međutim, njegov stric Grgur, po narodnom običaju, školovan je da postane sveštenik. I upravo je on, koji je imao visoko filozofsko – bogoslovsko obrazovanje i bio župnik i arhiđakon u Gospiću, materijalno pomogao da se Josif odškoluje. Pančićevi roditelji su rano umrli, a njegove sestre ostale su u roditeljskoj kući sve do udaje. Josifa je tada stric Grgur uzeo pod svoje i smestio ga u Gospić gde je krenuo u osnovnu školu.

Put do znanja

Sa navršenih deset godina, stric je odlučio da upiše svog bistrog bratanca u gimnaziju u Rijeci. Pošto se nekada nastava u srednjim školama  održavala na stranim jezicima, tako je i Pančić pratio predavanja na latinskom, a pored toga služio se i italijanskim i nemačkim jezikom. Josif je i vrlo lepo pevao, a svirao je i flautu, pa ne čudi što je kasnije u toku života postao član Beogradskog pevačkog društva. No, tokom gimnazijskih dana Pančić je dosta vremena provodio u prirodi. Još tada, u mladosti, sakupljao je i izučavao biljke iz okoline Like i Velebita. U školi se pokazao kao pametan i vredan učenik, i kao i osnovnu školu i gimnaziju je završio sa odličnim uspehom.

Iz Rijeke je 1830., došao u Zagreb i upisao visoku školu „Regia Scientiarum Academia“, na kojoj je diplomirao filozofiju. Do tada je već govorio latinski, na kom je i slušao nastavu, ali i nemački, engleski, italijanski, francuski i španski jezik, koje je sam naučio. Godine 1832. otišao u Peštu gde je upisao Medicinski fakultet, na kome se u to vreme održavala i nastava iz prirodnih nauka, koje su bila Josifova prva ljubav. Postao je 7. septembra 1842. godine  doktorom medicine. Nakon deset godina studija u Pešti 1842. godine napisao je doktorsku disertaciju iz botanike na latinskome jeziku pod nazivom Taxilogia botanica, posvetivši je stricu Grguru. U Pešti je naučio i mađarski jezik.

Prva služba, boravak u Beču i dolazak u Srbiju

Sticanjem titule doktora medicine, Pančić je radio privatno kao liječnik u Budimu, a potom u Banatu dvije godine. Imao je malo pacijenata, i to uglavnom siromašnih – neko vreme je živeo od podučavanja dece, sve vreme istražujući i upoznajući floru Banata.

Nakon toga boravio je u rodnome kraju i tom prigodom penjao se je po brdima iznad Bribira, po planini i bribirskoj šumi, a išao je i na Velebit, prikupivši dosta biljaka iz flore Primorja i Vinodola. Potom je otišao u Beč, gde je ostao godinu dana kako bi determinirao (odredio) prikupljeni biljni materijal. To je napravio u bečkome Prirodoslovnome muzeju, prateći u isto vreme predavanja tada glasovitoga botaničara Endlichera. Za vreme boravka u Beču upoznao se i sa Vukom Karadžićem koji ga je, zainteresiravši se za Pančićev rad, savetovao neka ide u Srbiju, što je ovaj prihvatio, te je 1846. godine došao u Beograd gde Karadžićeve preporuke nisu urodile plodom. Naime, preporuka Vuka mogla je jedino da mu odmogne. Pančić nije znao za politička previranja koja su se tada dešavala u Beogradu i da su se dve dinastije – Obrenović i Karađorđević u to vreme otimale za presto. Zbog svega ovoga Pančić je planirao da se vrati u Beč. Dok je čekao na službu, slobodno vreme koristio je za istraživanje flore Beograda i okoline. I baš kad je mislio da su sve nade izgubljene, Pančić dobija poslovnu ponudu!

Avram Petronijević, tadašnji ministar spoljnih poslova Srbije, tražio je lekara, u mestu Belica u jagodinskom okrugu i Pančić je tu ponudu prihvatio. Pančića je, zbog njegove blage naravi i predanosti poslu, bilo lako zavoleti, pa je tako 1847. godine dobio zvanje privremenog gradskog lekara u Jagodini i još neko vreme ostao da boravi u ovom gradu. Početkom 1849. godine venčao se u pravoslavnoj crkvi u Ćupriji sa Ljudmilom, ćerkom barona inž. Franza von Kordona iz Ćuprije, sa kojom je dobio tri sina i četiri ćerke.

Voljeni profesor

Posebnim Ukazom kneza Aleksandra Karađorđevića 1853. godine, Pančić je postavljen za honorarnog profesora, na katedri Jestastvene istorije i agronomije, tek osnovanog Liceja u Beogradu. Tu je osnovao prirodoslovnu zbirku, knjižnicu i prirodoslovni kabinet, a utemeljio je i botanički vrt. Inače, Licej je 1863. pretvoren u Veliku školu, na desetogodišnjicu Pančićeve profesorske službe. Velika škola je preteča Beogradskog univerziteta.  Pančić je svoja predavanja držao na narodnom jeziku, koristio se ćirilicom, prevodio je i strane udžbenike na srpski jezik. Pritom je udžbenicima davao i lični pečat dodajući i saznanja iz sopstvenih istraživanja. Tako su i nastali udžbenici: Mineralogija sa geologijom, botanika i zoologija. Svojim radom, ličnošću i načinom života delovao je vaspitno na mnoge generacije polaznika Liceja i Velike škole. Voleo je učenike svoje, i kad ih je nazivao „decom“, imalo je to osoben očinski značaj. A oni su smatrali da on poseduje „dobrodušni humor“.

I na mnogo mesta u njegovim spisima naći će se živa želja njegova, da se narodu pomogne poukom, koju mu duguje njegova inteligencija, njegovo jedino „plemstvo“ po duhu. Pančić je bio i rektorom Velike škole (1866.-1874.). A godine 1884. bio je postavljen za člana Državnoga saveta, što se je tada smatralo najvišim stepenom u nečijoj činovničkoj karijeri. Bio je prvim predsednikom Srpske kraljevske akademije (današnje SANU), položaj na koji je imenovan 5. aprila 1887. godine. Bio je članom JAZU (dopisni član od 1867. godine) i Srpske kraljevske akademije, te članom Srpskog učenog društva, Srpskog lečničkog društva, počasnim članom bavarskoga društva Polichia, Brandenburškoga botaničkoga društva, Zoološko-botaničkoga društva u Beču (od 1853. godine), Bečkoga geološkoga instituta, a od 1869. godine bio je i dopisnim članom Mađarske akademije nauka.

Neumorni putnik i istraživač

Tokom više od četrdeset godina rada u Srbiji, naučne radove na polju floristike i faunistike Pančić je objavljivao  uglavnom sam, samo je sa prof. Vizijanijem iz Padove zajednički objavio delo „Retke i nove biljne vrste u Srbiji“. Pančić je autor kapitalnog dela „Flora Kneževine Srbije“, napisanog 1874. godine. Druga njegova dela su: „Ortoptere u Srbiji“, „O našim šumama“, „Ribe u Srbiji“, „O zlatu“ i mnoge druge knjige. Otkrio je 55 priznatih novih biljnih vrsta za nauku i opisao je 2176 biljnih vrsta u Srbiji. Čuveni botaničari su 24 vrste biljaka nazvali po njemu, odavši mu tako najvišu počast kojom jedan naučnik može da bude ovenčan.

Planina čijoj se lepoti divio već od prvog susreta i u koju se zaljubio bio je Kopaonik. Pančić je Kopaonik posetio 16 puta, a prvi puta je tamo otišao 1851. Priča se da je Kopaonik zavoleo, jer se sa njega vidi cela Srbija. Sa pravom se smatra začetnikom srpskog planinarstva, jer su njegova penjanja po goletima i krševima, pa čak i u poznim godinama i sa teškom opremom, a spretnošću i lakoćom, vredna divljenja i današnjih planinara. Osim što bi se na Kopaonik peo sam ili sa svojim učenicima, više puta ga je u pohodima na ovu planinu, pratio i sam kralj Milan Obrenović koji je voleo da boravi u prirodi i Pančićevu društvu.

Pančić je 1855. po prvi put čuo da u Zapadnoj Srbiji postoji posebna vrsta četinara – omorika. Deset godina kasnije, došao je u posed dve njene grane. Trebalo je da prođe još deset godina da na planini Tari, u zaseoku Đurići, 1. avgusta 1877. pronađe do tada nepoznati četinar, koji je po njemu dobio ime – Pančićeva omorika (Picea omorika) – „živi fosil ledenog doba“. Zapravo, Pančić je bio neka vrsta preteče i naučnika koji se danas bave očuvanjem prirode i zaštitom životne sredine.

„Nemojte biti tako lakomisleni kao rasipnici koji vade iz kese ne pitajući se šta treba za sutra, nemojte da nas potomci rđavo spominju. Učite sve što vam prilika donese, a najbolje proučavajte svoju lepu postojbinu. Nema grđeg neprijatelja duševnom napretku čovječjeg roda, nego dogmatička servilnost ili slepo verovanje u ono što je ko drugi rekao“, tako je govorio Pančić.

Poslednji dani i pogreb

Znajući da mu se kraj polako približava, Josif daje ostavku na Katedri botanike u junu 1887., a iste godine u decembru se razboleo i legao u postelju iz koje se više nije ni podigao. Preminuo je 8. marta 1888. godine, u zagrljaju ćerke Milice u Beogradu gde je prvotno i bio sahranjen. „…Posle Ruđera Boškovića, Pančić je drugi Srbin, koji je svojim radom pribavio svome narodu ravnopravnost sa drugim narodima. Retkim postojanstvom duha, skromno, ali odvažno Pančić se borio neprekidno, do samoga kraja života da za svoj narod osvoji među narodima ono časno mesto, koje se nikakvim vatrenim oružjem osvojiti ne da.“ ( Iz govora Čed. Mijatovića ispred Akademije na dan pogreba dr. Josifa Pančića).

Njegove posmrtne ostatke su 1951. SANU i planinari Srbije preneli u mauzolej na vrhu njegovog voljenog Kopaonika, i ostvarili naučnikovu želju da tamo bude sahranjen. Od tada, vrh ove planine nosi ime Pančićev vrh. Mauzolej je oštećen 1999. godine tokom bombardovanja SRJ, zbog blizine vojnog objekta koji se nalazi na istoj lokaciji, i danas nije dostupan javnosti.

Spomenik Pančiću nalazi se na Studentskom trgu u Beogradu, a otkriven je 1897. Pančićeve biste se nalaze u Botaničkoj bašti „Jevremovac“ u Beogradu, u zgradi Nacionalnog parka Kopaonik, i u Bribiru u Hrvatskoj. U Botaničkoj bašti i u Institutu za botaniku u Beogradu čuva se i neguje čuveni Pančićev herbarijum.

Pančićevo ime u spomen i čast nose mnoge institucije poput Instituta za proučavanje lekovitog bilja u Beogradu, škole, udruženja (društva studenata biologije i ekologije, planinarsko društvo, odred izviđača).

U Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci nalazi se i jedno raritetno djelo, čija je posudba moguća samo u čitaonici Biblioteke. Riječ je o djelu: Josif Pančić: Iz prirode, Beograd, 1893., a tu je i knjiga Matović Nikola: Josif Pančić, koju je ilustrovao: Igor Krstić, Čačak: Pčelica, 2017.

Foto: Josif Pancic, foto-arhiv Prir odnjačkog muzeja, Beograd

%d blogeri kao ovaj: