Sa Višnjićem o izdavaštvu SKD “Prosvjeta” i kulturnoj baštini

Predavanje o izdavaštvu SKD „Prosvjeta“, zanimljivog autobiografskog karaktera, erudite i svjedoka vremena Čedomira Višnjića održano je  30. oktobra u okviru Dana srpske kulture RH u Biblioteci „Prosvjete“.

Glavni urednik časopisa „Prosvjeta“, Čedomir Višnjić koji je u jednom periodu bio i pomoćnik ministra kulture Biškupića kod kojeg baš i nije naišao na razumijevanje kada je u pitanju bila kulturna baština Srba u Republici Hrvatskoj iako je to na kraju završilo i jednim prijateljskim odnosom, odmah na početku rekao je: „Želim se pošteno odnositi prema svemu onome što sam radio zadnjih 25 godina i stoga želim i pošteno o svemu večeras  porazgovarati. Stoga će moje izlaganje neizbježno, jednim dijelom biti i autobiografskog karaktera. Nas je ovdje uvijek bilo malo i sjećam se tih naših prvih dana kada sam se 1993. godine pojavio u „Prosvjeti“, Siniša Tatalović me doveo. Tu sam zatekao dvojicu ljudi koji su se nečim bavili i pokazivali volju koju sam i sam imao. Do te 1993. godine kada sam došao u „Prosvjetu“, nigdje nisam ništa objavio iako sam neumorno čitao i pripremao se.“

Zatekao sam ovdje i Dragu Kekanovića, nastavio je svoje izlaganje Višnjić,  „koji je bio među prvim aktivistima SDF-a (Srpskog demokratskog foruma) i kruga oko Milorada Pupovca. Tada je institucijski oblik bio SDF. Iz njega je onda proistekla ideja da se iznova obnovi „Prosvjeta“ koja je imala zlehudu sudbinu te je forsirano obnovljena u prvim danima demokratizacije hrvatskog društva 1990. godine na Gornjem gradu. Naime, prema tadašnjem zakonu prijetio joj je trajni prestanak rada, ako se Društvo ne obnovi u dvadeset godina. A „Prosvjetin“ je rad 1971. godine bio nedefinisano zaustavljen, odlukom samih Tijela uz bezpravne formulacije, sve su to bile političke činjenice. Međutim, Društvo je obnovilo rad. To je bila čuvena Skupština na kojoj je u ime Udruženja književnika Srbije bio Jovo Radulović, primjećen je i filozof Gajo Petrović, a također je bio i predstavnik Društva književnika Hrvatske.

Međutim, ta ekipa koja se 90-te godine skupila, vrlo brzo se razišla jer ljudi su 1991. godine uglavnom izbjegli u Beograd. Otišao je i Stanko Korać koji je tada bio drugo ime za Društvo.“

Situacija je bila znatno teža te 1993. godine. Društvo je svoj rad obnovilo u februaru na Skupštini. „Tamo ih je bilo tek toliko da se moglo popuniti Glavni odbor, Sud časti i još neka tijela. Tada je formirana i neka mala sekcija za izdavaštvo. U njoj su bili Drago Kekanović i Milorad Novaković, novinar beogradskog Sportskog žurnala i “ više po principu dizanja ruku koga šta zanima“, rekao je Višnjić tada se i on sam tu priključio.

Bilo je to i vrijeme kada je kao prvo glasilo zajednice izlazio „Srpski glasnik“ u Rijeci koji je uređivala Tanja Olujić, bivša novinarka Radio Rijeke. Ona je isto bila bez posla kao i dobra većina ljudi koji su tu priču pokrenuli.

„Drago Kekanović koji sam o tome nerado govori, bio je priznato književno ime u Zagrebu kojemu je tek zadnja knjiga „Ivanjska noć“ izašla u beogradskom BIGZ-u , urednik je bio Jovo Radulović, inače bio je priznat autor književnog kruga zagrebačkoga. Svoje radno mjesto Kekanović je na HTV-u sačuvao na način da se oglušio o vlastito ime koje je stajalo na spisku na vratima, ljudima kojima je bio zabranjen ulaz, koji su dobili otkaz.“, pričao je Višnjić i nastavio kako je Kekanović pomognut od Ive Štivičića svog zemljaka, ipak odlučio da dolazi na posao.

„Takvo je tada bilo to društvo i svi smo bili pomalo izgubljeni i počeli smo sarađivati u „Srpskom glasniku“ u Rijeci. Tijekom te 1993. godine Drago Kekanović je napisao u nekoliko navrata ono što ga je mučilo i zanimalo. Napisao je u nekoliko nastavaka tekst o Crnjanskom u Hrvatskoj u Rijeci, o njegovim zagrebačkim vezama, prečanskim vezama koje su kad je Crnjanski bio u pitanju, u toj ranoj fazi bile neobično jake, prva knjiga mu je ovdje izašla. A ja sam tu objavio, gotovo simbolično, svoj prvi tekst, koji je najavljivao moje kasnije bavljenje tim temama.  Erjavec se zvao autor, to je bila zanimljiva knjiga koju je Goldstein objavio o selu Španovica. O jednom od onih sela, u ovom slučaju hrvatskih sela, radilo se o ustaškom selu u vojnom i političkom smislu koje su partizani, uništili, likvidirali u zapadnoj Slavoniji, ta drama kazni, krivica… Bilo je nekoliko takvih sela, svatko od njih predstavlja vlastitu istoriju i Goričevac i Zrinj, to su najpoznatiji slučajevi. Selo Španovica je raseljeno, a na tom mjestu nastalo je selo vrlo nemaštovitog imena  Novo selo, naseljeno Srbima.“, rekao je Višnjić i dodao, dakle tako se krenulo.

Onda je počela bitka za obnovu časopisa. To nije bilo lako jer već tada svi nisu bili složni oko toga. Riječani nisu željeli da popuste da nestane „Srpski glasnik“, Milorad je već kretao sa nekom akcijom oko onoga što će kasnije postati „Identitet“.

Časopis je ipak i krenuo te 1994. godine i evo, sada imamo njegov 151. broj. „Tim časopisom smo uspjeli potvrditi životnost i potvrditi činjenicu da je taj mali uski rukavac srpske književnosti koji je bio u stalnom kontaktu sa hrvatskom kulturom i književnošću iako zarastao u zeleniš, da je on još uvijek živ i da teče kroz nas desetak koji smo tu još uvijek aktivni i koji imamo volju i potrebu da svoje radove ne šaljemo ni u beogradske ni u zagrebačke časopise, nego da bar  dio svojih tekstova šaljemo i ovdje.“, naglasio je Višnjić.

Prva izdavačka ideja proistekla je upravo iz takvog raspoloženja, to je bio kalendar, prva knjiga koja se pojavila – kalendar za 1995.  Izašao je početkom 1995. godine, a štampan je u „Delu“ u Ljubljani. „Mi tada nismo imali ni hrabrosti ni znanja, nismo znali što smijemo, što možemo, nekih novaca je bilo koji je obezbeđivao tadašnji „ministar bez lisnice“, Čedo Pavlović“, govorio je Višnjić.

Bilo je to vrijeme minimalizma u srpskim programima, teška vremena. „A opet smo si govorili i da su svi otišli neko bi se morao vratiti jer tu je naša ostavština i neko tu mora nešto raditi. Bili smo getoizirani i samogetoizirani. To ne ide jedno bez drugoga. No, nekako smo u svemu tome očuvali radni elan, radnu volju. Trebalo nam je kasnije vremena da shvatimo da neke stvari možemo, a neke ne možemo sami. Neke granice nismo mogli prekoračiti niti sami postići neke rezultate. Tada je izašla i moja knjiga „Kordunaški proces“, koja će onda i odrediti smjer našeg rada. Ona je iskazala onu mjeru revizije historije koju smo mi tada prihvatali, za koju smo znali i koju smo željeli. Bio je to pogled na tu našu partizansku i srpsku prošlost, ali ne više iz partijskog niti iz jugoslavenskog ugla, barem ne onako kako je to službeno shvatano, iskren je bio Višnjić i nastavio, dok su naši stari bili duboko povrijeđeni vlastitom sudbinom i teško su to prihvatali zbog nerazumijevanja svega što su oni dali i doprinjeli. Mi koji smo bili novi i mlađi prihvatali smo neposrednije stvarnost i bez nekih velikih proživljavanja, išli smo dalje za onim u što smo vjerovali.“

Te prve godine, prema Višnjiću su bile teške i sve je bilo u mraku, augusta 1995., dok se iz svega toga nisu iščupali. Onda je daljnjih petnaestak godina, kaže nadalje Višnjić, u cijelom hrvatskom drušvu nastupio lakši period. No, došlo je i do novog „spuštanja zavjese“ koje je uslijedilo do prije nekoliko godina iz nekih razloga za koje Višnjić misli, da su sigurno ozbiljni, a koje on još uvijek ne uspijeva do kraja dokučiti.

U to vrijeme „Prosvjeta“ je uspjela razviti svoju izdavačku djelatnost, razviti sve što se moglo i pokriti cijeli teren, makar i sa malim snagama. Tada su štampane, knjige iz narodne književnosti, beletristike, istoriografije sa željom i uvjerenjem da ako to tada ne učine više i neće biti prilike za to.

„Bili smo kombinovani generacijski, strukovno, kulturno i politički. Bili su tu i Grigor Vitez, Ljubomir Micić, Branislav Zeljković, na jednoj strani Nebojša Devetak na drugoj Drago Roksandić, pa ponovo na jednoj strani Dušan Ivanuš na drugoj  Goran Babić zajedno sa Nikolom Begovićem našim starim popom. Bilo je toga mnogo, nije se sve uvijek slagalo logično, ali je označilo jednu poziciju“, mišljenja je Višnjić.

Dobar dio toga vremena Čedomir Višnjić je bio i pomoćnik ministra i to mu, kako nam je rekao, nije bilo najugodnije. Niti je to sa strane hrvatske inteligencije uvijek najbolje primano.

Kao važno pitanje koje su si u tom vremenu postavljali, 2004. godine, vezano za sklapanje koalicije sa Sanedorom, a o čemu se Milorad savjetovao i sa Višnjićem bilo je, kako nam je rekao Višnjić: „Da li mi Srbi ovdje nakon svega što se dogodilo uopće možemo i trebamo primiti nekakvu dužnost? Odgovor koji smo tada dali, a bio je da, teško bi bilo drugačije dati jer odgovor ne, bi sezao daleko, nosio bi neka značenja koja bi bila na pragu samolikvidacije.“, zaključio je Višnjić.

Iako se složio da tada nisu dovoljno promislili koje sve limite imaju. I u tom periodu nekog procvata suočili su se sa nekim granicama njihova rada.  Naime, historija kulture Srba iz Hrvatske, subkultura hrvatske i srpske, sociologija njena, nikada nije bila dio akademske discipline, nikada se nije izučavala ni na kojem nivou službenog obrazovanja. „Tako da su neke naše interne veličine, neovisno koliko su pojedini ljudi bili kvalitetni autori, pjesnici, mislioci, nisu uspjevali doći u izdavačke važnije programe, pa ni u važnije biblioteke, niti su ta izdanja bila obnavljana.“, jadao nam se Višnjić i dodao da je „Prečanska priča“, njezina izdanja nejteže plasirao. Tako su ga znali pitati kada je objavio  Milana Pribičevića, jel to nešto o Svetozaru, pa kad je objavio Milana Budisavljevića, pitali su ga, a tko je taj? A kao problem Višnjić vidi i to da ni u hrvatskom ni u srpskom mainstreamu (obrazovnom, kulturnom i dr.) ne primaju dobar dio autora iz „Prečanske priče“, a ne priznaju  ni dobar dio vrijednosti. A, također ne prolazi ni dio te baštine.

Kao klasike srpske historiografije Srba iz Hrvatske, Višnjić posebno ističe na primjer, Vladiku dalmatinskog Milaša, Katahetu karlovačkog Manojla Grbića koji je vjerojatno najveći među njima te protu Mihalčića koji je uradio istoriju Baranje.  Višnjić, također kaže da „su jedina inteligencija koju smo imali, a koja je radila za taj narod i kontaktirala ga, bili pravoslavni sveštenici.“

Kao najuspješnija izdanja iz tog vremena, svakako treba istaknuti sabrana djela u devet knjiga Sime Matavulja, izdana su i djela Mite Kostića, historičara te pet knjiga Jove Mirića. Također, su izdana i sabrana djela Radoslava Gruića, jednog od najistaknutijih uz Mitu Kostića. Postavio je temelje ozbiljnog istraživanja arhiva i zaslužan je za naučno bavljenje istorijom prečanskih Srba, prije svega u istočnoj Slavoniji.

Zadnje godine su, kaže Višnjić, obilježene jednim društvenim zastojom i u radu i u izdavaštvu srpske zajednice i u atmosferi u kojoj se radi. „Naime dovoljno je loše to što nije osjetno bolje.“, naglasio je Višnjić.

On je, također istaknuo i važnost Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, ali i to da im je tamo slabo išla savremena književnost, da se od njih očekivalo da se tematski bave zavičajnom problematikom, očekuje se kako je on to kazao „muzealizacija tema“.  Višnjić je svjestan da je „Prečanska kultura“ suštinski ovisna o dvije matične kulture, hrvatskoj i srpskoj. Mišljenja je i da trenutak u kojem živimo nije baš sretan, u kojem razlike postaju sve ozbiljnije. One se, naravno relativiziraju na način da jedan dio ljudi premrežava taj prostor i dalje vezu između dviju kultura drži živom. No, to međusobno udaljavanje dviju kultura, smatra Višnjić dovodi i do njihovog uvlačenja, stiskanja koje nije dobro.

Nekoliko riječi Višnjić nam je na kraju kazao i o registru kulturne baštine Srba u Hrvatskoj jer kolege koji je o tome trebao govoriti nije bilo. Ona je, svakako velika, prema Višnjiću, baština srpske pravoslavne crkve tako  obuhvata okvirno oko 500 objekata (crkava i manastira) ne uzimajući u obzir one porušene. Posebno je istaknuo Pulsku pravoslavnu crkvu koja je sagrađena u drugoj polovici šestog stoljeća. Tu je i poznata banijska kuća koja se razlikuje od posavske, na primjer. Višnjić nam je kazao da se krenulo i sa evidentiranjem i popisivanjem baštine i da su već o tome izdane dvije knjige, a radi se i na trećoj.

„Smisao našeg Društva je da iskažemo našu posebnost, da to izrazimo našim jezikom, ono što mi mislimo da jesmo. Dok ima nas, sve će imati smisla i priča će biti čuvana onako kako treba biti čuvana uz saradnju sa mladima, naravno.“, Inače SKD „Prosvjeta“ je u zadnjih dvadeset i pet godina objavilo 200 knjiga, 23 sveska ljetopisa i 150 brojeva časopisa. Temelje smo uspostavili iako nismo zadovoljni distribucijom“, zaključio je Višnjić svoje izlaganje sa autobiografskom notom.

A, iz publike je upućena pohvala časopisu „Prosvjeta“ za koji je rečeno da se bavi kulturnim i političkim temama na jedan poseban način. Akademiku Tonku Maroeviću, našem uvijek dragom gostu posebno se svidjela ta autobiografska nota Višnjćeva predavanja, a naglasio je i korisnu i važnu funkciju koju „Prosvjeta“ ima te kazao: „Mnoge stvari koje su od strane Srba napisane, pripadaju i mojoj – hrvatskoj kulturi. Slažem se da postoji regionalna ograničenost knjige, ali isto tako smatram da je moći objaviti knjigu važno!“

Izvor: skd-prosvjeta.hr
Foto: Nenad Jovanović/Novosti

Facebook komentari

Odgovori

%d blogeri kao ovaj: