Zagreb: Promocija knjige Ruža pod ledom Mirka Demića

Uz mnogo emocija 14. oktobra održana je prva promocija novog romana Mirka Demića Ruža pod ledom u Prosvjetinoj Centralnoj biblioteci u Zagrebu. Roman je satkan od pedesetak autobiografskih priča iz djetinjstva provedenog u rodnom selu Gornji Klasnić kod Gline, a objavljen je ove godine u izdanju Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba. O knjizi su sa prigušenom tugom i „jezikom boli“, kojim je i sama knjiga pisana, govorili i čitali njezine priče urednik ovog izdanja Čedomir Višnjić i sam autor.

Dobrodošlicu u ime Biblioteke i cijelog Društva svima prisutnima ljubiteljima knjige poželjela je Snježana Čiča voditeljica Prosvjetine Centralne biblioteke. Čiča je istakla da u okviru SKD „Prosvjeta“ jako dobro djeluje izdavaštvo koje je ove godine objavilo tri knjige i to povijesni roman Privrženost Drage Kekanovića, sabrane pjesme – poezija Đorđa Nešića i Ruža pod ledom: Roman od priča Mirka Demića.

Predstavljajući autora knjige Ruža pod ledom Čiča je rekla: „Mirko Demić je romanopisac, pripovjedač, esejista, dramski pisac, publicista, priređivač. Rođen je 1964. godine u Gornjem Klasniću kod Gline.“ Zatim je izdvojila i neka njegova djela:“ Romani, pripovijetke: Jabuke Hesperida, Slamka u nosu, Apokrifi o furtuli, Sluge hirovitog lučonoše, eseji, pogledi: Pod otvorenim plaštom, Na ničijoj zemlji; drame: Naše domaće. Što se tiče priređivačkog rada, priredio je knjige Buna u Banovini u Klasniću 1883. god., Talasi i eseji, Tmurni dnevi, Grke kapi Milana Pribičevića, te knjige Putopisi I, II i III i Stanislava Krakova. Takođe je i dobitnik brojnih nagrada, među kojima Andrićeve nagrade, nagrade „Dejan Medaković“, „Meša Selimović“, nagrade „Miroslav Dereta“, dobitnik je i Đurđevdanske nagrade grada Kragujevca, te nagrade „Branislav Nušić“. Osim nagrada za književnost on je dobitnik i nagrade „Đura Daničić“ za doprinos razvoju bibliotečko-informacione djelatnosti i kulture u Republici Srbiji jer je dugogodišnji zaposlenik i sada već u trećem mandatu direktor Narodne biblioteke u Kragujevcu, dakle živi i radi u Kragujevcu“.

Ruža pod ledom jako mjesto ovogodišnjeg Prosvjetinog izdavaštva

Čedomir Višnjić u svom obraćanju prisutnima – prijateljima Biblioteke i prijateljima naše knjige, pozdravljajući pritom samog autora knjige Ruža pod ledom Mirka Demića, izdvojio ju je kao jedno dobro i jako mjesto ovogodišnjeg Prosvjetinog izdavaštva. Takođe je istakao da se u sad već tridesetgodišnjem radu SKD „Prosvjeta“, uspjela formirati mala grupacija književnika Srba iz Hrvatske i to po nekom unutrašnjem osjećaju okupljanja oko ideje i teme zavičaja i njegove sudbine.

„To je skupina izvanrednih autora, kao što su Jovo Radulović (danas pokojni), Drago Kekanović, naš sugrađanin i Mirko Demić. Oni su vrh naše prozne književnosti. Tu je i izvanredna ekipa pjesnika od kojih je većina njih sa Banije: Nešo Devetar (pokojni naš prijatelj), Nikola Vujčić, Miloš Kordić, dakle ljudi koji spadaju u vrh nacionalne književnosti. Sve nas je devedesetih godina okupljao fizički naš prijatelj Nikola Vujčić u Beogradu što na sajmu knjiga, što u svom skromnom stanu. I Mirku Demiću je u tim prvim danima mnogo pomogao Nikola Vujčić književnik i urednik izdanja i čuvene „Književne reči“ glasila književne omladine Srbije, koja je imala važnu ulogu u životu naše nacionalne kulture“, podvukao je Višnjić.

Posljednjih deset godina Višnjić je nebrojeno puta, kako sam kaže, prošao Demićevim zavičajem, mnogo više puta nego on sam, cestom Glina – Dvor, kroz Klasnić, kroz onoliko Klasnića koliko se sa ceste vidi, prateći njemu tada zanimljivu temu za izložbu drvenih banijskih kuća koje su mu bile važne. No, ono zbog čega je sretan zašto je objavio knjigu Mirka Demića Ruža pod ledom, je jer je po njemu riječ o sjajnoj knjizi koja ide u red posebne male grupacije srpske književnosti. „To nije književnost za djecu niti književnost za omladinu, već je to književnost o djetinjstvu. Naravno, mogu je čitati i mladi ljudi, kao što mladi ljudi čitaju „Ne okreći se, sine“ Arsena Diklića, ali ne mogu uhvatiti sva značenja jer im to može izgledati nešto vrlo  ozbiljno i vrlo mračno“, smatra Višnjić i nastavlja.

„U tu književnost o djetinjstvu, koja dira neke od književnih vrhova naše književnosti, svakako idu Branko Ćopić, Danilo Kiš „Rani jadi“, Momčilo Popadić jedan izvanredan pisac koji nije tako dobro poznat, a čija je inspiracija, svakako Branko Ćopić u njegovom romanu „Momo zašto se kriviš“ – izvanredno sjećanje na djetinjstvo u Dalmaciji. Tu, svakako jeste na svoj način i Arsen Diklić koji je napisao genijalni roman Ne okreći se, sine, jednu aktivističku gotovo avanturističku priču, jednu istinu istorijsku i političku, uvijenu u književnost za djecu. U tu skupinu književnosti o djetinjstvu, ide i knjiga Ruža pod ledom Mirka Demića. Riječ je u ovom slučaju o književnosti za odrasle.“

Još jedan detalj je važan kad Višnjić razmišlja o Demiću kao književniku iz Klasnića. To je, smatra on, „ta kordunaško–banijska naša književnost, njen doprinos nacionalnoj kulturi, našoj tradiciji koju mi sada reafirmiramo i reaktiviramo i pokušavamo je osvijetliti i dati joj neku vrstu sjaja. Zanimljivo, da ona iako je imala vrhunskih imena, kao što je Sava Mrkalj i njegova uloga u nacionalnoj kulturi, nije dala značajnog proznog pisca – romanopisca. Roman je posebna vrsta kulture, ne samo književnosti. Pisati književno djelo od na primjer 500 strana, tolstojevski treba neku vrstu mira, drugačiju filozofiju života i drugačija sudbina kraja i zavičaja je, svakako potrebna. U krajiškim prostorima to nije bio slučaj. Mi imamo značajna imena kao što su Nikola Begović sveštenik, nacionalni borac, pa Nikola Vukojević prvi radnički borac i prozni pisac pripovjedaka. Tu je i Stevo Galogaža, dobrovoljac u Balkanskim ratovima koji postaje veliki Jugoslaven i veliki komunista kojeg je žena sklonila u umobolnicu u Vrapču da ga zaštiti, ali na kraju su jedne noći, ipak došli, sve ih odveli  i ubili u Jasenovcu“, govori Višnjić.

Nova generacija romanopisaca koja ima mir da piše

Dakle, do sada nije bilo romanopisaca, kako kaže Višnjić, „ tek sada dolazi jedna gerneracija – Mirko Demić je najmlađi istaknuti među njima, koja ima mir i koja je u prilici da piše na jedan drugačiji način. I eto, sarkazma i ironije i zbog toga što su neka pitanja riješena kako god da su rješena. Mi imamo neku vrstu mira u ovom trenutku, da saldiramo i dojmove i iskustva i rad i borbu. Knjiga Ruža pod ledom, koja se najbolje upoznaje kroz čitanje, na svega dvadesetak tabaka sadrži cijelu krajišku mitologiju u priči o djetinjstvu. To je priča o selu, priča o majci i priča o djedu. Onda dolaze eventualno otac, stric, blago (krave), tu su njive, lopta, škola, tu je i gol postignut na školskom prvenstvu. Sve ono što je u tom djetinjstvu važno. Ova knjiga postiže da to bude priča o pravom djetinjstvu, bez mudrovanja, a da to u isto vrijeme, ipak bude djetinjstvo iz Gornjeg Klasnića i da zbog toga nama bude dodatno važno. Ima tu malo i neke vrste politike, ali negdje u sjeni dječjeg nerazumijevanja, u sjeni dalekih naznaka nečega što se „valja iza brda“ i što će možda jednoga dana poklopiti sve te živote“, ističe Višnjić.

Malu ulogu u opremi knjige imaju Višnjić i Snježana Čiča jer su u vrijeme njezinog dovršavanja posjetili Klasnić, o čemu će kasnije sam autor više reći. Selo Gornji Klasnić je pusto i devastirano u najvećoj mogućoj mjeri. „Iza takvih sela, sredina ostaje prekrasna književnost, vjerojatno je i ne bi bilo da nije toga paradoksa, da su sela bila puna“, podvlači Višnjić  i dodaje da je za naslov knjige, sam autor Mirko Demić imao viziju, a proistekao je upravo iz priče Povratka kući – kuća kao posljednje utočište, koju nam je Višnjić u vrlo emotivnoj interpretaciji pročitao jer ga ta priča i danas pogađa i teško mu je to bilo čitati.

Prisutnoj publici zatim se obratio i sam autor Mirko Demić koji je isto tako priznao da mu je teško govoriti o ovoj knjizi jer je doživljava toliko intimno, da mu je književna i umjetnička ostvarenost u drugom planu. Nakon što mu je umrla majka, nakon svih silnih knjiga koje je napisao on je, kako kaže, zanemeo i godinu dana nije ništa napisao. No, „okidač“ za pisanje ove knjige dogodio se prije stravične automobilske nesreće, koju je Demić, doživio putujući natrag sa književne večeri u Vrbasu i srećom ostao živ. „Nakon konstatovanja da nas ima u svim državama i na mnogim kontinentima, moja sestra koja živi u Beču, tokom te vožnje i nekoliko minuta pre sudara mi je iz Beča poslala fotografiju, za koju ja nisam znao da postoji, da je ostala u svim tim silnim bežanijama i selenjima, da ju je neko sačuvao. To je bila fotografija moje majke sa starijom sestrom i samnom, a njezina ruka na njoj stoji položena na moje levo rame. I ja u mraku, dok moj kolega vozi, plačem jer sam ubeđen da ta ruka nešto znači. U tom trenutku se dešava to što se dešava i mi nekim čudom ostajemo živi, a mene proganja ta stara ruka za koju ja vjerujem, da me je spasila te nesreće, spasila nas je da preživimo“, uvjeren je Demić.

Zašto Ruža pod ledom?

Od tada Demić je počeo nanovo da otkriva svoje djetinjstvo. Zašto Ruža pod ledom? „Naime moj stric koji je nedavno napustio ovaj svet, ispričao mi je tu porodičnu legendu, koja me je neprekidno proganjala, a to je, upravo ta legenda o ruži pod ledom. Dakle, ona govori o našem pra pra pretku koji je dojahao u jedan pust predio, bila je zima i njegov konj se naglo zaustavio ugledavši nešto ispred sebe na putu. Taj naš daljnji predak je sišao i ugledao je rascvjetalu ružu pod ledom. Meni je taj simbol ruže pod ledom bio toliko jak da sam verovao da je to u stvari priča o nama o Baniji i o ljudskom životu univerzalno, ne razlikujući se ni po vjeri ni po naciji. Imate nešto nježno, neuobičajeno, sveto. U arapskoj književnosti bez ruže, praktično nemate ni pjesme. Sa jedene strane ruža, a na drugoj strani led koji tu ružu i čuva, a na neki način i odvaja od naših života i naše potrebe za nježnošću“, govori Demić.

Rukopisi su se gomilali i tu su se sada našli Snježana i Čedomir Višnjić koji su mu pomogli da završi priču, nastavlja Demić. Desio se tada i stravični zemljotres, pre svega na Baniji i oni su mu tada 6. januara 2021. godine  poslali jednu fotografiju ruže. „I tu je u širem planu i naša rodna kuća koja je nekim čudom izdržala i rat i zemljotres, ali 6. januara procvjetala je ruža koju je sadila moja majka i to mi je bio dodatni signal, novo odobravanje, da se ovaj rukopis konačno sklopi“, ističe Demić.

Dakle, ovo je knjiga o jednom mogućem djetinjstvu kako ga autor vidi iz njegove perspektive i pokušaja uočavanja nekih ključnih stvari u njegovom formatiranju, na primjer da su svi rođaci učestvovali u formatiranju njegove ličnosti. Pola priče o nesreći koju je doživeo, Demić je, ipak sačuvao i pročitao nam zatim priču Odumiranje pupčanika. Nakon nje je pročitao i priču koja je nastala nakon što je Demić gledao fotografiju svoje majke iz mladosti i na kraju „Suvi list“, priču o nogometu i lopti u zraku kao jedinom suncu koje ga tada obasjava.

A Čedomir Višnjić je zatim pročitao onu priču koju on doživljava kao najbolju, ćopićevsku koja u punoj mjeri sažima gotovo sve elemente simbolike života tih sela – priču o Svetom djedu Petru. A taj djed, kako priča kaže, je bio duša od čovjeka, svetac zato ga valjda nisu ni razumjeli, ali su zato svi bili u čudu kada se djedu omakla smrt, a zapravo je umro od tuge. Od tuge kažu umire većina od naše loze…

I tu nije kraj jer knjiga Mirka Demića Ruža pod ledom kreće na malu turneju, iz Zagreba ide na Baniju, gdje će najprije biti promovirana u Dvoru, pa Sisku i na kraju u Glini.

Ipak, na kraju zagrebačke promocije savladana emocijama, Snježana Čiča je pročitala pjesmu  Dvorište od našeg ponajboljeg pjesnika sa Banije Nikole Vujčića koji živi i radi u Beogradu.

A na želju iz publike, da za kraj Mirko Demić kaže nešto lijepo, on je svima poslao jaku poruku rekavši: „Iako imamo sve manje optizma u sebi nakon svega proživljenog, viđenog i pročitanog na nama je da gajimo čovjeka u sebi. Književnost to i čini i kao što bi Desnica rekao da „očovječujemo čovjeka“, da ga činimo senzibilnijim, i ako bude osjetljiv prema sebi, svojim ranama biće osjetljiv i prema tuđim ranama. Svi imamo tragove života u sebi, i postavlja se pitanje kako nadići bol koja je dosadna, jednostavna i uništavajuća. Kako pronaći ljepotu i umjetnošću se suprotstaviti zlu i smrti, prolaznosti svih nas. Tome i služi umjetnost da nam bude jedna velika utjeha, neprestana potraga. Zaboravili smo da razmenjujemo emocije, a ne samo misli jer misli su bez emocija gole. Književnost mora da pogodi i udari žestoko onoga iz koga ona proizilazi, ako je to urađeno veće su šanse, da će uslovno rečeno pogoditi i druge ljude i dati im neku vrstu pokretačke snage.“

Foto: Nenad Jovanović/Novosti

%d blogeri kao ovaj: